Romski
Manjinska prava u demokratskim državama moraju se bazirati na dva ključna principa, a to su identitet i integracija. To znači da manjine ostanu ono što jesu, odnosno da imaju uvjete dugoročno preživjeti u svojim tradicionalnim identitetima, ali i da se trebaju integrirati u puni politički, kulturni i ekonomski život države u kojoj žive. U intervjuu koji je dao za portal STINE dr. Siniša Tatalović, profesor na fakultetu Političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu i jedan od najeminentnijih hrvatskih eksperata za pitanja prava nacionalnih manjina i manjinskih politika ističe da je to je prilično teško ostvariti i pronaći balans između te dvije opcije, ali to je istovremeno i dvosmjeran proces. Kako kaže, vi ne možete samo tražiti integraciju manjina u političku zajednicu bez da većinski narod nije otvoren prema manjinskim identitetima i njihovom uvažavanju. A ta vrsta dvosmjernog procesa, navodi Tatalović, se u Hrvatskoj nažalost nije dogodila. O ovim, ali i drugim problemima i uspjesima hrvatskog društva kada je ova oblast u pitanju možete pročitati u nastavku.
U godini smo obilježavanja 20. godišnjice Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, ključnog i krovnog zakona za nacionalne manjine u Hrvatskoj. Iz te perspektive važno je upitati koliko aktualni koncept i ciljevi manjinske politike danas korespondiraju sa stvarnim potrebama manjinskih zajednica i društva u cjelini?
Kada govorimo o konceptu manjinske politike u Hrvatskoj onda najprije treba reći da je ona nastajala u jednom dugom procesu, od početka 90-ih godina prošlog stoljeća, kada Hrvatska nakon osamostaljenja nije odmah poklonila dovoljnu pažnju zaštiti nacionalnih manjina. Naime, početni koncept zaštite nacionalnih manjina se prvenstveno odnosio samo na one manjine koje su taj status imale i u bivšoj zajedničkoj državi, a nedefiniran je ostao status onih zajednica koje su defacto postale manjine osamostaljivanjem Hrvatske. Riječ je bila o pripadnicima naroda koji su bili konstitutivni u bivšoj SFRJ. Taj problem je rješavan u dužem procesu, najprije donošenjem Ustavnog zakona o ljudskim pravima i pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina, koji je konačno bio i uvjet međunarodnog priznanja RH. Međutim, ratne okolnosti i sve ono što se događalo do sredine 90-ih nije omogućavalo da se taj Zakon u punoj mjeri implementira. Nakon završetka rata on je jednim dijelom i suspendiran tako da ni ta druga polovina 90-tih godina nije bila povoljna za ostvarivanje prava nacionalnih manjina.
Prava politika koja se počela oblikovati u vezi prava nacionalnih manjina događa se početkom 2000-tih, kada su najprije bila donesena dva zakona, jedan o službenoj uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina i drugi o pravima obrazovanja nacionalnih manjina na njihovom jeziku i pismu. Odmah nakon toga je donesen i Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina. Prethodno su bile ratificirane i međunarodne konvencije važne za prava nacionalnih manjina: Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina te Europska povelja o regionalnim ili manjinskim jezicima.
Tako je već početkom 2000-tih bio zaokružen model ostvarivanja prava nacionalnih manjina koji je s jedne strane korespondirao s najboljim europskim iskustvima, jer je i rađen koristeći najbolja europska zakonska rješenja, ali je polazio i od realnih okolnosti koje su tada obilježavale situaciju RH. Također, bio je usmjeren i na to da Hrvatska zadovolji kriterije koji su pred nju postavljeni u cilju pristupanja Europskoj uniji. I taj se proces pozitivno razvijao do 2013. godine kada Hrvatska postaje članica EU. Praktički, kroz čitav taj desetogodišnji period, od 2002. do 2013, bilježimo stalni napredak u ostvarivanju manjinskih prava. Donose se i Akcijski planovi za implementaciju Ustavnog zakona koji su vrlo konkretno pokazivali što se ostvarilo, a što treba ostvariti u nekom narednom periodu. I to je bio jedan permanentan, dinamičan i pozitivan proces, kako za nacionalne manjine, tako i za Republiku Hrvatsku. Za nacionalne manjine, zato što su u velikoj mjeri implementirane različite odredbe Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, pa je na mnogim područjima došlo do vidljivog napretka u zaštiti i ostvarivanju manjinskih prava, a za Republiku Hrvatsku zato jer je ostvarila značajne demokratske iskorake te dobila potvrdu da se manjinska prava ostvaruju. To je, u krajnjoj instanci, bio i jedan značajan faktor koji je omogućio članstvo Hrvatske u Europskoj uniji.
