Hedina Tahirović-Sijerčić: Moja želja je da se pokrene emisija gdje će raditi mladi i obrazovani Romi i Romkinje

755
Hedina Tahirović Sijerčić (Foto: Udar)

Dr.sc. Hedina Tahirović-Sijerčić, rođena je Sarajka i Romkinja. Sa tezom Jezik i književnost Roma u prevodu na Zapadnom Balkanu-poezija u autoprevodu, postala je doktor nauka iz područja filoloških nauka. Članica je komiteta eksperata Vijeća Evrope za Evropsku povelju o regionalnim ili jezicima manjina. Predavala je i dvije akademske godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bila je urednica romskog radio i TV programa na Radio-televiziji Sarajevo. Dugo godina je bila glavna i odgovornica magazina Romano Lil (Roma Community and Advocacy Centre Toronto, Kanada), koji je izlazio od 1997. do 2002. U intervjuu za naš portal, Hedina je govorila o jeziku, standardizaciji, prilikama u BiH, diskriminaciji unutar same romske zajednice i nadi koju vidi u mladim i obrazovanim Romima i Romkinjama.

Često ste na relaciji BiH-Njemačka-Francuska-Kanada. Trenutno ste u Sarajevu. Čime ste u ovom momentu zaokupljeni?

-Trenutno pišem naučne radove o jeziku, tačnije ono što me najviše zanima u romskom jeziku. Pišem o prevođenju romskog jezika, odnosno pristup obrazovanju i pristup u prevođenju romskog jezika sa većinskog na manjinski jezik, što je uobičajena procedura.

Dobro poznajete sve prilike u BiH koje se tiču romskog jezika, ali i u regionu, pa i čitavoj Evropi i svijetu. Gdje je Bosna i Hercegovina kada govorimo o romskom jeziku i šta je ono što treba da znamo kada govorimo o našoj zemlji?

-Ja ne vidim nigdje Bosnu i Hercegovinu u tom pogledu. Ono što je bilo interesantno za BiH, to se dešavalo prije rata, tačnije 1986. godine kada je održan naučni skup o jeziku i kulturi Roma u organizaciji Instituta za nacionalne odnose, koji je predvodio dr. Milan Šipka i direktor Instituta, Čedo Kisić i pokretanje emisije na romskom jeziku, čije se prvo emitovanje desilo upravo na tom skupu.

To je bilo nešto što je teklo do 1992. godine. U tom periodu od šest godina, bilo je raznih aktivnosti, snimanja koje sam vodila, bili su odlasci u romske mahale i to ne samo u BiH, već i u regionu. Postojala je saradnja sa ostalim radio emisijama koje su se emitovale na romskom jeziku koje su djelovale u Prištini, Prizrenu, Gnjilanu, Beogradu, tako da smo imali odličan vid saradnje. Radili smo na organizovanju skupova i raznih drugih dešavanja. Prije svega, bilo je kulturno-umjetničkih skupova koji su bili organizovani pri smotrama kulturno-umjetničkih dostignuća Roma Srbije, što kod nas nije bio slučaj. U to vrijeme, kod nas je postojalo samo jedno KUD, „Veseli brijeg“ i jedna romska organizacija u Banja Luci.

Foto: Udar

U tom periodu počela je i sa radom organizacija u Sarajevu čiji je predstavnik u to vrijeme bio Alija Abazi, tu je bio i Azem Ajvazi. Radilo se na prvim koracima popisa Roma na području Sarajeva, pa i šire, pri čemu sam i ja pomogla. Imali smo veliki spisak, koji nam je služio da bi se imao uvid, prije svega, u strukturu Roma i strukturu jezika kojim Romi govore na ovom području.

Kao što znate, na području BiH živi više skupina Roma. Tu su naše “thaneske“, ili „bešavne Roma“ i to su starosjedelačke grupe Roma, koje govore gurbetskim dijalektom, bez obzira što su starosjedioci. Taj naš dijalekat pripada vlaškoj grupi romskog jezika, zatim postoje čergaške skupine Roma koje imaju svoje podgrupe koje govore svojim govorom, koji takođe pripada gurbetskoj skupini. Postoji i grupa Arlija, koji su doselili sa područja Kosova i Makedonije negdje 60-tih godina i koji su do danas zadržali svoj maternji arlijski dijalekat.

Često u javnosti možemo čuti da veliki broj Roma u BiH ne govori, ili vrlo slabo govori romski jezik. Da li je to uopšte tačno, i ako jeste, zbog čega se po Vašem mišljenju to dešava?

