Cirkus zvani Predsjedništvo i romsko političko pitanje u BiH

Međutim, politički dva najiskusnija predstavnika romske zajednice, Dervo Sejdić, koji je dobio famoznu tužbu, inače aktivista organizacije Kali Sara i monitor za Rome u Misiji OSCE za BiH i Nedžad Jusić, dugogodišnji predsjednik NVO EuroRom i sadašnji odbornik ispred nacionalnih manjina u Gradskom vijeću Tuzla, odbijaju mogućnost ovakvih kalkulacija, ali ne odbacuju mogućnost kandidovanja

363

Najava kandidovanja predsjednika Demokratske fronte Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, treći put, otvorila je svekolikim medijskim kanalima, posebno društvenim mrežama, provaliju rasprava zasnovanih na izuzetno oštrim političkim razlikama. Mržnja, dilentatizam i cinizam se u tome podrazumjevaju.

Sadašnji tročlani saziv Predsjedništva Bosne i Hercegovine je konstruisan tokom dejtonskih mirovnih pregovora, a onda ozakonjen kroz Ustav BiH, Izborni zakon BiH te operacionalizovan Poslovnikom o radu Predsjedništva BiH. Ovakvo tijelo je rezultat traženja rješenja za predsjedničku vlast u jednoj složenoj, duboko podijeljenoj državi u kojoj je u ratu već do tog trenutko poginulo 100 000 ljudi, a 1.4 miliona otišlo u inostranstvo, od čega se 700 000 nikada nije vratilo u zemlju. Blizu 800 000 ljudi je tokom rata izbjeglo u razne dijelove BiH, uglavnom gdje je većinska bila njihova etnička grupa.

Gotovo sve države na svijetu izvršnu vlast dijele na vladu i predsjednika. Kao neka vrsta tradicijskog kompromisa postoje slučajevi da u nekom obliku funkciju predsjednika obavlja monarh. No, u većini država, sa izuzetkom SAD i djelimično Francuske, predsjednici imaju mnogo manje ovlaštenja od vlade. Bosna i Hercegovina kao složena država je prihvatila princip kolektivnog predsjednika, što je nastavak tradicije nekadašnje Jugoslavije koja je imala nakon Titove smrti Predsjedništvo koje se sastojalo čak od 8 članova – predstavnika svih republika i autonomnih pokrajina. Raspisivanjem prvih parlamentarnih izbora u BiH 1990. otvorena je trka takođe za glomazan kolektivni organ – predsjedništvo sa 7 članova: dva Bošnjaka, dva Srbina, dva Hrvata i jednog iz reda ostalih.

No, u Dejtonu je nestalo mjesto „ostalih“. Razni mirovni posrednici, svjetski političari i ustavni eksperti, naravno uz inpute zaraćenih strana iz BiH, ali i Srbije i Hrvatske, kao umiješanih strana, su napravili tijelo sastavljeno samo od tri člana konstitutivnih naroda kako bi bilo operativnije.

Išlo se logikom da je BiH zemlja sa najmanjim brojem etničkih manjina, jer graniči sa Srbijom i Hrvatskom, a Srbi i Hrvati su konstitutivni narodi u BiH. Praktično, jedina brojnija etnička manjina u BiH su Romi koji su u ratu bili potpuno obespravljeni i lišeni bilo kakve participacije u bilo kojoj sferi društva. Izuzev možda u pješadijskim borbenim redovima gdje su bili mobilisani za tuđe nacionalne interese (mada je bilo slučajeva gdje su i branili svoja ognjišta zajedno sa svojim komšijama). Rat je bio bošnjački, srpski i hrvatski (bez obzira što je vlast u Sarajevu, koja je nastavila kontinuitet međunarodno priznate države, makar formalno, pokušavala da održi karakter multinacionalne zemlje)  te je rezultat toga i aktuelna struktura Predsjedništva BiH.