Što s zbiva nakon ulaska Hrvatske u EU? Treba li ciljeve i koncept prilagođavati, dalje razvijati? Je li koncept reduciran iz perspektive zahtjeva društvenog razvoja, daljnje demokratizacije, jačanja tolerancije itd.?
Običavam istaknuti 2013. godinu kao ključnu, međašnu, godinu kada se pokazala zrelost hrvatske politike, ali i predstavnika nacionalnih manjina, koji su pozitivno odgovorili na pitanje kakva je razina ostvarivanja prava nacionalnih manjina. Bila je uspostavljena atmosfera međusobnog povjerenja i optimizma. Međutim, dogodilo se ono na što su pojedini analitičari ukazivali i prije ulaska Hrvatske u EU, a polazeći od iskustava drugih zemalja sa sličnim pitanjima i problemima, kod kojih se vrlo jasno vidjelo da nakon njihovog ulaska u EU one više nemaju naglašenu motivaciju da se šire manjinska prava, pa čak i da se ostvaruje samo ono što je već zakonski utvrđeno. Ti procesi čak ne moraju biti rezultat same državne politike, već su možda rezultat društvenih i političkih pritisaka određenih društvenih skupina, koje su nakon ulaska u EU i same mogle u znatno većoj mjeri ispoljavati svoje negativne svjetonazorske pristupe. A to se onda, na ovaj ili onaj način, odražava i na aktualnu politiku u kojoj se, u tim okolnostima, počinju javljati i rezerve prema punoj implementaciji manjinskih prava. Nažalost, to se dogodilo u Hrvatskoj nakon 2013., odnosno nakon ulaska u EU. Jer ne samo da nije nastavljen proces uspješne implementacije manjinskih prava, već su pokrenute i inicijative za redukciju tih prava. To je posebno došlo do izražaja u sferi službenog korištenja manjinskih jezika i pisma. I to unatoč činjenici da Hrvatska ima jedan od najviših pragova za ostvarivanje prava službenog korištenja jezika i pisma nacionalnih manjina. Naime, prag od 33 posto za službenu uporabu manjinskog jezika i pisma nema ni jedna država u Europi koja regulira ostvarivanje jezičnih prava nacionalnih manjina. Tako, u nekim samoupravama u Hrvatskoj, posebno kada je riječ o srpskoj zajednici ta prava još uvijek nisu u potpunosti implementirana. Ti pritisci iz pojedinih društvenih krugova su bili vrlo jaki i oni su na neki način zaustavili proces ili razdoblje pozitivne implementacije manjinskih prava koji je trajao sve do 2016. U tom razdoblju, kao što već rekoh, bile su pokrenute i neke referendumske inicijative koje su imale za cilj ograničavanje pojedinih manjinskih prava.
Iako te inicijative nisu prošle, društvena tolerancija i atmosfera za primjenu manjinskih prava su bitno narušene i tek od 2016, s aktualnom i prethodnom vladom imamo ponovno uspostavu pozitivne atmosfere za implementaciju manjinskih prava. To je situacija u kojoj su zastupnici nacionalnih manjina dio vladajuće parlamentarne većine i u kojoj Vlada vodi puno računa da se prava nacionalnih manjina ostvaruju što je bolje moguće. Posebno su motivirani za ostvarivanje prava nacionalnih manjina koja imaju socijalnu dimenziju, što se odnosi na manjine koje imaju posebne socioegzistencijalne probleme, lošije uvijete života i sl. i kojima pored identitetskih prava nedostaju elementarne pretpostavke za njihovu potpuniju socijalnu uključenost, što se prvenstveno odnosi na romsku nacionalnu manjinu te dio pripadnika srpske nacionalne zajednice koji žive na područjima koja su bila zahvaćena ratnim sukobima.