-Činjenica je da Romi žive u BiH i da poprimaju sve one ekspresije, fraze koje su karakteristične za bosanskohercegovački narod. Evo, i ja bih se poslužila jednim tim takvim, pa bih rekla: odoka! Ne može to odoka, daj mi frtalj, daj mi kilu i slično…
Ne možemo tako govoriti o procentima govorenja, ili procentima govornika maternjeg romskog jezika. Evo, postavljam pitanje: da li je urađeno neko ozbiljno istraživanje o tome? Ko je dao taj podatak i zašto se govore „podaci“, ako nije urađeno istraživanje o tome? Ja kažem da je sramno govoriti odoka o Romima i podacima koliko govore svojim maternjim jezikom, kada niti institucije, niti nvo, a ni pojedinci se nisu bavili tim pitanjem, a iz razloga što tako nešto nije finansijski podržano. Bez finansija, bez podrške institucije, ne možete imati prodor, niti u zajednicu, a kamo li za istraživanja, pogotvo ne naučna!

Bilo je nekoliko pokušaja da se na Filozofskom fakultetu u Sarajevu otvori mogućnost izučavanja romskog jezika. To se još uvijek nije desilo. Zašto?

-U vremenu dok sam radila kao koordinatorica za romska pitanja pri Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice BiH, pokrenula sam inicijativu za izvođenje dva izborna predmeta, za početak. Naravno, bilo bi poželjno imati katedru da bismo mi obučavali naše kadorve. Inicijativa je bila usvojena, podršku je dalo Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice, ali se nakon toga ništa nije desilo, jer navodno nedostatak finansijskih sredstava nije dozvoljavao izvođenje takve nastave. U to isto vrijeme, na Univeritetu u Sarajevu su počela predavanja i izučavanje japanskog jezika. U to vrijeme nije bilo govora na kojem bi se fakutetu to dešavalo i kasnije se pojavila profesorica Amira Sadiković sa Filozofskog fakulteta, koja je podržala ovu ideju, na čemu joj se zahvaljujem. Međutim, sve je stalo na inicijativama, pisanju programa, tematskih cjelina koje sam svaki put pisala. Na proljeće se ponovo pojavila ta informacija, prema kojoj je u oktobru trebala krenuti nastava-otvara se katedra. Ja sam tada bila vrlo povučena, nisam htjela da izlazim u javnost sa bilo kakvim informacijama, zbog prethodnog iskustva. Bilo mi je drago, ali sam duboko bila ubjeđena da ni ovaj put neće biti ništa, što se na kraju i obistinilo.

U međuvremenu sam zamolila profesoricu Sadiković da konkretno vidimo šta se dešava po tom pitanju, jer su u medijima uveliko bile prisutne informacije i samog dekana. On me je na kraju primio na razgovor i rečeno mi je tada da se do naredne akademske godine, ne može desiti ništa. Rečeno mi je da napišem novi silabus za predmet koji bi objedinio jezik, književnost i kulturu. Ovdje se sada radi o jednom predmetu, koji bi objedinio tri stvari. Uradila sam to, poslala i to do kraja ove godine Vijeće nastavnika mora usvojiti. Odgovor još uvijek nisma dobila. Isto tako, rečeno je da bismo od marta mogli početi sa kursevima romskog jezika pri njihovom Institutu za jezik, što nije vezano ni za šta drugo. Postoji čak i jedan predmet koji bi slušala diplomacija i izvodio bi se na engleskom jezikiu,  Romani studies, za šta sam takođe dala predmet tema, međutim, nemam odgovor ni na ovo pitanje. Mislim da je sada i kasno da bih rekla-biće-jer nemam odgovor. Zaista ne znam šta se dešava. U tim prvim pokušajima, ja sam davala čak i prijedlog mogućih profesora koji bi mogli da rade sa mnom. Rekla sam da i za katedru imamo profesore, pa sam spominjala i profesora Demira Latifa sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu, predlagala sam i Dragoljuba Ackovića iz Beograda, kao i Mariju Aleksandrović Medinu Vantić-Tanjić. Međutim, koliko sam primjetila, ta neptrpeljivost i kod samih Roma, oni ne spominju moguću saradnju na drugim fakultetima, niti postoje vidni pokušaji da se možda na jednom mjestu napravi nešto što bi moglo da urodi plodom, nego je sve prepušteno nevladinim organizacijama.