Suprostavljenost do zvijezda

Željko Komšić najavom svoje kandidature ponovo je u široj javnosti otvorio brojna pitanja strukture BiH, političkih odnosa u njoj, realizma i idealizma u bh. političkom kontekstu, separatizma i unitarizma kao i političke i etničke manipulacije. Komšić, kao i bilo koja osoba koja se izjasni kao Srbin, Hrvat ili Bošnjak, ima pravo da se kandiduje. Međutim, ovolika histerija koja se oko toga stvara je rezultat političkog realiteta u BiH koji se u mainstream medijima zanemaruje (djelimično zato što i politički faktori u Sarajevu o tome ne govore).

A to je da sve srpske političke partije u BiH smatraju ovu državu nametnutom i nivelišu od pune autonomije Republike Srpske u okviru BiH, pa sve do pripojenja Srbiji. Sve hrvatske partije, doduše sa različitim intenzitetom, traže ustavne i zakonske garancije za jednokopravnost hrvatskog naroda, pa sve do stvaranja trećeg, hrvatskog, entiteta. Bošnjaci, koji su najbrojniji narod u BiH (51%), ali koji su većina na svega 24 posto teritorije, su izričito protiv bilo kakve dalje decentralizacije, jer gubitak države bi prije svega bio gubitak teritorije. Pogotovo zato što su sa pojedinih područja protjerani, a u Srebrenici čak doživjeli i genocid.

U BiH postoji još jedna politička javnost. Neki je zovu građanskom. Jedan dio te javnosti su oni koji se izjašnjavaju kao Bosanci ili Bosanci i Hercegovci. Dio ove manjine je u mješanim brakovima, ili su djeca iz mješanih brakova, ali u većem broju slučajeva to su oni koji svoj nacionalni osjećaj vežu za državu, a ne etničku grupu. Nešto slično kao Jugosleveni u SFRJ.

No, takvih je po popisu iz 2013. bilo svega 4 posto. Međutim, ova politička manjina (nije riječ o nacionalnoj manjini jer nemaju specifičan etnički background, izuzev ako su rođeni u etnički mješanim brakovima) je veoma pogodna za političke i etničke manipulacije. Na prvim parlamentarnim izborima 1990. godine, na poziciju iz reda ostalih, izabran je Ejup Ganić kao Jugosloven. Čovjek je bio izuzetno blizak Aliji Izetbegoviću i SDA, tako da je ova partija, odnosno bošnjački narod, imala člana više. Početkom rata, nakon kadrovskog prekomponovanja Predsjedništva BiH, Ganić ulazi u njega, ali kao Bošnjak.

No, osnovni problem građanske javnosti je što ima političku poziciju samo na teritorijama gdje su većina Bošnjaci. To je argument homogeniziranim srpskim i hrvatskim teritorijama (i stanovništvu) da građansku opciju izjednačava sa bošnjačkom. I to značajno otežava zaživljavanje njihovih ideja na cijeloj teritoriji zemlje.

Od cirkusa do tragedije (i obrnuto)

Dakle, preko Predsjedništva BiH se prelamaju dijametralno suprostavljeni etnički interesi tri konstitutivna naroda. I u takvoj situaciji, bez obzira što se Komšić izjašnjava kao Hrvat, on se doživljava, barem u većini hrvatske populacije, kao neka vrsta remetilačkog faktora u ostvarivanju prava većine. Ili barem onih koji su većina na određenim dijelovima teritorije. Komšić je pripadnik te građanske opcije, koja ima prilično identične stavove kao i bošnjačka politika u smisilu očuvanja BiH, ili sprječavanja dalje razgradnje BiH.

