Nema pravde ni osude za najveći zločin nad Romima u BiH

Za većinu nas u BiH, zločin u Skočiću je nepoznat, a takav će i ostati. Zijo će ostati sam. Biće živi spomenik i čuvar sjećanja na stravičan zločin, koji je gledao sopstvenim očima, za koji niko nije odgovarao

771
Zijo Ribić (Foto: zurnal.ba)

Apelacioni sud u Beogradu potvrdio je oslobađajuću presudu protiv šestorice pripadnika jedinice „Simini četnici“ za ubistvo 27 romskih civila i za rušenje džamije u selu Skočić kod Zvornika u julu 1992. godine.

Za one koji nisu upućeni, zločin u Skočiću predstavlja najveće mjesto stradanja Roma u proteklom ratu na teritoriji Bosne i Hercegovine.

Za ovaj zločin, prvobitno je bilo optuženo pet, odnosno šest pripadnika paravojne formacije, jer je optužnica u međuveremnu bila proširena i na Zorana Alića, koji je nešto kasnije identifikovan kao jedan od počinilaca zločina u Skočiću.

Optužnica

Po prvobitnoj optužnici, za ovaj zločin su optuženi Sima i Damir Bogdanović, Zoran Stojanović, Tomislav Gavrić i Đorđe Šević.

Sve do juče, bilo je očekivano da će pripadnici ove paravojne formacije biti osuđeni strogim kaznama, jer su bili optuženi da su u julu 1992. godine ubili 27 Roma i Romkinja, kada su stradali: Bisera Ferhatović, Džemila i Zumra Bajrić, Arif i Ziba Nuhanović, Bisera, Mehmed, Šaban, Esad, Zekira, Muradija, Beriz i Šerif (svi Aganović), te Ismet, Sarajka, Šemso, Mehmed, Rahima, Ševka, Biber, Sabrija, Zlatija, Ismeta, Zlata, Suada, Almasa i Zijada. Umjesto toga, Alić, Đurđević i Gavrić, osuđeni su za nečovječno postupanje i silovanje.

Ova presuda je pravosnažna, što znači da ne postoji pravo žalbe višoj sudskoj instanci, pa je praktično, ovaj slučaj okončan. Preživjeli u ovom zločinu, Zijo Ribić u izjavi za N1, rekao je da presuda potvrđuje da Sud smatra da su preživjele žrtve nevažne.

Pitam se, ako su žrtve nevažne za srbijansko pravosuđe, zašto su žrtve i čitav ovaj slučaj nebitni za bh. javnost?

Šta znamo o zločinu u Skočiću?

Zločin u Skočiću nije bio predmet političke kampanje, nije dovoljno ni medijski tretiran. Niko nije pozivao da se za ovaj slučaj kazne počinioci. Nije bilo organizovanog praćenja presuda, niti direktnih uključenja ispred suda.
Za većinu nas u BiH, zločin u Skočiću je nepoznat, a takav će i ostati. Zijo će ostati sam. Biće živi spomenik i čuvar sjećanja na stravičan zločin, koji je gledao sopstvenim očima, za koji niko nije odgovarao.

Od kada je 2010. godine podignuta prva optužnica za zločin u selu Skočić, pa sve do danas, sem Fonda za humanitarno pravo iz Srbije, niko drugi se nije zalagao za ovaj slučaj.
Zijo je sam odlazio i više puta svjedočio tokom sudskih procesa. Razgovaravši sa njim te 2011. godine, sjećam se da mi je rekao da mu je vrlo mučno gledati ljude koji su mu ubili čitavu porodicu i silovali sestre. Sem Nataše Kandić, tada direktorice FHP-a, niko mu nije pružio pomoć. Izostala je pravna, novčana, ali i ona ljudska koja ne košta, a ipak dovoljna da ga ohrabri da istraje u borbi za pravdu.

Nakon jučerašnje presude, iz Fonda su nam rekli da niko nikada iz BiH nije pružao pravnu pomoć Ziji Ribiću. Na suđenja je dolazio sam, rekli su nam, a na izricanje presude, došao je sa prijateljima. I za taj, kao i za Zijine ranije dolaske u Beograd, bio je zadužen isključivo FHP.

