Romski
Podaci istraživanja pokazuju da je kod Roma strah i nepovjerenje u institucije glavni razlog neprijavljivanja diskriminacije. Oni nažalost smatraju da diskriminaciju ne treba prijavljivati jer to ne bi ništa promijenilo ili se pak još i boje da bi situacija postala još gora. Mnogi Romi ne znaju uopće kome bi se obratili za pomoć te smatraju da su procedure vrlo komplicirane, dugotrajne i skupe. S druge strane, državni i javni službenici u pravilu nisu educirani za borbu protiv diskriminacije (izuzev onih koji rade na projektima EU fondova). Dakle, potencijalnim žrtvama nedostaju informacije o mehanizmima zaštite dok zaposlenici u javnim i državnim službama imaju nisku razinu znanja o Zakonu o suzbijanju diskriminacije.
Informativno pravni centar iz Slavonskog Broda (koji već skoro 20 godina kontinuirano i sustavno radi na pitanjima ljudskih prava i unutar toga posebno na problematici Roma) nedavno je objavio izuzetno zanimljivu analizu Diskriminacije Roma u Hrvatskoj i Bugarskoj: komparativno izvješće.
Pomenuto izvješće dio je šireg projekta „Ravnopravnost Roma kroz poboljšani pravni pristup„ kojega u okviru Programa o pravima, jednakosti i građanstvu Europske unije provodi jedna od najpoznatijih svjetskih i europskih institucija za zaštitu manjina Minority Rights Group, čija europska filijala Europska grupa za manjinska prava od 1996. svoje sjedište ima u Budimpešti. Oni su i angažirali Informativno pravni centar kao hrvatskog predstavnika te Centar za međuetnički dijalog i toleranciju, najpoznatiju bugarsku udrugu za zaštitu prava Roma koji su bili neposredni nosioci ovog projekta u Hrvatskoj i Bugarskoj.
Rezultati njihova istraživanja pokazali su da romska zajednica u Hrvatskoj i Bugarskoj i dalje doživljava kontinuiranu diskriminaciju unatoč raznim vladinim strategijama. Predrasude, stigma i antiromizam su glavni pokretači diskriminacije s mnogo neprijavljenih slučajeva u obje zemlje zbog nepovjerenja u državne institucije, nedostatka poznavanja dostupnih pravnih lijekova i straha od posljedica.
O značaju ovog komparativnog istraživanja te nužnim mjerama koje treba poduzimati razgovarali smo s Natašom Kovačević, izvršnom direktoricom Informativnog pravnog centra iz Slavonskog Broda i jednom od autorica ovog istraživanja i Izvještaja.
-Kako je projekt koncipiran i što je pokazala komparativna analiza?
Cijeli je projekt koncipiran na način da promovira i štiti prava romskih žrtava kršenja ljudskih prava i diskriminacije kroz podizanje svijesti društva i dionika, kroz jačanje provedbe nediskriminacijskog zakonodavstva te osnaživanje samih pripadnika romske zajednice za traženje pravne zaštite. Komparativna je analiza pokazala da se i u Hrvatskoj i u Bugarskoj romska populacija suočava sa sličnim problemima kao uostalom i u većini europskih zemalja.Postoji društveni jaz između Roma i većinskog stanovništva, a predrasude i stereotipi prema romskoj zajednici su duboko ukorijenjeni u svijet lokalnih zajednica ponajviše zbog njihova nepoznavanja romske kulture. Sve su to pokazatelji teške diskriminacije Roma što su uostalom potvrdili i sudionici fokus grupa koje smo organizirali u svrhu istraživanja. Možemo reći da se većina slučajeva diskriminacije ne prijavljuje ali to nije slučaj samo s romskom populacijom već je to slučaj i s općom populacijom.
DISKRIMINACIJA ROMA KAO EUROPSKI SINDROM
-Koje su ključne sličnosti a koje eventualne razlike u poziciji Roma u ove dvije zemlje?
Istraživanje pokazuje suštinske sličnosti prema Romima u području diskriminacije u obje zemlje. Treba spomenuti da postotak romske populacije u Hrvatskoj iznosi 0,4 posto stanovništva (blizu 25.000 stanovnika) dok je u Bugarskoj taj broj znatno veći i postotak romske populacije u ukupnom stanovništvu iznosi čak blizu 5 posto (oko 320.000 stanovnika). No ukupan broj stanovnika u Bugarskoj je skoro dvostruko veći nego u Hrvatskoj i iznosi oko 7 milijuna stanovnika. Što se tiče same diskriminacije puno veći broj Roma je u Hrvatskoj izjavio da se suočio s problemima diskriminacije nego u Bugarskoj. Tako je oko 37 posto Roma u Hrvatskoj izjavilo da se suočilo s nekim oblikom diskriminacije u posljednjih 12 mjeseci dok se u Bugarskoj tako izjasnilo samo 14 posto. Također u Hrvatskoj se 50 posto Roma izjasnilo da su bili izloženi nekom obliku diskriminacije u zadnjih pet godina , a u bugarskoj samo 22 posto. To naravno ne znači da su Romi u Hrvatskoj više diskriminirani od Roma u Bugarskoj već samo da su više osviješteni o diskriminaciji i da je znaju prepoznati.