Foto: Udar

Isto tako, prije nekoliko godina sam bila na razgovoru kod Federalne ministrice za obrazovanje, Elvire Dilberović, koja je zagovarala pokretanje izbornog predmeta na Fakultetu humanističkih znanosti u Mostaru. To je bilo usvojeno, Senat je usvojio, međutim, ni od toga nije bilo ništa. Ponovo kažem, ne bih da previše kritikujem… Vrlo sam realna i vidim šta se sve dešava u BiH i sa većinskim narodima i sa većinskim jezicima i svom tom politikom koja ima upliv u svaku sveru. U svemu tome, gdje je naše mjesto? Gdje je mjesto Roma koliko god su oni obrazovani, ili nisu? Možemo da se žalimo… E sada, drugo je pitanje da li smijemo da se žalimo i pitanje da li bismo i tada dobili neki odgovor?

Smatrate li da je politička volja jedino što nedostaje, kako bi se na Filozofskom fakultetu počeo izučavati romski jezik, kultura i književnost?

-U kojoj mjeri je politika upetljana ne znam, ali znam da je upetljana dobrim dijelom. Isto tako i pojedinci odlučuju o tome. Ja zaista ponekad očekujem odgovor: Ma šta oni hoće, polako dok mi riješimo naše probleme, pa ćemo vidjeti šta ćemo sa njima! Ukoliko ima toga, mislim da se ne bi trebalo razmišljati na taj način, jer i mi smo građani ove zemlje, školovali smo se ovdje, dajemo doprinos ovoj zemlji, mislimo najbolje i predstavljamo ovu zemlju na najbolji način i ovdje i van naše zemlje!

Jedan period ste radili i kao koordinatorica za romska pitanja pri Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice. Imali ste priliku da iz prve ruke vidite na koji način se vodi romska politika? Šta ste tada primjetili?

-Uglavnom neromi vode romsku politiku i ja to mogu slobodno da kažem. Oni je vode, koordiniraju, usmjeravaju i dajući mogućnost oformljenja što većeg broja romskih organizacija, prikazuju demokraciju, pa i ljubav prema Romima i ljudska prava koja Romi ostvarjuju u ovoj državi. Drugo je pitanje koliko dobro rade te organizacije i šta rade tih stotinjak organizacija? Koliko su uključene u same politike, kolika je politička zastupljenost Roma, koliko ih je zaposleno u institucijama? Takođe, postavljam pitanje da li imamo programe na romskom jeziku u medijima i kakve medije sami Romi imaju da bi izrazili svoja razmišljanja? Kako osposobiti kadrove i gdje su ti naši kadrovi? Zašto se ti ljudi ne izjašnjavaju svojom nacionalnom pripadnošću, a znamo da ih ima i šta je tu zapravo problem? E, tu dolazimo do pitanja diskriminacije, ali i na pitanje samodiskriminacije.

Mislim da me diskriminacija ne boli toliko, koliko me boli unutrašnja, romska, autodiskriminacija! Nailazite na razne situacije… Ljudi koji nisu eksperti za određena pitanja, pojavljuju se u svakoj sveri o čemu god da se radi. Ja u tome ne vidim nikakvu svrhu. Ne znam da li je institucijama dovoljno da te organizacije samo budu podobne, da neko ima stereotipni izgled Roma, da se stereotipno ponašaju i da tako budu samo produžena ruka institucije.

Moje iskustvo, po tom pitanju je zaista bolno!

Nakon tog iskustva, kako danas posmatrate rad institucija i romskih nevladinih organizacija na poboljšanju života Roma i Romkinja u BiH?

-Organizacije su uradile dosta na vidljivosti Roma i to zaista mogu reći! Odlično je da se organizuju skupovi, prave reportaže, odnosno drugi ih prave o nama-najčešće. Ali ja postavljam ponovo sama sebi pitanje: Pa dobro, zašto se petljaju u sve i tamo gdje im nije mjesto? Zašto se ne angažuju stručnjaci za neka pitanja? Oni to ne rade, a isto to rade i institucije, jer im tako više odgovara. Institucijama je u interesu da se što prije obavi posao, da se određene finansije potroše za određenu tematiku, a šta će proizaći iz toga, to je neko drugo pitanje!

Ja bih iskoristila ovaj momenat i pozdravila rad pojedinih romskih organizacija koje su se zalagale za dobre projekte i ostvarile dobre rezultate po pitanju stambenog zbrinjavanja. Po pitanju zapošljavanja ne bih rekla ništa, jer ne vidim napredak. Mogu se na prste prebrojati oni koji su prepoznati kao sposobni da rade za institucije.