To je suprotno kako proklamovanim tako i željenim nacionalnim interesima srpskog i hrvatskog političkog faktora. I recimo, evo samo jedan primjer kako bi Komšić Hrvatima (naravno, ne u apsolutnom omjeru) otežao ostvarivanje ciljeva; Jedna od funkcija Predsjedništva BiH je imenovanje ambasadora BiH. Iako ambasadori zvanično moraju da rade nepristrasno na osnovu instrukcija Predsjedništva kao kolektivnog organa i odluka državnog parlamenata, jasno je da lobiranje, informisanje i propagiranje se radi tajno. Veliki broj diplomata radi na osnovu instrukcija svojih partija i svojih etničkih interesa koje omeđuje većina. Komšić je to u već dva mandata djelimično limitirao imenujući ljude bliske SDP-u ili neke Hrvate koji su imali određeni kritički stav naspram politike dvije najjače hrvatske stranke HDZ i HDZ 1990.

No, u svakom slučaju, nakon 2008. godine koja je bila neka vrsta prekretnice kada je međunarodna zajednica u značajnoj mjeri prestala da nameće pravila ponašanja u poluprotektoratu koji je trajao od 1996. godine, Predsjedništvo BiH je postalo glavni eksponent nesređenih, prije svega etničkih odnosa u BiH. Najteže krize u zemlji, od kojih su neke trajale mjesecima, generisane su iz Predsjedništva BiH – gnjev Hrvata naspram izbora Komšića, ustavno obaranje Dana Republike Srpske i njegovo dalje obilježavanje, pokušaj revizije postupka u Hagu protiv Srbije, Pelješki most, mogućnost priznavanje Kosova.

E upravo činjenica da se na Predsjedništvo BiH gleda kao na vrhovne zaštitnike nacionalnih interesa (što u značajnoj mjeri nije tačno), ovo tijelo je, iako ima manje nadležnosti od Vijeća ministara BiH, a pogotovo Parlamenta BiH, doživljavano kao remetilački faktor, ili spasonosni faktor. U zavisnosti ko, kada i iz koje perspektive gleda. Doduše, članovi Predsjedništva BiH jesu bitni, ali u mnogo većoj mjeri kao predsjednici političkih partija (u ovom sazivu su takva dvojica) te onda imaju mogućnost da nivelišu ili koriguju probleme na svim drugim nivoima vlasti.

Ono što posebno zabrinjava je da nekada sami članovi sebi daju veći značaj nego što je to pravno i proceduralno predviđeno. Najbolji primjer je pokušaj revizije tužbe protiv Srbije kada se „bitka“ vodila unutar tri člana. A istražujući ovaj problem, od predstavnika Međunarodnog suda pravde u Hagu sam saznao da, čak i da je Predsjedništvo BiH imalo saglasnost o predaji tužbe, Sud bi tražio da se izjasni Parlament BiH, jer tako krupno pitanje koje dovodi do tektonskih poremaćaja u BiH i regionu, ne može se prepustiti jednom, ili najviše trojici, ljudi. Sasvim logično.

Biću malo ciničan u svom pitanju, ali u bh. uslovima je sve moguće, pa ima logike. Šta bi bilo kada bi se neki od članova razbolio, prolupao, napio, bio izlobiran, promjenio stranu, vizije odnosno stavove na osnovu kojih je izabran? Da li bi to trebalo zakočiti državu, dovesti je u lošu političku poziciju ili, zlu netrebalo, uvesti je u rat?

Zgrada Predsjedništva BiH

Stoga, u slučaju otvaranja bilo kakve mogućnosti za mijenjanje ustavnog uređenja BiH odnosno njenih organa vlasti, Predsjedništvo BiH bi trebalo ukinuti. Tri su osnovna razloga: Sama konstitucija tog organa na način da ima tri jednako važne glave izabrane iz konstitutivnih naroda, stavlja ga u poziciju da je personifikacija svega najvažnijeg što se dešava u državi (prije svega lošeg).

Ustavno-pravne nadležnosti Predsjedništva nisu u mnogo stvari dominantne i odlučujuće. No, medijima, kao i ogromnoj armiji facebook komentatora, je veomo zgodno glorificirati ili urnisati odluke (svađe) predsjedništva, što onda njegovim članovima daje vjetar u leđa pa izjavljuju, čak i ono što samostalno ne mogu uraditi, „dok je mene na ovoj funkciji, Kosovo neće biti priznato“, „dok sam ja živ, nećemo dozvoliti dalje podjele zemlje“… Na neki način Predsjedništvo BIH je generator većine kriza koje su nastale u stranačkim okvirima ili parlamentu. Ili, još tačnije, dizač njihovog intenziteta.