Jedna od temeljnih razlika koju treba istaknuti je govor mržnje protiv Roma i to visoko pozicioniranih političara u Bugarskoj dok to u Hrvatskoj nije slučaj. Naime govorimo o visokopozicioniranim političarima i uvažavajući sve iznimke (kao što je npr. bio i onaj poznati antiromski prosvjed u Čakovcu 2019. gdje su lokalni i čelnici imali prilično oštre istupe protiv Roma) mi smo u našem izvješću npr. imali izjavu bivšeg zamjenika bugarskog premijera Valeri Simeonova iz 2014.koji je rekao „Romi su arogantna, drska i ogorčena ljudska bića. Traže pravo na plaću bez rada, zahtijevaju naknade za bolovanja a da nisu bolesni, traže dječje dodatke za djecu koja se igraju sa svinjama na ulici i rodiljne naknade za žene s nagonom uličnih kuja„. Eto to je rekao svojevremeno zamjenik bugarsko premijera, a takvih primjera izljeva govora mržnje s tog nivoa mi ipak nemamo.
-Izvješće ističe da su Romkinje najranjivija skupina. U čemu se to posebno ogleda i manifestira i kakve to posljedice ima za romsku zajednicu u cjelini?
Mi intezivno godinama radimo s žrtvama obiteljskog nasilja i nasilja nad ženama i on o što s žaljenjem moramo konstatirati jeste da nam se u zadnjih nekoliko godina nije obratila ni jedna žena Romkinja kao žrtva obiteljskog nasilja iako mi indirektno znamo za puno takvih slučajeva . Pa iako ohrabrujemo žene Romkinje nizom informacija i edukacija , ponudom širokog spektra pomoći i podrške do sada nismo uspjeli potaknuti Romkinje da nam se obrate za pomoć po tom pitanju. To ostaje u njihovim zatvorenim zajednicama što naravno nije dobro.
Položaj Romkinja je posebno težak jer su višestruko diskriminirane. Najprije kao pripadnici romske nacionalne zajednice u odnosu na većinsku zajednicu, a onda su diskriminirane i unutar svojih zajednica u kojoj još vlada tradicionalna podjela uloga (pa bi žene trebale samo rađati, odgajati djecu i voditi računa o kućanskim polovima) i jedan vrlo agresivni patrijarhat. I kada se tome doda još i izraženo siromaštvo u kojima veliki broj Roma živi tada bi moglo govoriti o trostrukoj diskriminaciji Romkinja. Međutim u Hrvatskoj se trend rodne neravnopravnosti polako mijenja i među Romima u mlađim obiteljima pa tako imamo podjednaku zastupljenost djevojčica i dječaka u osnovnoškolskom sustavu, a istraživanja su pokazala da djevojke postižu i znatno bolje rezultate u nekim srednjoškolskim programima (gimnazije, umjetničke škole) te na fakultetima.
VIŠESTRUKA DISKRIMINACIJA ROMKINJA
-Izvješće navodi i jednu vrlo intrigantnu ocjenu a to je i u Bugarskoj i Hrvatskoj Romi često internaliziraju i prihvaćaju diskriminaciju kao dio njihova života. Kakve to posljedice ostavlja kada su u pitanju napori za poboljšanje položaja Roma u društvu i kako se uopće boriti protiv takvog defetizma?
Podaci našeg istraživanja do kojih smo došli posredstvom naših fokus grupa pokazuju da je strah i nepovjerenje u institucije glavni razlog njihova neprijavljivanja diskriminacije. Oni nažalost smatraju da diskriminaciju ne treba prijavljivati jer to ne bi ništa promijenilo ili se pak još i boje da bi situacija postala još gora. Mnogi Romi ne znaju uopće kome bi se obratili za pomoć te smatraju da su procedure vrlo komplicirane, dugotrajne i skupe.
–Također, vrlo je zanimljiva i ocjena da predrasude i netrpeljivost protiv Roma nisu samo prisutni u općoj, širokoj populaciji već je vrlo često izražavaju i članovi administracije, službenici, članovi lokalnih struktura vlasti pa i visoko pozicionirani dužnosnici. Kako se s time nositi, kako to mijenjati?
Što se tiče institucionalne diskriminacije od strane administrativnih struktura (lokalne vlasti, institucije socijalne skrbi, druge javne službe) sigurno je , na to je upozoravala i javna pravobraniteljica , da bi trebalo organizirati edukacije i javne platforme o načinima prepoznavanja i prijave diskriminacije (ali ne samo za Rome, već i za državne djelatnike, pravosudne djelatnike, lokalne vlasti, policiju itd.). Moramo znati da je nužno raditi na stvaranju povjerenja Roma u institucije kako bi prijavljivali diskriminaciju s kojom su svakodnevno suočeni. Trebali bi se osnovati i interdisciplinarni timovi koji će lakše koordinirati i planirati aktivnosti na lokalnoj razini, a takvi timovi su uostalom i predviđeni novim Nacionalnim planom za uključivanje Roma. Mi smo puno koristili izvješća pučke pravobraniteljice za ovo komparativno istraživanje i pripremu našeg izvještaja pa smo tako naišli i na podatak da je još 2017. pučka pravobraniteljica upozoravala kao državni i javni službenici u pravilu nisu educirani za borbu protiv diskriminacije (izuzev onih koji rade na projektima EU fondova). A to pokazuju i izvještaji drugih institucija i udruga civilnog društva.