Pozdravila bih pokušaj standardizacije romskog jezika u BiH organizacije „Kali Sara“ i okupljanju stručnjaka iz regije. Međutim, tu također postoje izvjesni nedostaci, jer se na te skupove pozivaju ljudi, ja bih rekla više po simpatijama, nego oni koji nisu stručni u tom segmentu.

Ja sam izdvojila ljude koji su zaista stručni. Tu je profesor Demir Ljatif, Marija Aleksandrović, profesor Rajko Đurić. Ima tu još nekih stručnjaka u našem regionu… Međutim, nisu trebali izostati i međunarodni stručnjaci iz područja lingvistike koji su zaista dali veliki doprinos kao što je Marcel Cortiade, Diter Halvah, pa Ian Hankok koji Rom… Treba poslušati i njihova mišljenja. E sada, zašto nas svi ti neromski lingvisti odbacuju, možda treba i postaviti pitanje zašto mi njih odbacujemo?

Vratiću se ponovo na početak… Odličan je potez organizacije „Kali Sara“ po pitanju standardizacije, ali standardizacija mora i treba da se adaptira na bh. područje. Tačno je da je romski jezik kompatibilan 90 posto, međutim, svaka zemlja ima svoje specifičnosti.
Mi imamo i miks-dijalekat koji je sve više prisutan na ovim područjima, jer u nedostatku riječi u jednom dijalektu, vi koristite riječi iz drugog dijalekta. Koristite gramatiku Rajka Đurića koja nije tipično gurbetska, ili kalderaška, ili vlaška, ali morate da izvučete segmente koji odgovaraju za govornike sa područja Bosne i Hercegovine.

I ne samo govorno, nego i kulturološki. Ne možete odvajati kulturu jednog naroda, od njegovog govora. Jer, kada bi Rom, Arlija rekao-Hav će jakha da bi vam izrazio ljubav-ne bi nikada! Oni se smiju tim ekspresijama, ali to nije za smijanje. To su riječi velike ljubavi, ali ako bukvalno prevedete te riječi (Hav će jakha-Pojedem ti oči), one djeluju ogavno! Međutim, to je karakteristika našeg naroda ovdje i mi to ne smijemo da zaboravimo.
Nije problem kopirati, ali morate uvesti određene segmente govornika sa ovih prostora.

Mnogi kažu: nećemo izučavati romski jezik; šta će nam to; govorimo bosanski; ni moji roditelji nisu govorili. A kada se pojavi mogućnost izučavanja, kažu: neće moje dijete to; ja to ne dam svom djetetu!
Nije to samo zbog romskog jezika, to je zbog nastavnog kadra, ili zbog osoba koje su više obrazovane nego neki ljudi i na taj način bojkotuju znanje svojih obrazovanih sunarodnika!

E zbog toga nije dobro da ministarstva i institucije pitaju romski nevladin sektor „hoćemo li zaposliti romskog profesionalca, profesora, naučnika, novinara, pravnika…“. Zašto? Zar te iste institucije pitaju bošnjačke, srpske, ili hrvatske organizacije koga će uposliti na nekoj poziciji-ne! Zna se kakva su pravila, zna se šta neko treba da ima da bi bio na nekoj poziciji.

Foto: Udar

U svemu ovome, vidite li neku nadu, nešto pozitivno, neke pozitivne trendove?

-Kada god sam u situaciji da govorim o našoj omladini, o našim mladim i obrazovanim Romima i Romkinjama, ja to činim! Evo, i sada kažem: Bujrum u moju kuću! Dođite ovdje i radite ovdje, ja ću vam pomoći. Meni ne trebaju nikakve nadoknade… Pomoći ću oko jezika i daću svo znanje koje imam! Što se politike tiče, ne mogu vam pomoći, jer ja nisam političarka! Ja se bavim jezikom, književnošću i kulturom Roma na način na koji najbolje znam! Tu vam zaista mogu pomoći!

Moram vam reći da mi je drago što ste pokrenuli Udar, da ste okupili mlade i obrazovane Rome i Romkinje! Ja se iskreno nadam i želim da vam pomognem da pokrenete radijsku i televizijsku emisiju, za početak o Romima, a kasnije i na romskom jeziku. A od sveg srca želim da se iduće godine pokrene radijska i televizijska emisija gdje će raditi naši mladi i obrazovani Romi i Romkinje!

(portal-udar.net)