Kako procjenjujete sustav političkog predstavljanja nacionalnih manjina? Da li je i koliko primjeren ili bi ga možda trebalo mijenjati kako bi se postigli veći demokratski standardi?
Mislim da je sadašnji koncept sasvim u redu. On omogućuje pripadnicima nacionalnih manjina da biraju svoje zastupnike u parlament na način kako je to rijetko gdje uređeno u Europi i taj koncept pokazuje dobre rezultate. Posebno ako gledamo ova zadnja dva mandatna razdoblja u parlamentu. Pripadnici nacionalnih manjina i te kako vode računa da zastupaju interese svojih manjina, ali pokazuju i visoku razinu odgovornosti za napredak ukupne političke zajednice. Živjeli smo u krizi izazvanoj pandemijom, sada u prijetećoj energetskoj i ekonomskoj krizi i u toj je situaciji važno da je vlada stabilna. A Vlada je bila stabilna i u ovom i u prošlom mandatu zahvaljujući zastupnicima nacionalnih manjina. Dakle, oni u političkom procesu ne predstavljaju nikakav problem. Dapače, oni su neka vrsta stabilizirajućeg faktora unutar hrvatskog demokratskog poretka.
Razmišljanje o drugačijem konceptu političkog predstavljanja nacionalnih manjina bilo je aktualno prije 15-ak godina, kada je započeo proces implementacije manjinskih prava i kada se očekivalo da će Hrvatska napredovati prema onim demokratskim standardima karakterističnim za liberalno demokratske poretke koji ne poznaju, odnosno ne primjenjuju, ovakav model manjinskog političkog zastupanja odnosno predstavništava. Međutim i to je isto dvosmjeran proces. Naime, vi ne možete samo tražiti integraciju manjina u političku zajednicu bez da većinski narod nije otvoren prema manjinskim identitetima i njihovom uvažavanju. Dakle, neka vrsta dvosmjernog procesa se u Hrvatskoj nažalost nije dogodila u onom smislu kako se tada očekivalo da bi se moglo dogoditi. S obzirom na to, ovaj model političkog zastupanja nacionalnih manjina danas predstavlja ono što je nužno da bi nacionalne manjine imale komunikacijske kanale u političkom polju, da mogu iskazati svoje interese i da ih mogu usklađivati s interesima većinskog naroda u najvažnijem političkom tijelu RH, a to je Hrvatski sabor te da mogu i na lokalnim razinama, gdje također postoji manjinsko predstavništvo, ukazivati na prava i probleme nacionalnih manjina koji bi inače prošli nezapaženo i stanje bi bilo puno gore ili ne bi bilo tako dobro kao što je sada. Stoga, u cjelini gledano, mislim da je ovaj model apsolutno primjeren vremenu i političkim okolnostima u kojima živimo. A ako se ove krize budu nastavljale onda će biti još važnije da takav tip predstavništva postoji.
JAČATI MANJINSKU SAMOUPRAVU
Koliko je manjinska samouprava, vijeća i predstavnici nacionalnih manjina, opravdala svoj cilj. Kako funkcionira i koji su glavni problemi ove važne manjinske institucije koja je uvedena Ustavnim zakonom?