Dakle nedostaju tečajevi osposobljavanja državnih službenika (uključivo i policiju) koji bi se usredotočili isključivo na zakonodavstvo za suzbijanje diskriminacije, etnički i rasno motivirane uključujući naravno i problematiku zločina iz mržnje. Potencijalnim žrtvama nedostaju informacije o mehanizmima zaštite dok zaposlenici u javnim i državnim službama imaju nisku razinu znanja o Zakonu o suzbijanju diskriminacije što je potvrđeno i istraživanjem učinkovitosti politike suzbijanja diskriminacije što je 2017. godine proveo Centar za mirovne studije.
NEEDUCIRANI DRŽAVNI I JAVNI SLUŽBENICI
-Da li i sam projekt razvija određene edukativne aktivnosti i sadržaje?
U okviru projekta pored istraživanja razvija se i značajna edukativna aktivnost i to usmjerena na udruge, Rome i pravne stručnjake vezano za suzbijanje diskriminacije. Raspisali smo i natječaj za romske medijatore koji su prošli ove edukacije, a koji bi trebali odlaziti na teren, istraživati slučajeve diskriminacije, prijavljivati ih i uz pomoć našeg pravnog tima pripremiti te slučajeve za pučku pravobraniteljicu. Vrijedi ponovno istaknuti pučku pravobraniteljicu koja je naglasila da bi građansko obrazovanje i programi obuke o ljudskim pravima mogli doprinijeti stvaranju društva u kojem razlike ne uzrokuju diskriminaciju. Ona je prepoznala i rad i ulogu organizacija civilnog društva koji su u izravnom kontaktu s građanima, pružaju informacije žrtvama i potiču ih da prijavljuju slučajeve diskriminacije. A što se medija tiče, važno je istaći da bi i novinari i urednici trebali biti bolje educirani kako izvještavati o slučajevima diskriminacije radi promicanje socijalne pravde.
OTVORITI VEĆI POLITIČKI PROSTOR ZA ROME
-Ističete da Romi u Hrvatskoj imaju svog saborskog zastupnika te vijeća i predstavnike kao dio manjinske samouprave ali da su unatoč toga nedovoljno zastupljeni u politici i donošenju odluka što negativno utječe na moguće poboljšanje njihovog položaja u društvu. Kako to mijenjati?
Što se tiče zastupljenosti romske populacije u politici u donošenju odluka mislim da je važno istaknuti potrebu dodatnog osnaživanja jedinica lokalnih i područnih samouprava kojima bi trebalo osigurali logističku, kadrovsku i financijsku potporu u radu s vijećima romske nacionalne manjine koja često nemaju dovoljno ljudskih i materijalnih resursa za konstruktivan rad. Isto tako potrebno je provesti edukaciju izabranih predstavnika Roma o načinima participacije i više ih uključivati u rad savjetodavnih tijela jedinica lokalne samouprave.
-Nakon nacionalne strategije za uključivanje Roma Vlada je nedavno donijela novi Nacionalni plan za uključivanje Roma do 2027., vrlo ambiciozan dokument. Kako na osnovu vaših analiza i istraživanja i dosadašnjih iskustava u realizaciji ovakvih dokumenta vidite implementaciju ovog najnovijeg? Što bi bilo ključno za njegovu uspješnu implementaciju?
-Ima tu puno elemenata o kojima ovisi uspješna implementacija tog važnog dokumenta ali ja bih istakla dva. Prvo, kao što sam već spominjala, to je osnivanje interdisciplinarnih timova koji će koordinirati i planirati aktivnosti na lokalnoj razini. Takvi timovi su bili planirani i u prethodnoj Strategiji za razdoblje 2013- 2020. ali nisu zaživjeli. Novi plan sada opet previđa osnivanje takvih timova koji će se sastojati od predstavnika resora pravosuđa, obrazovanja, unutarnjih poslova, zdravlja, socijalne skrbi itd. Ovi timovi bi trebali koordinirati stručna znanja među različitim sektorima ali isto tako bi trebali djelovati i preventivno.
Također novi Nacionalni plan bi trebao potaknuti zapošljavanje stručnih djelatnika iz romske zajednice u javnim ustanovama što im uostalom garantira i Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina. Međutim, opće je poznato da se Romi slabo ili čak nikako zapošljavaju u javnim ustanovama i jedinicama lokalne i područne samouprave i to je veliki problem za rješavanje romskih problema.
