Romkinja sam, dakle uspjeću!

Iako aktivistkinja koja se zalaže za ljudska prava i kritičarka nepravde, Jelena ističe da se prilično umorila od sredine u kojoj se konstantno treba boriti za neku pozitivnu sliku o sebi. Smatra da to predstavlja veliki problem, jer i drugi obrazovani Romi i Romkinje shvataju da je bolje ćutati, te tako žele izbjeći neugodne situacije

270

U Bosni i Hercegovini i regionu postoje brojni programi osmišljeni s ciljem podsticanja romske populacije na obrazovanje. Najčešće se radi o inostranim finansijskim sredstvima usmjerenim ka državnim institucijama zaduženih za sektor obrazovanja i ljudskih prava. Međutim, važnu ulogu u obrazovanju Roma ima i nevladin sektor iz kojeg dolaze bojni pozitivni primjeri.

Ipak, mnogi Romi ne mogu priuštiti adekvatno školovanje svojoj djeci, čak i kada je, kao u našoj zemlji i regionu, besplatno.

Želja za uspjehom nadjačava sve prepreke

“Kada sam išla u vrtić deca su me maltretirala jer sam Romkinja. Imala sam oko pet godina kada sam pobegla plačući i sama došla kući. 
Ovako svoja prva školska iskustva opisuje Jelena Savić iz Beograda.

Neprijatna iskustva na samom početku su mogla uzrokavati Jelenino distanciranje od škole, no ipak nisu. Ona je danas studentkinja druge godine, drugog ciklusa filozofije na prestižnom Centralno-evropskom univerzitetu u Budimpešti.

Za postizanje uspjeha, posebno kada je u pitanju obrazovanje, od izuzetne važnosti je podrška roditelja.  Jeleni je posebno bila važna podrška majke, koja ima završenu samo osnovnu školu, ali je ipak nastojala podsticati svoju kćerku na obrazovanje, očekujući da će se sve to isplatiti u budućnosti.

Za razliku od Jelene, njena sestra nije uspjela upisati fakultet zbog nedostatka finansija. Siromaštvo je glavni razlog zbog kog djeca ne idu u školu, a onda odsustvo sistemske podrške. Pored ova dva razloga, Jelena navodi da veliki problem predstavlja neobrazovanost roditelja, koji onda ne mogu prenijeti mnogo znanja svojoj djeci.

Beograd je prestonica i centralizacija čini svoje, pa se kao i u svakoj drugoj oblasti i u obrazovanje Roma ulaže više nego u ostalim, manjim sredinama. Državne institucije organizuju inkluzivne prakse, pretežno u saradnji sa nevladinim sektorom. Zbog toga se može reći da su romska djeca, ne samo u Beogradu, već generalno u većim gradovima u Srbiji i regionu, u nešto boljem položaju, mada je osnovna formula za uspjeh, u suštini lična posvećenost i podrška šire okoline.

Stereotipne “vrijednosti” obrazovnog procesa

Prema Jeleninim riječima, obrazovni sistem u Beogradu i Srbiji je stereotipan, a pripadnici manjina su nevidljivi u njemu. “Sindrom uljeza je nešto što prati manjinske učenike i studente”, kaže Jelena.

“Od momenta kad uđeš u hodnik vidiš slike na kojima skoro nikad nema predstavnika manjina. Nastavni kadar je sastavljen od predstavnika većinske populacije. Na časovima istorije učiš da su Romi stradali u Drugom svjetskom ratu kroz koju rečenicu i to, sećam se da je pisalo, cigani, malim slovom. Romi imaju dugu istoriju, ali o tome se malo zna i nema naznaka da će se u budućnosti više pažnje posvetiti tome.”

Duboko ukorijenjenu negativnu sliku o Romima, dodatno upotpunjuju stereotipni nastavni kurikulumi.

“Nastavnici su puni predrasuda i stereotipa, a kurikulumima ne pristupaju kritički”, nastavlja Jelena da ukazuje na diskriminatorne prakse u obrazovanju. “Sećam se da je na času srpskog jezika posvećenom neverbalnoj komunikaciji, profesorka dala apsurdan primer kako Romi komuniciraju. Nakon toga sam ušla u raspravu sa tom profesorkom, ali onda sam shvatila da ne vredi. Evo, recimo, moja sestričina je četvrti razred i treba da čita tekst o tome kako Romi maltretiraju belog konja koji nekako uspe da pobegne od njih i spasi se. Onda se vraća kući sa idejom da su Romi loši ljudi i zbunjena je, jer ne zna da li je dobro da bude Romkinja ili ne.