Radio sam sa suradnicima čak tri ciklusa istraživanja izbora i funkcioniranja manjinske samouprave. U tim istraživanjima i analizama vidjeli smo veliku važnost tog oblika manjinskog predstavništva i ona nije sporna. To je važan komunikacijski kanal kojegmanjine imaju prema svojim lokalnim i regionalnim samoupravama, gdje na legalan način mogu iskazati svoje probleme i interese i usklađivati ih s lokalnim vlastima. Ali ono na što ne možemo utjecati i što predstavlja određeni deficit jesu dvije stvari. Prvo je sam izbor. Naime, manjinska samouprava se bira na posebnim izborima. Bilo bi bolje kada bi bili povezane s lokalnim izborima, kada bi njihov izbor bio usklađen s izborima lokalnih struktura vlasti odnosno samouprava s kojima i trebaju surađivati. Manjinska samouprava se bira u pola mandata lokalne samouprave i to sigurno stvara niz organizacijskih problema i sigurno bi bilo bolje i efikasnije kada bi jedni i drugi startali zajedno. Drugi je problem, pitanje njihovih ovlasti. Oni imaju pravo davanja prijedloga, ali ne i donošenja odluka odnosno utjecaja na donošenje odluka. I to se pokazuje kao problem. Istina, u onim sredinama i okruženjima koje karakterizira relativno visok stupanj političke kulture i ovaj postojeći mehanizam pokazuje se dobar i prilično efikasan, ali tamo gdje je prisutan određeni deficit u toj političkoj kulturi samo savjetodavna uloga bez drugog utjecaja pokazuje vrlo minorne rezultate.
Kakav je pluralizam unutar manjinskih zajednica i koliko je značajan za bolje funkcioniranje manjinske politike?
Manjinske zajednice su pluralne kao što je pluralno i hrvatsko društvo. I u manjinskim zajednicama postoje oni koji su gledajući politički spektar više lijevo ili više desno, koji su u centru, koji imaju različite svjetonazorske pristupe itd. Nema uniformnosti. Ali, u manjinskim zajednicama, možda više nego u ukupnom hrvatskom društvu, prisutna su egzistencijalna pitanja u smisli opstanka tih zajednica i tu se po tim pitanjima lakše postiže širi konsenzus. Pa i rezultati izbora za manjinske parlamentarne zastupnike koji se gotovo ne mijenjaju zadnjih desetak godina na svoj način pokazuju kontinuitet politika i političkih elita koje ih proklamiraju, zagovaraju pa, na određen način, bar iz perspektive pripadnika nacionalnih manjina koje ih biraju i uspješno ostvaruju.
MANJINSKA POLITIKA TREBA BITI DVOSMJERAN PROCES
Kako vidite problem odnosa asimilacije i integracije u hrvatskom društvu kada su nacionalne manjine u pitanju?
Davno sam upozorio da se manjinska prava u demokratskim državama moraju bazirati na dva ključna principa, a to su identitet i integracija. To znači da manjine ostanu ono što jesu, odnosno da imaju uvjete dugoročno preživjeti u svojim tradicionalnim identitetima, ali i da se trebaju integrirati u puni politički, kulturni i ekonomski život države u kojoj žive. Istina, to je prilično teško ostvariti i pronaći balans između te dvije opcije, dakle da ostanete pripadnik manjine i da to možete javno iskazivati i čuvati svoj identitet, a s druge strane da u potpunosti možete participirati u svim aspektima društvenog života od kulture, politike i ekonomije i da zbog tog svog identiteta ne budete diskriminirani. Treba reći da imamo sredina gdje se to odvija bez problema, ali i sredina gdje je to jako teško postići.
Što se tiče samih mogućnosti očuvanja identiteta rekao bih da u Hrvatskoj imamo relativno dobru situaciju, jer Hrvatska preko Savjeta za nacionalne manjine, Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, pa i preko drugih institucija vodi itekako računa o ostvarivanju i razvoju kulturne autonomije nacionalnih manjina. I tu bi se teško mogao naći neki ozbiljniji prigovor. Međutim, jedna druga strana je složenija i s puno više problema, a to je taj koncept integracije s identitetom. Naše društvo, nažalost, je trenutno tako struktuirano da su ljudi, koji žele istupati u javnosti sa svojim manjinskim nacionalnim identitetom često izloženi različitim vrstama pritisaka pa ponekad i otvorenog šikaniranja. To negativno djeluje na pripadnike manjinskih zajednica koji svoj identitet u javnosti pasiviziraju ili mimikriraju, a ponekad ga i potpuno odbacuju u ime neke građanske integracije motivirane lakšim društvenim življenjem. Koliko je to izraženo u hrvatskom društvu u zadnjih desetak godina pokazat će popis stanovništva čiji su prvi rezultati upravo objavljeni, ali koji zahtijevaju dublje i ozbiljnije analize. Međutim, ako broj pripadnika nacionalnih manjina osjetno pada onda to indicira vrlo ozbiljan problem koji može ukazivati i na to da su se manjine u puno većoj mjeri asimilirale nego li integrirale u hrvatsko društvo, odnosno da taj proces integracije s identitetom nije bio uspješan. Istina, rezultati popisa čitavog stanovništva pa i nacionalnih manjina značajno su određeni demografskim činiocima, ali ne treba isključiti ni određene političke faktore. Ipak, najvažnije je kako će se prema tim problemima postaviti društvo, odnosno hrvatska politička zajednica.
