Nepodnošljiva lakoća odbacivanja Roma

Negirajući mom drugu i komšiji pravo na školovanje, neimenovani nastavnik negirao mu je pravo na život; oduzeo mu ga je prije nego što je praktično i počeo, osudivši ga bez ikakvog prava i razloga

447
Foto: Ilustracija

Nije to bilo tako davno, ali čini se kao da je bilo u nekom drugom životu. Bio sam izbjeglica te ’93. (ili je to bila ’94.?) kada je učiteljica odlučila da u istoj klupi upari svog najboljeg i najgoreg učenika. Najbolji – štreber, odlikaš – bio sam ja, a najgori? Najgori je bio mali Rom kojem sam, zbog tih putovanja među životima, a i iz činjenice da sam tokom osnovnoškolskog školovanja promijenio 12 škola, davno zaboravio ime.

Ono što nisam zaboravio je da nije baš najbolje znao ni pisati, a već ga je gurnulo u treći (ili možda četvrti?) razred, i šta je mogao nego skupljati jedinice, dok sam ja, koliko god bio neprivilegovan zbog svog izbjegličkog statusa, svejedno prije prvog razreda i tog prokletog rata već uveliko pisao i trebao preskakati nekakve razrede?

Obrnuta predrasuda

Svejedno, moj novi drug i ja tako smo zapali jedan drugog, na opštu sprdnju malih Crnogoraca u Baru, gdje je mene snašla moja, a njega njegova muka. Ovo nije sretna priča o prijateljstvu na prvi pogled. Ovo je priča o predrasudama.

Nisam baš bio najsretniji što me on zapao da dijeli klupu sa mnom. Ne zato što je bio Rom-moj najbolji drug u to vrijeme bio je mali Goranin, još jedno manjinsko čeljade, čijeg se imena sjećam, ali ga neću ovdje zapisati jer želim da ga jednog dana iznenadim kada ga pronađem, nadam se u stvarnom a ne svijetu društvenih mreža.

Cijelu situaciju sam smatrao nepravednom, i mog romskog drugara iz klupe većinom sam ignorisao, sve dok jednog dana mati nije zaprimila telefonski poziv da dođe na konsultacije. Naime, drug iz klupe se toliko žalio roditeljima na mene, da su na kraju odlučili da se obrate učiteljici i traže da više ne sjedimo skupa, jer je stanje postalo nepodnošljivo.

Sjećam se da sam nestrpljivo čekao da se mama vrati iz škole, strahujući od nove, još veće nepravde – jer šta sam ja njemu mogao raditi osim što sam ga ignorisao? Mati je na kraju došla, glasno se smijući još s vrata. “Učiteljica kaže da piješ”, nekako je izustila od silnog smijeha, a ja sam se osjećao potpuno poniženo.

Naime, u još jednom uzaludnom pokušaju da svom sinu ojača imunitet i fizičke predispozicije, a u strahu od nejakosti vlastitog djeteta, mama me je već mjesec dana tjerala da svako jutro popijem po minijaturnu čašicu prošeka, u kojem su se prethodno dobrih par mjeseci kiselili klinčići. Bio je to neki babski recept za povećanje željeza u krvi, na koji je prešla nakon što je propao prethodni eksperiment sa okivanjem jabuka ekserima, koji bi preko noći u škrte primorske jabuke puštali svoj opori, metalni ukus, a onda bi se ujutru sina ganjalo po kući da prije škole pojede njihovu pocrnjelu srž.

Mami je to sve bilo zabavno, pa me je narednih mjesec dana zvala “Pjano”, a drug iz klupe, sada bivši, jer ga se opet premjestilo u magareću zadnju, svakog jutra me je gledao s prezirom. Malog Roma i njegove roditelje nije zanimao moj vrlo upitni imunitet. Njih je interesovalo samo da on ne sjedi do nekog ko se čuje po alkoholu svako jutro.

Interesantno je iz pozicije nekoga ko je u međuvremenu (kao) odrastao i (kao) iskusio stvari u životu, a ponešto i naučio, uvidjeti koliko sam zapravo bio sretan što sam bio, hajmo reći, žrtva obrnute predrasude. Nema potrebe opet i iznova ponavljati da su Romi i Romkinje generalno najugroženija manjinska kategorija kako u BiH, tako i na Balkanu. Biti ispod Roma na društvenoj ljestvici je nemoguće – a eto, makar na taj jedan krajnje banalni trenutak u mojim životima, krajnje blago me je pecnula sva tragedija i sva surova istina šta znači biti prezren od svih. Mislio sam dugo – i sasvim pogrešno – da sam tu i tada vidio kako je to, i na šta to liči.

