Romski
Dr. sc. Dejan Stjepanović, izvanredni je profesor na Dundee Sveučilištu u Škotskoj. Bio je voditelj istraživanja o zastupljenosti nacionalnih manjina u hrvatskim udžbenicima i kurikularnim dokumentima. U intervjuu za Stinu ističe da u obrazovnom sustavu ima dosta formalističkog pristupa te da se previše ne ulazi u doprinose i značaj nacionalnih manjina.
Kakvi su rezultati vašeg istraživanja odnosno kakav je ocjena sadržaja hrvatskih udžbenika kada su u pitanju nacionalne manjine ?
Teško je na osnovu udžbeničkog uzorka kojega smo mi zahvatili u ovom istraživanju, 115 udžbenika iz 10 predmeta, dati cjelovitu sliku. Ali ova prva analiza pokazuje da imamo i pozitivnih pristupa ali i mnogo toga za mijenjati i dorađivati, što je i očekivano. Mislim da je analiza pokazala neki pravac kojim bi trebalo ići. U svakom slučaju ova analiza puno je obuhvatnija od onoga što smo imali do sada. Ovo je pilot studija i trebalo bi ove analize svakako nastaviti. Značajno je da je inicijativa za ovo istraživanje došlo od strane vladinih institucija, nije bila inicijativa civilnog sektora kako to obično biva, iako smo imali njihovu podršku. Treba odmah reći da većina udžbenika ima određenu, pa ponegdje i solidnu osnovu za prezentaciju uloge manjina u hrvatskom društvu. To je npr. prisutno u udžbenicima povijesti i zemljopisa, a najizraženiji je problem možda upravo kod udžbenika hrvatskog jezika gdje kada se govori o manjinama prvenstveno se misli na hrvatsku manjinu u inozemstvu, a ne o manjinama u Hrvatskoj. Također, tu je prisutan i naglašen pristup u razlikovanju tzv. južnoslavenske grupe jezika. Npr. razlika hrvatskog u odnosu na srpski ili sada druge jezične standarde koji su dobili svoja imena, bošnjački , crnogorski…, a to preveliko naglašavanje razlika može donijeti i neke teškoće i napetosti. No to spada u proces izgradnje identiteta što je prisutno u svim obrazovnim sustavima i samo po sebi ne bi trebalo biti problematično ako mu s pristupi na odgovarajući način. U svakom slučaju ja bih rekao da su na razini predmetnih i državnih kurikuluma u velikoj većini, možda i više od 85-90 posto slučajeva, oni vrlo kvalitetno napravljeni i da su usklađeni s svim značajnijim dokumentima i hrvatskim i međunarodnim. Nije sve tako crno kao što neki očekuju. To naravno ne znači da su stvari idealne, daleko od toga .
Analiza naglašava nedovoljna zastupljenost nacionalnih manjina u udžbenicima posebno kroz konkretna imena i konkretne doprinose manjinskih predstavnika različitim sferama hrvatskog razvoja. Kako se to konkretno očituje?
Tamo gdje se još puno treba raditi to su sami udžbenici. Udžbenici povijesti su prilično kvalitetni i tu imamo taj multiperspektivni pristup što znači da ako imamo neku kontroverznu ličnost ili temu onda se često spominju različite historiografije i njihovi različiti pristupi. To je u izvjesnoj mjeri prisutno i udžbenicima geografije iako to možda nedostaje jedan širi pa možda i suvremeniji pristup jer se nedovoljno tretiraju problemi migracija i bilo bi dobro kada bi se otvorio i prostor za priču o novim manjinama koje nastaju u tim procesima.
Ono čime smo se također bavili u studiji je i naglasak na intersekcionalnosti odnosno da se ne govori samo o muškim predstavnicima i ličnostima pojedinih manjina već da se više uključe i žene, da se uključe ljudi iz različitih društvenih i ekonomskih slojeva, pa onda i različite ideološke orijentacije, regionalne pripadnosti itd.