Jasno je da rezultati popisa zahtijevaju dublje analize, ali kako komentirate prve rezultate kada su u pitanju nacionalne manjine?
Osnovni rezultati popisa kada je u pitanju nacionalna struktura stanovništva, odnosno nacionalne manjine, je nešto što se moglo pretpostaviti, ali objektivno govoreći podaci su ipak lošiji od onoga što se očekivalo, posebno u odnosu na neke nacionalne manjine.
Ako gledamo ukupno učešće nacionalnih manjina u stanovništvu njihov pad je drastičan, a posebno je to izraženo kod nekih nacionalnih manjina u prvom redu srpske, ali i mađarske, bošnjačke, talijanske… Ono što je dodatno zabrinjavajuće i čega nismo dovoljno svjesni jeste činjenica da je ovim rezultatima i kretanjima u nacionalnoj strukturi ugrožen multietnički i multikulturalni karakter hrvatskog društva, što ni za jedno pa tako ni za hrvatsko društvo nije dobro. Broj pripadnika nacionalnih manjina sada je već tako nizak da je i budućnost njihova opstanka neizvjesna. Ugrožena je njihova vitalnost u organiziranju i realiziranju različitih programa koji su važni za očuvanje i razvijanje njihovog manjinskog identiteta. Situacija nije dobra i ja kao netko tko dugi niz godina prati ovu problematiku sada bih od donositelja odluka na državnoj, ali i na regionalnoj i lokalnoj razini očekivao osvješćivanje u smislu da se shvati da je situacija dramatična i da treba osmisliti neke nove politike koje će biti u funkciji zaustavljanja tih negativnih trendova. Dakle, u javnosti bi trebalo pokrenuti jednu pozitivnu kampanju da se ukaže na problem i njegove implikacije, da se javnost osvijesti da je taj problem dramatičan, a ne da se ide s jednim pogrešnim i promašenim narativom koji, ističući pad broja pripadnika nacionalnih manjina najavljuje i redukciju njihovih prava. Upravo sada je vrijeme da se naglasi kako brojevi ne moraju biti presudni uvjet za ostvarivanje nekih prava ako su ta prava prije korištena, odnosno ako je neka manjina na to imala prava. Bio bih zagovornik politike da se ono što piše u Ustavnom zakonu i dalje primjenjuje u smislu neke vrste stečenih prava bez obzira na promijenjene okolnosti vezane za kretanje broja stanovnika odnosno pripadnika nacionalnih manjina. Prava ne bi trebalo reducirati zato što je pao broj pripadnika nacionalnih manjina, već društvo treba osvijestiti da to što su se brojke promijenila u negativnom smislu nije dobro i da treba manjinama omogućiti da zadrže prostor prava kojeg su imale i do sada pa da se ta prava čak i šire. Hrvatskoj bi trebalo biti važno da ostane multietničko i multikulturno društvo, jer se time legitimiramo i prema drugima i ne bi bilo dobro da u nekom sljedećem popisu neke nacionalne manjine jednostavno nestanu, a druge budu dovedene na sam rub opstojnosti. U tom kontekstu još veću pažnju treba obratiti na demografske i socioekonomske činioce koje u velikoj mjeri utiču na kretanje odnosno pad broja manjinskih zajednica – iseljavanje, starenje itd. još su izraženiji kod manjinskih zajednica nego u općoj populaciji, a rješavanje tih problema vezano je za pokretanje programa ekonomskog razvoja, odnosno za veću brigu za područja gdje manjine tradicionalno žive, a ta su područja često ispod nacionalnog nivoa razvijenosti.