Drugi razlog „zdravijeg života“ bez predsjedništva je finansijski element. Ova institucija ima budžet od nešto više 6,5 miliona maraka. Po podacima državne revizije iz 2015. godine, u Predsjedništvu BiH su zaposlene 94 osobe. Od ukupnog budžeta 3 miliona ide na plate, a ostalo su troškovi putovanja, telefona i drugih komunikacija, naknade za odvojeni život, ugovori od djelu za spoljne saradnike, stimulacije na plate. Godišnje se u prosjeku na održavanje automobila, gorivo ili kupovinu automobila troši oko 340 000 maraka.

Treća, za ovu priču možda i najvažnija stvar, je da ovako visoka instutucija je postala simbol etničke segregacije, odnosno neravnopravnosti. Ako ste igrom slučaja rođeni, ili se osjećate kao Rom, Jevrej, Čeh, Poljak…, ili bilo kako drugačije nego Srbin, Hrvat ili Bošnjak, ne možete se kandidovati da budete njegov član. Dakle, ne željom izbornog tijela, nego ustava i postojećih zakona koji uopšte ne dozvoljavaju ostalima (najodvratnija politička riječ) da uđu u utakmicu i uvide kakva je njihova politička pozicija u svekolikoj izbornoj bazi. Da ironija bude veća, čak i u Izbornom zakonu BiH, Član 1.4 (1) piše: „Svaki državljanin Bosne i Hercegovine sa navršenih 18 godina života ima pravo da glasa i da bude biran u skladu s odredbama ovog Zakona“. To je ustalom i pravilo u svim evropskim i većini svjetskih država gdje nije dozvoljena segregacija na osnovu boje kože, etničke, vjerske i polne pripadnosti. Dakako, ovaj član iz Izbornog zakona derogira Ustav BiH, ali i odredbe Izbornog zakona koje govore o Predsjedništvu BiH.

Međutim, aktuelna pravila o Predsjedništvu BiH ograničavaju i konstitutivne narode. Ako ste građanin Federacije BiH srpske nacionalnosti, nemate pravo da se kandidujete za srpskog člana, jer je to mjesto rezervisano za Srbina iz Republike Srpske. Istovremeno, „privilegija“ kandidovanja za Hrvata ili Bošnjaka je samo u Federaciji BiH. To pravilo je rezultat upravo onoga o čemu smo ranije govorili, međunarodnog tolerisanja stavova da odlučujući politički faktori moraju biti sa većinskih etničkih teritorija gdje se kroji nacionalna politika, „svoje“ javnosti i „svoje“ javno mnijenje.

Funkcije Predsjedništva, kada već iz političkih razloga nije moguće postaviti samo jednog predsjednika, trebalo bi da preuzme Vijeće ministara BiH. Dio nadležnosti treba preuzeti Predsjedavajući ovog tijela, a dio da bude razdjeljen prema resorima. Čak i povećanje broja ministara bi bilo bezbolnije nego funkcionisanje ovog formalnog šefa države.

Bitka kojoj se ne vidi kraj

Upravo iz ovog razloga dva istaknuta aktivista za prava nacionalnih manjina, Dervo Sejdić i Jakob Finci, 2006. godine, u skladu s članom 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, podnijeli su tužbu protiv BiH Evropskom sudu za ljudska prava zbog nemogućnosti da se kao pripadnici romske, odnosno jevrejske nacionalne manjine, kandiduju za članove Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH i Predsjedništva BiH. Sud u Strazburu je u decembru 2009. godine presudio u korist tužitelja i naložio organima BiH da isprave takvo stanje koje je u suprotnosti sa evropskim tekovinama. Međutim, više od 8 godina od donošenja presude, ona nije provedena.