Belgija, zemlja obećana

Moj sljedeći ozbiljniji susret sa Romima desit će se tek nekih desetak godina poslije, u Sarajevu, u komšiluku. U to vrijeme živio sam na Ilidži, nešto sam (kao) studirao, i (kao) raduckao, praktično volontirajući za mizerni honorar na sarajevskom Radiju 202.

Iz naselja, nas tridesetak koji smo nekim slučajem imali mjesečnu kartu, redovno je vozio lokalni autobus, pa smo se većinom poznavali iz viđenja. Tako i primijetih omalenog Roma, koji je živio u susjednoj zgradi sa, čini mi se, 11 ili 12 članova porodice. I njegovog imena se jako dobro sjećam, ali ne želim ni njega potpisati u ovim redovima, u nadi da je konačno došao do Belgije – planove za put tamo mi je otkrio u prvom našem razgovoru, dok smo jednog jednako hladnog i mizernog sarajevskog jutra kao što je ovo čekali autobus.

U Belgiji je imao sestru, rekao mi je, a put je podrazumijevao plaćanje vožnje furgonom nekakvim ljudima nekom vrlo upitnom rutom kroz BiH i Hrvatsku do Slovenije – “a od Slovenije je lako!”. Skupljao je novac za svoje putovanje prodajući parfeme po sarajevskim ulicama. Mnogo ga je zanimalo moje fakultetsko školovanje, pa bi me redovno pitao kako mi ide, i šta nam to predaju na tim fakultetima.

S početka sam mu pričao, ali ubrzo sam shvatio da on školu ne spominje. Pitao sam ga, pa mi je nevoljko rekao da ponavlja drugi (ili možda treći?) razred ŽIŠ-a, srednje škole u to vrijeme poznate kao jedne od praktično najgorih u Sarajevu. Tada mi je ispričao ono čega se redovno sjetim: uporno je ponavljao predmet, mada mu je nastavnik u lice, pred drugim učenicima, rekao da mu nikada neće dozvoliti da prođe u naredni razred samo zato što je Rom. Belgija, nadao se, kao što se nadaju svi koji žude za obećanom zemljom ma koja to zemlja bila, bila bi mu prilika da završi makar srednju školu.

Romi iz naših sokaka

Sagledajmo stvari iz perspektive koja nema veze sa desetogodišnjim “ja”: nisam tada u Baru bio, niti ću ikada biti tako prezren od svih. Priča mog poslijeratnog druga beskrajno je tragična, jer je priča o propuštenim prilikama, o proćerdanoj mladosti provedenoj u svakodnevnom nuđenju parfema najčešće nadrndanim prolaznicima po Ferhadiji, o intelektualnom kapacitetu koji je čučao, i vjerujem, i sad čuči u njemu, a kojeg je sasjeklo ništa drugo do čemer i jad navodnog prosvjetnog radnika koji (ni)je imao obraza da djetetu od 16-17 godinica kaže da njegov problem nije taj što nije sposoban, ili ne uči, već zato što je drugačiji – i to po nekom užasnom, neljudskom aršinu, krivo drugačiji, pogrešno drugačiji.

Negirajući mom drugu i komšiji pravo na školovanje, neimenovani nastavnik negirao mu je pravo na život; oduzeo mu ga je prije nego što je praktično i počeo, osudivši ga bez ikakvog prava i razloga. I šta je spram toga moja minijaturna bruka, kojoj smo se svi sigurno nasmijali još s početka ovog teksta?

Znate šta je najtragičnije? To što je ovo samo jedna od 80.000 takvih priča. Siguran sam da ne trebate prošetati ni 200-300 metara da naiđete na prvu u vašem komšiluku. Zato bih vas zamolio: idući put kada vidite Roma ili Romkinju, razmislite dobro o ovom što sam vam ovdje napisao. Pa ako čemu vrijedi, možda vas i potakne da učinimo nešto, zajedno, da se Romima u našim sokacima što prije vrate njihovi životi.

(portal-udar.net)