Romski
Sinoć, oko 21:25, u Blažuju kod migrantskog kampa – rafali. Rafali, a ne petarde. Ulica Kamenolom, ime koje u protekloj noći zvuči kao zloslutni poetski detalj, bila je pozornica haosa: pucnjava, povrijeđeni, sirene. Šest osoba završilo na KCUS-u, pet s teškim povredama, dvoje u životnoj opasnosti. Pakistanac i pet Afganistanaca. Automatsko oružje. Policijski dron. Interventna jedinica. Potjera. Rafali.
Ali ovdje nije riječ samo o incidentu. Riječ je o obrascu. O sistemu. O nama koji smo već godinama taoci jedne mnogo šire i prljavije igre.
Evropska unija je, uz razne briselske osmijehe i čestitke za “napredak”, već godinama od BiH napravila migrantski buffer zone, tampon zonu za sve ono što ne žele da vide u Ljubljani, Beču ili Zagrebu. Daju mrvice, a očekuju tišinu. Daju euro, traže savjest. Grade kampove – u BiH a nama raspodjeljuju odgovornost.
Evropski je plan jednostavan: problem zadrži što dalje od svojih granica, a ako baš moraš nekome da ga isporučiš – isporuči ga najslabijem. BiH je idealna. Nefuknionalne i neuvezane institucije, okovana podijeljenom politikom, iscrpljena ekonomijom, gladna pažnje i investicija.
Granica EU – ona koja “štiti” Evropu od ostatka svijeta – duga je 1.011,4 kilometara prema BiH. Preduga da se zaustavi stvarnost, a prekratka da se o njoj ne vodi dvostruki standard. Mi čuvamo, oni zaboravljaju. Mi trpimo, oni drže lekcije o ljudskim pravima.
Dok mi brodimo kroz migrantske noći uz rafale, EU se pravi da je ovo privremeno, tehničko pitanje. Ali nije. Ovo je strukturalni problem. Politički. Namjeran. Ili, u najboljem slučaju, svjesno prepušten zaboravu.
EU je do sada kroz razne fondove (najviše kroz IPA i ECHO mehanizme) izdvojila više od 100 miliona eura za migrante u BiH. No, pitajte mještane Blažuja šta su od toga vidjeli osim straha i policijskih patrola. Gdje je nestao novac? U kojoj rupi? Kojem konsultantu? Kojoj fiktivnoj obuci? I još važnije: zašto je strategija zadržavanja migranata u BiH postala prihvaćeni status quo, a protest protiv toga – čin nehumanosti?
Niko ne zna – ili ne želi da zna – kako migranti dolaze do automatskog oružja. Ali pucnji ne lažu. Ni bolnički bilansi. Ko stoji iza toga? Ko naoružava ljude bez dokumenata? Ko orkestrira kriminalnim grupama unutar kampova?
Ako se sjećate, entitet Republika Srpska je jedina odlučno rekla “ne” migrantima. Nema kampova. Nema prijema. EU je to proglasila nehumanim, prozvala ih zbog kršenja prava. Ali… pogledajte finalni rezultat. Tamo nema rafala. Nema policijskih dronova. Nema opasnosti za lokalne zajednice. I, paradoksalno, tamo u ovakvim situacijama stanovništvo ima osjećaj da trenutno živi sigurnije.
Migranti iz Pakistana, Afganistana, Sirije… bježe od ratova, gladi, beznađa. I zaslužuju human tretman. Ali BiH nije ta koja ih je kolonizirala. Nismo im uzimali resurse, smjenjivali režime, potpirivali sukobe. Nismo krivi. I ne treba da plaćamo tu cijenu. EU zemlje jesu. I treba da otvore svoja vrata. Ako već pričamo o vrijednostima. Ako već pričamo o humanosti. Ali izgleda da se humanost EU završava na graničnom prelazu sa Hrvatskom kojom danas upravlja Brisel.
Mi šutimo. Ili gunđamo po kuloarima. Tapkamo u mjestu. Dozvoljavamo da nam nameću problem koji nije naš. Jer, možda smo im baš takvi i potrebni: dovoljno blizu da ih čuvamo, dovoljno slabi da im ne smetamo.
I dok noću slušamo rafale, neko u Briselu broji koliko je još godina ostalo dok se BiH “ne približi” EU. A nama ostaje samo stara poslovica koju EU neće u našem prisustvu da izgovori na glas, jer je EU stara i profinjena dama ali mi kao sirovi Balkanci znamo da je “Lako je tuđim k… gloginje mlatiti.” samo što nismo znali da je to ujedno i bolan proces koji nas košta najviše.