Evropska unija je vršila pritisak prijetnjama daljim napredovanjem prema EU, a Vijeće Evrope isključenjem iz te organizacije. Hrvatski predstavnici su iskoristili ovu situaciju da otvore rekonstrukciju ustavnog uređenja kako bi riješili po nekoliko linija ono što smatraju kao neravnopravnost hrvatskog naroda. Vlasti iz Republike Srpske su nastojale da zadrže sve poluge očuvanja ovog entiteta, posebno izborne specifičnosti, a bošnjački političari, uključujući i tzv. građanske stranke, su proces gledali prije svega kroz prizmu da se ne nastavi rastakanje Bosne i Hercegovine. I naravno da nije bilo šanse da se nađe rješenje.

I nakon silnih pritisaka, pomaka nije bilo. Na kraju je međunarodna zajednica, prije svega Evropska unija, (navodno privremeno) odustala od insistiranja na provedbi ovog rješenja vodeći se logikom da je možda bolje da se spriječe dalje krize u BiH i da se insistiranje na pravima izrazite manjine, odgodi za neka druga vremena. Presuda Sejdić-Finci je najednom nestala iz ključnih obaveza bh. vlasti u procesu približavanja EU.

Romska pozicija

I šta sada, 2018. godine? Najavom kandidature Željka Komšića opet su počele kalkulacije oko, prije svega, posljedice ove odluke. Mediji, a pogotovo facebook zajednica sklona komentarisanju (analiziranju je prejaka riječ) su dovedeni do usijanja i ne treba sumnjati da će u ovoj izbornoj godini ta tema biti neprestano u vrhu. Moglo se čuti i pročitati da je nacionalnost za Predsjednsitvo BiH samo pro forme. Zadržaćemo se na tom izrazu koji u ovom kontekstu znači da je to uslov koji se mora ispuniti, ali da se suštinski, u smislu sadržaja, ne treba ozbiljno shvatati. Za člana Predsjednistva BiH, kao nezavisni kandidat, potrebno je skupit 5000 potpisa i dovoljno samo priložiti potvrdu sa izjavom koje ste nacionalnosti.

U Izbornom zakonu BiH nigdje ne stoji kako se dokazuje etnička pripadnost. Podaci iz popisa stanovništva, gledano personalno, su tajna. Dakle, to je moguće uraditi samo iz nekog javnog dokumenta gdje je napisana nacionalnost. Međutim, u bivšoj Jugoislaviji su postojali dokumenti sa tim podatkom. U BiH, iako je duboko etnički profilisana država, to se već 15-tak godina nigdje ne traži. Mnogi potvrde svoju nacionalnost što daju izjavu da su to i to. Uostalom, i ja sam prilikom izbora za člana Upravnog odbora RTV Federacije BiH napisao u dvije rečenice koje sam nacionalnosti i potpisao. I ušao.

Ima primjera, i u FBiH i u RS, da su neki ljudi, na osnovu izjave, dobili mjesta u Domu naroda, a generalno, niti se osjećaju kao Srbi, Hrvati ili Bošnjaci, niti su se tako ikada izjašnjavali. U tom smislu, obzirom da još nema na vidiku provedbe presude Sejdic-Finci, da li bi bilo praktično, svrsishodno i moralno da se neki Rom, pro-forme izjasni kao Bošnjak, ili kao Srbin ako je iz RS, a onda čitav politički program u natjecanju za člana Predsjednistva BiH vodi na bazi rješavanja romskog pitanja? I da nije tajna da je to urađeno pro forme. Ako već politički akteri stvaraju cirkus oko izbora za Predsjedništvo BiH, zašto i Romi ne bi preskočivši formalne prepreke, potencirali svoje stavove u borbi za člana predsjednistva?

Naime, Mirsad Hadzikadić, univerzitetski profesor iz SAD i jedan od eksperata za javnu upravu, u intervju na Face TV, je već najavio kandidaturu kao nezavisni kandidat, a izjasniće se kao Bošnjak, mada je čovjek po svom opredjeljenju Bosanac i Hercegovac, pa čak i Amerikanac, ali nema druge mogućnosti u ovakvom izbornom sistemu.