Lažni pijetet

Zijo Ribić je državljanin BiH, 27 civila, pripadnika njegove najuže i šire porodice, stradali su tokom ratnih dešavanja od istih onakvih ljudi koji su odgovrni za mnoge druge zločine na teritoriji današnje Republike Srpske.

Ako izuzmemo činjenicu da su Romi, valjda je zbog činjenice da su muslimani, neko trebao da reaguje na presudu.

Ovo ne govorim zato što tvrdim da su članovi Zijine stradale familije bili muslimani, već iz razloga što jedan od rijetkih portala koji se usudio objaviti vijest o presudi, nije mogao odoljeti žurnalističkoj slobodi da po nekom „difoltu“, preko imena i prezimena, odredi i religijsku pripadnost.

Ako to nije dovoljno, valjda je dignitet koji u bošnjačkom krugu intelektualaca uživa Fatmir Alispahić (šta god to značilo), trebao da pokrene talas osuda. Vjerovatno se sjećate kako se ovaj čovjek odjednom pojavio kao historičar i najveći poznavalac stradanja Roma u Drugom svjetskom ratu.

Na prošlogodišnjem obilježavanju Dana genocida nad Romima u Drugom svjetskom ratu, koju je organizovala Općina Novi Grad Sarajevo, obratio se uz tvrdnju da su Bošnjački prvaci tog vremena uspjeli sačuvati Rome od genocida, tako što su ih proglasili sastavnim dijelom Bošnjačkog naroda i na taj način zaštitili od rasističkog zakona nacističke Njemačke”.

Ponovo se pitam, kako je taj pijetet prema Romima odjednom nestao, bez obzira što ga je Alispahić evocirao protekle godine?

Čak i oni, najveći borci, oni koji su svoje karijere novinara u Republici Srpskoj izgradili pišući o ratnim zločinima koje su počinili pripadnici naroda iz kojeg i sami dolaze, nisu se usudili reagovati na ovu sramnu presudu. Nisu ni sami Romi i Romkinje, mnogobrojni lideri i liderke.

Da li smo to došli u fazu razvoja međuljudskih odnosa, gdje čak i mrtvim Romima pokazujemo da su građani i građanke drugog reda?!

Postoji li opravdanje?

Ne postoji ništa što može opravdati osam godina potpunog odsustva bilo kakvog saosjećanja za žrtve i podrške Bosne i Hercegovine u ovom sudskom predmetu, koja je krunisana nereagovanjem na presudu!

Usudiću se reći da od Roma i Romkinja, poznatih i nepoznatih lidera i liderica i nisam očekivao reakciju, jer za to je potrebna hrabrost, a potrebno je i nešto više od upitnog znanja pisanja projekata.

Kada uzmemo u obzir da je 20 i kusur godina na snazi selektivan odnos prema žrtvama u državi gdje postoje samo tri priznata naroda, medije koji vrlo ogranično izvještavaju o manjinama i romsku, nedovoljno mudru društveno-političku elitu, kao rezultat možemo dobiti samo ovo: nema mjesta za Rome, bilo one na zemlji, bilo one pod zemljom!

U ovom momentu, možemo samo da se stidimo, ako smo uopšte sposobni za tako nešto i da se zapitamo, da li zaista imamo takav odnos prema Romima u BiH?

Uvijek postoje teme o kojima se ne piše, a žrtve su žrtve samo ako su srpske, bošnjačke, ili hrvatske. Sve što je van ovih okvira je nebitno. Nije bitno ni što su ostali nekažnjeni pripadnici srpskih paravojnih formacija, na čije zločine nas redvno podsjećaju tokom predizbornih kampanja. Ako mi ne vjerujete, uputite se na neki predizborni skup nakon ovogodišnjeg SFF-a.

Sramna presuda

Siguran sam da osjećate ogorčenost u ovome što pišem. Priznajem, tako se osjećam, a i ne ostaje mi ništa drugo sem toga.

Na kraju ne mogu da završim, a da ne napišem da je odluka Apelacionog suda u Beogradu sramna! Nakon osam godina, Zijo Ribić nije dočekao pravdu, pravda je poražena, a Romima u BiH smo još jednom pokazali da su građani drugog reda.

(portal-udar.net)