Kod srpske nacionalne manjine koja je dobro zastupljena u kvantitativnom smislu navode se njeni brojni pripadnici, ali je kvalitativni pristup već druga priča i puno je više nedostataka. Ali i tu npr. kada bi isključili Nikolu Teslu ili Petra Preradovića onda bi ipak bili suočeni s ozbiljnim redukcijama. Za razliku od Nikole Tesle koji se često spominje, jednog drugog svjetski uglednog znanstvenika srpskog porijekla Milutina Milankovića, svjetski poznatog geofizičara i astrologa, gotovo da i nema. Mislim da su u našoj analizi spominje jednom. Kada govorimo o intersekcionalnosti, zanimljiv bi bio i slučaj Roberta Bartinija, za kojega neki tvrde da je bio Mađar, drugi Talijan, rodio se i živio jedno vrijeme u Rijeci, imao je talijansko državljanstvo, a kasnije je bio jedan od vodećih sovjetskih stručnjaka u oblasti aeronautike. Njega gotovo također nema. Može se samo nagađati što su tome razlozi, ali to je interesantan primjer ličnosti koja je potencijalno vezana za više manjinskih identiteta, koja je živjela u Hrvatskoj, stekla određena znanstvena priznanja itd. I bilo bo dobro kada bi upravo takve ličnosti koje su vezane za više manjina i više identiteta više uključivali u nastavne programe.
Zanimljivo je da u nedavnoj prezentaciji rezultata vašeg istraživanja istaknuto da je u hrvatskim udžbenicima prisutno prihvaćanje različitosti što je izuzetno značajno za kulturu tolerancije, posebno i za prihvaćanje nacionalnih manjina. Kako se manifestira to izražavanje različitosti, kolika je njegova realna edukativna moć?
Pa edukativna moć je vrlo značajna i velika. Ona je važna u stvaranju identiteta i to je bilo naše značajno teorijsko polazište. Stvaranje nacionalnog identiteta ide kroz institucije i vrlo je važna institucija obrazovnog sustava, iako naravno nije jedina. I zato je važan sadržaj udžbenika i edukativni pristupi njihovom korištenju jer ako se o manjinama govori u pozitivnom svjetlu, naravno da će to kasnije imati i pozitivan utjecaj na shvaćanja i prihvaćanja nacionalnih manjina i drugih vrijednosti koji idu uz to. Imamo niz europskih primjera i praksi koje to potvrđuju. Naravno imamo i druge pristupe u kojima je obrazovni prostor isključivo namijenjen gradnji većinskog identiteta dok je manjinama ostavljen zaseban prostor da oblikuju i grade svoj identitet. Međutim, smatram da je ovaj interaktivni pristup koji gleda na odnose većine i manjine, koji govori o doprinosu manjinskih zajednica ukupnom društvu, kulturi, povijesti, institucijama, znanosti itd značajniji. Naš edukativni problem je u tome da se ako se i spominju predstavnici nacionalnih manjina, onda se nedovoljno govori o njihovim doprinosima hrvatskom društvu, a oni su u nekim segmentima vrlo značajni. Naravno postoje pozitivni primjeri, ali generalno gledano nisu dovoljni i na tome treba ubuduće sustavnije raditi.
Evo npr. kako se to oslikava u udžbenicima i kurikulumima hrvatskog jezika. Imamo udžbenika u kojima u cilju da se izgradi pozitivni većinski identitet rade se stvari koje bi možda mogle našteti međetničkim odnosima, koji idu na štetu manjinskih zajednica. Npr. u jednom udžbeniku u djelu u kojem se govori o pravopisu daje se slika Vukovara i neki stihovi Petra Preradovića. I to bi mogao biti interesantan pristup da se na njegovom primjeru koji ima ambivalentna obilježja i složen etnički identitet i izražavanje pripadnosti i većini i manjini pokažu vrijednosti multietničnosti i multikulturalnosti u nekom društvu. Ali ako vi to kontekstualizirate s važnim emocionalnim simbolima jednog društva kao što je Vukovar, onda to može dati i negativne efekte jer se umjesto da se ide na građenje pozitivnog nacionalnog identiteta ide na građenje ekskluzivnog nacionalnog identiteta i to može donijeti neželjene reperkusije za nacionalne manjine .
Ističete i prisutnost kolektivnih stereotipa u prikazivanju najnovijih ali i povijesnih sukoba i procesa na ovim područjima. Kako realno pristupiti srpskom pitanju s obzirom na relativno sviježa pamćenja nedavnih ratnih sukoba?
Postoji veliki problem kolektivizacije nacionalnih manjina i to je nažalost kontinuirano i često ne nalazimo primjeren pristup odnošenja prema tom sukobu u postkonfliktnom vremenu. Što raditi nakon sukoba i kako se odnositi prema tim problemima? Nekad se rješenje traži u nenavođenju nacionalnosti kod pripadnika srpske nacionalne manjine kako bi se izbjegle neke negativne konotacije. Ali taj problem imamo i kod nacionalnih manjina čije su matične države nekad u povijesti bile u sukobu s Hrvatskom, pa se i danas negativno kontekstualiziraju, npr. Mađari ili Talijani. Koriste se negativni kolektivistički stereotipi npr. mađarizacija, ili nametanje talijanskog jezika, i onda se nažalost to direktno ili indirektno povezuje i s tom nacionalnom manjinom umjesto da se nađu primjeri koji će upućivati na diferencirane pristupe.