Međutim, politički dva najiskusnija predstavnika romske zajednice, Dervo Sejdić, koji je dobio famoznu tužbu, inače aktivista organizacije Kali Sara i monitor za Rome u Misiji OSCE za BiH i Nedžad Jusić, dugogodišnji predsjednik NVO EuroRom i sadašnji odbornik ispred nacionalnih manjina u Gradskom vijeću Tuzla, odbijaju mogućnost ovakvih kalkulacija, ali ne odbacuju mogućnost kandidovanja. Dervo Sejdić kaže da nikada sebi ne bi dozvolio da za bilo koju poziciju u državi, pa i za člana Predsjedništva BiH, izmijeni svoj nacionalni identitet.

Dervo Sejdić

„Dakle, ja sam Rom i ostajem Rom i umrijeću kao Rom. Pro forme radi ući u nekakav, da kažem proces, da se izjasnim kao pripadnik konstititutivnog naroda i da se takav kandidujem, bez obzira da li nezavisan ili kao član političke partije, nisam nikada ni pomišljao. Ali da to uradim, ja vjerujem da moj autoritet koji imam u Bosni i Hercegovini bi prošao vrlo zapaženo na izborima. 2010. kada sam ušao u proceduru prikupljanja potpisa za moju kandidaturu – trebalo mi je u to vrijeme 1500 potpisa, ja sam to prikupio. Nikada nisam očekivao da dobijem samo glasove Roma jer bi to bila nemoguća misija. Pobjediti bilo kog drugog kandidata iz konstitutivnih naroda očekujući samo glasove Roma, nije moguće. Prvo, Roma nema toliko u BiH. To bi se svelo maksimalno na 25 hiljada glasova. S druge strane, ako bi se zadržao modalitet da se u Federaciji kandidujem i da očekujem glasove sa ovog nivoa, mogu dobiti minimum 50 hiljada glasova. To zaključujem prije svega iz svakodnevne moje komunikacije sa građanima BiH od, rekao bih, onog najobičnijeg čovjeka sa pijace do intelektualaca. Svi profili ljudi me pitaju kada ću se kandidovati da mi daju svoj glas. Naravno, moja ambicija da se kandidujem za člana Predsjedništva BiH još uvijek stoji, samo čekam da se to i kroz formalne dokumente BiH omogući“, kaže Sejdić i ističe da je i ranije bilo kalkulacija oko njihove nacionalne pripadnosti.

„Istina, bilo je od strane nekih političara ideja da se ja i moj kolega Finci preselimo iz jednog entiteta u drugi, da se deklarišemo kao pripadnici konstitutivnih naroda i idemo na izbore. Za mene je to sulud prijedlog. Ono što želim istaći je jedan moj razgovor sa jednim predstavnikom državnog ministratsva koji mi je rekao – Dervo ti u džepu imaš presudu. Što je ne iskoristiš, kandiduješ se i zahtjevaš da se u izbornom procesu ispoštuje ta presuda. Rekao sam mu da imam pismenu komunikaciju sa CIK-om i da su jasno istakli da se za člana predsjedništva može kandidovati samo predstavnik konstitutivnog naroda. Ipak, preporučili su mi da se kandidujem i da će oni razmatrati moju kandidaturu. Ja sam to odbio da ne bih dangubio. To je bilo 2010. godine. Išao sam da dobijem odgovor od Ustavnog suda BiH, ali oni se se oglasili nenadležnim za pitanja odluka Suda iz Strazbura“, rekao je Dervo Sejdić.

Sličnog je stava i Nedžad Jusić koji smatra da se kandidatura za Predsjedništvo BiH treba isprovocirati i problem romske diskriminacije ponovo vratiti u žižu.

