Safet Šelešević: Jedan rat sam preživio i ne bih volio da se ponovi

Safet je samo jedan od mnogobrojnih Roma koji su se borili u prethodnom ratu. Njegova priča je priča mnogih demobilisanih boraca i logoraša

544
Safet Šelešević (Foto: Udar)

Safet Šelešević je demobilisani borac i logoraš. Bio je je u rovu, ali je proveo i 6 mjeseci u logorima. Prvobitno logor Luka Brčko, potom vojna kasarna u Bijeljeni i na kraju logor Batković. Kao i mnogi drugi, ovaj čovjek je danas zaboravljen i ostavljen. Teško preživljava. U godinama je kada bolest uzima maha. Emotivan i slabog zdravlja vrlo rijetko govori o ratu, ali je ipak odlučio da svoju priču podijeli sa nama.

Život sa PTSP-om

Safet i njegova supruga Zumra žive u Gornjem Rahiću, selu u blizini Brčkog. Logor je na Safeta ostavio velike posljedice. Bori se sa PTSP-om, ima govornu manu (mucanje) i noćne more koje nisu nestale.

Razgovor sa Safetom smo započeli pričom o njegovom najvećem strahu – rat! Kaže da se boji da i dalje postoje „varnice“ koje bi mogle prouzrokovati još jedan rat.

„Jedan rat sam preživio nekako i ne bih volio da se ponovi. I dan-danas imam posljedice koje mi je rat ostavio. Stalno sanjam da sam opet u logoru… Sanjam da nas udaraju i skrivaju kada dođe vojska po nas. Nekad se od straha probudim i ne smijem više da spavam“, govori Safet.

Zumra, njegova supruga, kaže da je kada se tek vratio iz rata, izgledao kao kostur.

„Djeca ga nisu mogla prepoznati. Bježali su od njega i govorili da nije njihov otac“, prisjeća se Zumra.

Dok je Safet bio u logoru, ona je morala da radi svakodnevno kako bi se prehranila porodicu. Rat joj je oduzeo mnogo toga, ali najteže je prihvatila to što je Safet bio u logoru i njegov povratak kući. Prisjeća se da je proživljavala teror, jer je PTSP uzeo maha.

Zumra Šelešević

Nisam spavala… Obuzeo me je strah.  Safet se budio noću, vrištao da ga više ne tuku, uzimao je noževe da se brani tokom noći… Često je znao da me zaključa u ostavu  i govori da neću jesti ako ne radim, bio je preagresivan“, govori Zumra kroz suze.

Safet nikome nije pričao o onome što se događalo u logoru. Izbjegavao je tu temu. Čak i danas teško priča o tome. Ipak, njegovo psihičko stanje se stabilizovalo, mada izbjegava komunikaciju.

Ratnog doba nerado se prisjeća. Kaže da je mislio da se u to vreme bori za svoj grad i svoju državu. Međutim, nakon toga su ga potpuno zaboravili.

U zadnjih 10 godina, kaže Zumra, nejn suprug veoma slabo govori.

„Stalno šuti, a kada pokušam da pričam sa njim o bilo čemu, okrene temu, ili priča nešto što nije povezano. I dalje ima noćne more, priča u snu, budi se u pola noći i neće više da spava, zaista je teško nositi se sa time“, svjedoči Zumra.

Ko brine o logorašima?

Safet je član Udruženja logoraša Brčko distrikta, ali to mu ne donosi nikakve privilegije. Kaže da od njih nikada nije dobio pomoć. Pomoći ni od države, niti mjesne zajednice u kojoj je odrastao i za koju se borio.

„Pokušao sam da podnesem zahtjev za novčanu pomoć koja se pruža civilnim žrtvama rata. Išao sam u Tuzlu da podnesem zahtjev, ali sam odbijen. Od tada ne želim da tražim bilo kakav vid pomoći, jer znam šta me čeka“, ljut je Safet.

Iako udruženje za logoraše zna za Safetovo stanje i kako on živi, nikada ga nisu posjetili. Kaže i da novčanu, ili bilo koju drugu pomoći od njih nikad nije dobio.

„Tražio sam pomoć, ono što mi sleduje kao bivšem logorašu. Od rata, ja tu pomoć vidio nisam. Svaki put kada odem, kažu mi da budžet za logoraše nije usvojen. Već pet godina pokušavam da se izborim za svoje pravo“, navodi Safet.

Mnogi se bore za prava, kaže on, mada onda kada dođu na neke pozicije sve se zaboravi. Iako vrlo bolestan i u poznim godinama, Safet se bori da preživi. Golu egzistenciju za sebe i porodicu, osigurava radeći za dnevnicu kada se ukaže prilika.

 “Sa svoje 64 godine i dalje moram da radim za dnevnicu. Cijepam drva, kosim travu, čistim dvorišta i šta god mi se ponudi, ja prihvatim I radim. Imam dvadeset godina radnog staža prije rata u Bimalu, a sad od biroa imam samo zdravstvenu knjižicu  i opet moram plaćati sve participacije”, rekao je Safet na kraju.

Safet je samo jedan od mnogobrojnih Roma koji su se borili u prethodnom ratu. Njegova priča je priča mnogih demobilisanih boraca i logoraša. Zumra je žena koja je uprkos svemu, uspjela da se sačuva brak, boreći se sa posljedicama sa kojim se njen suprug vratio iz rata. Čini se da se o ovim ljudima niko nije pobrinuo. Rasuti su svuda po državi, prepušteni sami sebi, strahujući kako će preživjeti dan i “samo da se ne ponovi”. Čak i ako je postojala neka ideja, čovjek poput Safeta, odavno je prestao da vjeruje u nju. Ostale su samo posljedice i bol koja nikada neće nestati.

(portal-udar.net)