Predmet vaših analiza bile su samo četiri nacionalne manjine – Mađari, Talijani, Srbi i Romi. S obzirom da su Romi nacionalna skupina prema kojoj su najizraženiji određeni stereotipi, predrasude, animoziteti itd, kako oni figuriraju u hrvatskim udžbenicima i kako im se pristupa ?
Treba uzeti u obzir da je romska nacionalna zajednica upravo ona prema kojoj postoji najveća etnička distanca, ne samo kod većinske zajednice nego i kod drugih manjina. I kada se govori o Romima onda se vrlo često izbjegava spominjati njihov nacionalni identitet. Prisutan je da tako kažemo jedan neutralan govori o Romima i možemo reći da gotovo nismo naišli na slučajeve da se o Romima govori negativno. Tako da postoji jedan određeni, uvjetno rečeno, pozitivni senzibilitete za tu problematiku. No, iako ne treba uvijek inzistirati na nacionalnoj pripadnosti neke ličnosti, mislim da bi upravo u romskom slučaju i u cilju razvoja određene inkluzivnosti bilo dobro naglasiti ili spomenuti etničko podrijetlo nekih poznatih ličnosti koje imaju romske etničke korijene. Evo da spomenemo poznatog glazbenika svjetskog glasa Jeana- Baptista „Djanga“ Reinhardta, Pabla Picasa, Charlia Chaplina ili Yula Brynera itd. Poseban problem u tom kontekstu je i činjenica da se jako malo Roma spominje koji su pozitivno vezani za Hrvatsku, a još veći je problem da se uopće ne spominju Romkinje. Naime, spominju se samo kao imenica, ali nema konkretnih osoba i to je vrlo loše. Mislim da su autori udžbenika svjesni teškog položaja u kojem se Romi nalaze, njihovih problema, teških životnih uvjeta, diskriminacije itd. I onda se, nažalost, čitav problem zapravo neutralizira bez konkretizacije da bi se možda i izbjegla neugodna pitanja njihove društvene stvarnosti .
Koje bi bile važne preporuke nalaza vašeg istraživanja ?
Dakle najprije gledajući problem s jednog makro nivoa treba istaknuti da je jako pozitivna stvar da postoji svijest u državnim institucijama da se treba nešto mijenjati i da se na tome radi. Samo ovo naše istraživanje je proizašlo iz natječaja Vlade odnosno Ureda potpredsjednice Vlade za ljudska prava i društvene djelatnosti i to je nešto vrlo pozitivno i ohrabrujuće. No, problem je što i kada se stvari pokrenu one se vrlo sporo mijenjaju jer treba dosta vremena da neki pozitivni pristupi postanu dio prakse. Evo npr. pozitivni primjeri koje smo nailazili u udžbenicima povijesti dolaze od autora koji su još prije dvadesetak godina bili uključeni u jedan projekt Centra za demokraciju i pomirenje u jugoistočnoj Europi gdje se govorilo o alternativnim udžbenicima povijesti i sada tu multiperspektivnost imamo i u hrvatskoj edukativnoj praksi i to na vrlo kvalitetnom nivou. Ali, je trebalo vremena da to postane dio nastavnih kurikuluma i zato je tu važna potpora državnih institucija kako bi to postalo dio edukativne prakse, a potrebno je i osigurati određena sredstva kako bi se takvi projekti mogli razvijati. Međutim, tih sredstava često nedostaje, a nedostaje i jedna osmišljenija , dugoročnija strategija za realizaciju takvih edukativnih projekata i pristupa. Dakle, ako se pitanje manjina postavi kao neki edukativni cilj, a mislim da to jeste prisutno i da postoji politička volja u tom smjeru, onda to ne može biti predmet nekih financijskih ograničenja ili administrativnih promjena.
Dapače treba imati dugoročniju strategiju i otvoriti prostor da se u to uključi što veći broj eksperata koji mogu unaprijediti edukativnu praksu u tim pitanjima. A što se tiče neke mezo ili mikro razine, ili najkonkretnije kako bi sami nastavnici i učitelji mogli doprinijeti oživotvorenju ove strategija onda treba reći da nastavnike treba kontinuirano osposobljavati i educirati za ove zahtjevne ali i važne nastavne procese, sadržaje i pristupe i na tome treba u budućnosti ozbiljno i sustavno raditi.