„Ja sa jednim brojem saradnika i kolega razgovaram o kandidaturi za člana Predsjedništva BiH. Ali ne kao Srbin, Bošnjak ili Hrvat, već kao Rom. Ja sam svjestan toga da će Centralna izborna komisija odbiti taj zahtjev, tu prijavu, ali jednostavno onda imaju drugi pravni aspekti koji mogu da se pokrenu ponovo. Mislim da bi efikasnije bilo da se Rom kandiduje, da ispuni sve zahtjeve, da skupi tih 5000 potpisa koliko sada treba, da uplati taksu kolika bude određena, i da jednostavno u prijavnom obrascu napiše Rom. I onda pokrenuti tu priču o diskriminacij – zašto se ja, ili neko drugi, nije mogao kandidovati kao Rom. I ponovo otvoriti pravnu borbu“, kaže Jusić.

Dervo Sejdić nam je takođe nezvanično potvrdio da Jakob Finci razmišlja da učini isti stvar, da se kandiduje kao Jevrej, kako bi skrenuo još jednom pažnju na diskriminatorske odredbe ustava. Uzda se u činjenicu da u Ustavu BiH piše da Evropska konvencija o ljudskim pravima ima prioritet nad domaćim zakonodavstvom koje nije u skladu sa njenim propisima te da bi, eventualno, CIK odobrio kandidaturu. Ipak, nerealno je to očekivati jer dok se ne uvede još jedno mjesto u predsjedništvu, a to ne može bez Parlamenta, sigurno nije moguća takva odluka.

Jedan od načina političke borbe za ostvarivanje prava Roma odnosno inkluziju u sve društvene tokove, je učešće u prije svega zakonodavnoj vlasti. U lokalnim općinskim vijećima ili skupštinama opština bilo je desetak Romkinja i Roma. Dio je ušao u lokalnu vlast beneficirano, tako što je omogućeno po Izbornom Zakonu da u opštinama gdje ima više od 3 posto nacionalnih manjina, da jedan zastupnik dobije mjesto bez obzira na ukupni izborni rezultat. Dio je ušao u lokalnu vlast zato što je bio na listi većinskih političkih partija. Romska partija ne postoji. Kakav je stav Derve Sejdića o tom pitanju?

„Oni Romi koji su bili na stranačkim listama su isključivo omeđeni strankom, a ne borbom za pitanja Roma, odnosno manjina. U to sam siguran. To se pokazalo u praksi. U kontaktu sam sa svim tim bivšim i sadašnjim vijećnicima. Svi oni odgovaraju svojoj političkoj partiji. Nemam informaciju da je iko od njih zastupao interese nacionalnih manjina na nivou na kojem je pozicioniran. Bojim se da najvećim dijelom dižu ruku za prijedloge koji dolaze iz njihovih partija. S druge strane nezavisni kandidati koji su izabrani ponekad pokrenu neku incijativu za rješavanje problema Roma. Oni se uglavnom bave Romima, a ne ostalim nacionalnim manjinama, iako bi trebali da budu i njihovi predstavnici. Ne bi mi smetalo kada bi te incijative imale značajniji uticaj na rješavanje problema Roma, ali sve se to utopi u tu lokalnu većinu“, kaže Sejdić. Dodaje da nije siguran da li je moguće oformiti romsku političku partiju.

„2003. godine formirana je Romska demokratska partija koja je nakon osam mjeseci stala sa radom zbog unutrašnjih neslaganja. Ja bih rekao i nedovoljne svijesti romske populacije o značaju jedne političke partije. S druge strane, bojim se da bez finansija i kadrova mi još uvijek nismo na tom nivou da osnujemo političku partiju koja bi bila ozbiljan i konkurentan politički subjekat u današnjim prilikama. Nemamo mi dovoljno edukovanog kadra, a i finansijski smo vrlo loše stali. I onda kada smo razmišljali da Rome koji jesu socijalno stabilni ili imućni da podrže rad partije, nailazili smo na odbijanje. U ovom trenutku nisam spreman da ulazim u nikakav stranački angažman. Ustalom, ni moja sadašnja funkcija mi to ne dozvoljava“, rekao je Dervo Sejdić.