Jelena Savić

Stalni osjećaj nerazumijevanja i nepripadanja je ono što smeta Jeleni, a ovako stereotipan obrazovni sistem može samo doprinijeti dodatnoj netoleranciji prema Romima.

Iako aktivistkinja koja se zalaže za ljudska prava i kritičarka nepravde, Jelena ističe da se prilično umorila od sredine u kojoj se konstantno treba boriti za neku pozitivnu sliku o sebi. Smatra da to predstavlja veliki problem, jer i drugi obrazovani Romi i Romkinje shvataju da je bolje ćutati, te tako žele izbjeći neugodne situacije.

Uprkos ovome, bilo je i pozitivnih primjera, a Jelena ističe profesoricu Svenku Savić sa Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, koja joj je pomogla mnogo puta tokom njenog obrazovanja.

Vječita etiketa jer si drugačiji

Diskriminacija je nešto sa čim su bili suočeni brojni Jelenini poznanici, ali i članovi porodice.

“Ja nisam tako tamne puti i mene često ne prepoznaju kao Romkinju što je privilegija koju moja sestra nije imala”, prisjeća se Jelena. “Nekoliko puta se desilo da joj preko telefona kažu da je određeno radno mesto otvoreno, a onda kada je vide bude odbijena. Moja majka je na poslu takođe bila maltretirana. U mom kraju su otpustili jednu Romkinju koja je radila na odeljenju za mesne proizvode, jer su se ljudi žalili što im “prljava Romkinja” prodaje hranu.”

Mnogi pripadnici romske populacije su usmjereni na nevladin sektor gdje su veće šanse za pronalazak posla.

I sama Jelena je bila zaposlena u jednoj fondaciji, dok nije otišla na akademiju. Na akademiji upravo vidi svoje radno mjesto, svjesna da će imati veliku konkurenciju. Stav da će obrazovanje Roma spasiti njene sunarodnike od siromaštva za Jelenu je problematičan.

Ona je mišljenja da je za pronalazak adekvatnog zaposlenja bitno imati solidan socijalni kapital i biti “dobar sa ljudima”, naročito ako su vam roditelji siromašni i nemate sigurnosnu mrežu, kao što je Jelena nema.

Rasizam u Mađarskoj je mejnstrim

U posljednje vrijeme, Mađarska je jedna od najviše kritikovanih članica Evropske unije zbog odnosa prema izbjeglicama i migrantima kojima je ova država, uglavnom samo prolazna stanica. U Mađarskoj je rasizam postao mejnstrim pojava. Ksenofobija i rasizam, uz ekstremno desna stajališta, duboko su ukorijenjeni u tamošnjem društvu.

Prema brojnim anketama, uz mržnju prema Arapima, Mađari najviše netrepeljivosti pokazuju prema Romima. Prije četiri godine, mađarski političar Zsolt Bayer iz vladajuće stranke premijera Orbana, Rome je okarakterisao kao “ciganske životinje koje treba ukloniti”. Taj rasizam osjeća i Jelena.

“Mađarska je zemlja u kojoj je stranka na vlasti otvoreno imala rasističku i antiromsku kampanju. Evropska unija ovo toleriše, kao što toleriše i druge, razne vidove opresije. U Mađarskoj je aktuelna anti-Soroševska/anti-jevrejska kampanja, osmišljen je zakon isključivo za ukidanje rada Centralno-evropskog univerziteta, civilno društvo i njihovi mediji su umrtvljeni, a romskih nevladinih organizacija skoro da i nema,” opisuje situaciju u ovoj zemlji, članici EU.

Zbog osjećaja nepripadanja uzrokovanog stereotipnim percipiranjem Roma, svoj život Jelena ne vidi u Mađarskoj, a posebno u Srbiji. Kao i mnoštvo mladih ljudi iz ovog dijela Balkana, Jelena će nastojati da potraži sreću u nekoj razvijenijoj i tolerantnijoj zemlji Evrope.

“Nažalost, takav je trend da mladi obrazovani ljudi migriraju u potrazi za poslom”, zaključuje Jelena.

“Položaj Roma nije nigde posebno dobar, ali je drugačije kada živiš u zemlji u kojoj institucije bolje funkcionišu i u kojoj je generalno bolja zaštita ljudskih prava. Teško mi je kada pogledam život svoje majke u Srbiji koja ne može živeti od penzije i mora prodavati stvari na ulici da bi preživela”, kaže Jelena dodajući da  stanje postaje sve lošije te da ne vidi mnogo mogućnosti ovde. “Nadam se da me negde u Evropi čeka normalan život dostojan svakoj osobi”, kaže Jelena izražavajući nadu hiljada mladih ljudi koji iz različitih razloga napuštaj Balkan.

(Tekst smo prenijeli sa portala zamisli.ba)