Nežad Jusić, pak, smatra da je osnivanje romske partije nužnost.

„Jedini način za izlazak iz krize romske nacionalne manjine u BiH jeste uključivanje u političku utrku sa svim drugima. Na kraju krajeva da Romi budu na mjestima gdje se odlučuje. A tamo se dolazi putem izbora. Ja već sa kolegama iz romske nacionalme manjine razgovaram i već imaju izgledne šanse da će se osnovati politička partija Roma u BiH i jednostavno da ćemo pokušati na taj način djelovati ka ostvarivanju prava romske nacionale manjine u BiH. Iako intenzivno radimo na tome, nećemo ići grlom u jagode. Jednostavno, sve to želimo dobro da pripremimo i procijenimo situaciju odnosno naše biračko tijelo kako bi i gdje bi mogli proći cenzus i ući na određeni nivo odnosno u parlamente. Očekujemo i podršku ne samo Roma već i dijela drugih građana jer su ljudi razočarani u postojeće političke partije“, kaže Jusić.

Nedžad Jusić

Ovaj tuzlanski vijećnik s druge strane tvrdi da postoji kreativno jezgro za ovu partiju u kombinaciji politički iskusnih kao i ambicioznih i obrazovanih mladih osoba.

„Očekujemo u partiji značajan broj mlađih, obrazovanih Roma koji znaju da vode romski narod, ne u provaliju, već u pravi put. Mi, nažalost, imamo lidera u dijelu organizacija koji se vode tom politikom od prije 20 godina. Jednostavno, mi više ne možemo tako. Ta politika je prevaziđena i moramo prihvatiti nove tokove. Cilj je ući vlast. A to se može samo uz učešće te nove generacije“, rekao je Nedžad Jusić.

U političku borbu svim kanalima i sredstvima

Jasno je da su Romi i većina drugih manjinskih grupa, marginalizovani u Bosni i Hercegovini što je posljedica društvenih okolnosti nastalih poslije rata i stereotipa koji se vuku decenijama. Postoji Zakon o zaštiti pripadnika nacionalnih manjina u BiH, ali se mnoge obaveze iz njega ne provode u život. Na kantonalnim nivoima nema odgovarajućih propisa. Strategija za rješavanje problema Roma u BiH usvojena je 2005. godine, ali je država donijela samo dio akcionih programa za poboljšanje položaja romske populacije, koji su bili uslov da i Bosna i Hercegovina počne korisititi fondove koji su bili operativni u okviru Dekade Roma (2005 – 2015). Jedna od aktivnosti koja medijski, ali i strategijski, nije bila u Dekadi toliko potencirana je stavka Partnerstvo sa vlastima. Postojale su inicijative da se poboljša položaj Roma, naročito u sektoru nevladinih organizacija i uz podršku međunarodnih organizacija. U patrtnerstvu sa vlastima napravljeni su određeni pomaci. Dio fondova iz države je išao putem saradnje sa raznim NVO, ali ostaje žal zbog niza obostrano izrečenih kritika „da je išlo kilavo“.

Novo vrijeme donosi i nove izazove. Upravo zahvaljujući naporima na polju obrazovanja izrasla je nova generacija digitalnog doba koja svoja znanja proširuje i kroz tradicionalni školski sistem i putem interneta. Partnerstvo sa vlastima treba nastaviti i tu se očekuje značajna uloga NVO sektora, prije svega romskog. Međutim, treba podržati i politički i medijski angažman, bilo uključivanjem većeg broja Roma u većinske partije i mainstream medije, bilo osnivanjem romske partije i osnivanjem odnosno podrškom romskim medijima. Jasno je da se tako postaje jači i uticajniji. Što se tiče Predsjedništva BiH, možda će ostati neosvojiva  tvrđava. Međutim, sa ovakvim ustavnim rješenjem ono će uvijek podsjećati na diskriminaciju. A protiv svake diskriminacije se treba boriti.

(portal-udar.net)