Adelisa Čaluković: Moj recept za uspjeh su trud i želja

7164
Adelisa Čaluković

Adelisa Čaluković je osamnestogodšnja djevojka, učenica generacije. Upisala je ETF u Tuzli i uzor je u svom kraju. Osnovnu i srednju ekonomsku školu, završila je u Čeliču gdje živi sa svojim roditeljima i starijom sestrom. Za nju, diploma učenice generacije je samo titula na kojoj se ne planira zaustavljati. U intervjuu za Udar, Adelisa je podelila sa nama i  svoja razmišljanja o tome kako vidi rješenje problema Roma u BiH, treba li ostati ovdje i da li sluša heavy metal?

Za Elektrotehnički fakultet se često kaže da je „muški“ fakultet i da ga rijetko upisuju žene, baš kao što je rijetkost da Romkinja bude i učenica generacije. Ti si jednim potezom srušila nekoliko sterotipa. Kako?

-Ne smatram da je to “muški” fakultet. A postati učenica generacije u mome slučaju je zaista bilo onako usputno na kraju školovanja. Kada sam krenula u srednju, cilj mi je bio da budem što aktivnija, da dosta putujem, upoznam mnogo ljudi i naučim nešto novo kako bih ispunila svoje vrijeme i bila zadovoljna, a ne da postanem učenik generacije.  Jednostavno su se rezultati mog učenja, truda i aktivnosti sabrali i zaokružili tom nekom titulom.

Šta za tebe znači upis na jedan od najprestižnijih fakulteta?

-Samo mi stvara dodatni pritisak. Kada imate podršku porodice, rodbine, profesora i prijatelja i ne želite na neki način da ih razočarate, onda morate zaista da se trudite i ostvarite uspjeh najprije za sebe, ali naravno i za njih. Međutim, moram reći da mi je i drago što sam upisala ovaj fakultet. Prije svega je državni, a nakon toliko godina, svojim radom i rezultatima, izgradio je zaista zavidan nivo u visokoškolskom obrazovanju na području TK, pa i cijele BiH.

Zašto elektrotehnički fakultet?

-To je u ovom trenutku, kada uzmem u obzir svoja interesovanja, sposobnosti, situaciju u BiH, pa i finansijske mogućnosti porodice, najbolji izbor za mene. Moram biti iskrena i reći da ovaj fakultet nije moja najveća želja. Imala sam ogromnu želju upisati kriminalistiku u Sarajevu, ali kako kažem Fakultet elektrotehnike u Tuzli mi je trenutno najbolji izbor.

Smatraš li sebe uzorom za nove generacije studenata Roma i možeš li im odati svoj „recept“ za uspjeh?

Kao student još se ne mogu smatrati uzorom, ali kao srednjoškolac svakako da. Nisam ja toliko samopouzdana osoba pa se smatram uzorom, nego to kažem iz razloga što mislim da trebamo jedni drugima u nečemu u čemu smo dobri, biti uzori i pomagati. Baš mnogo puta sam kod kuće pomagala osnovcima u nekim predmetima, a najčešće su to bili matematika, tehničko crtanje, engleski i pritome im stalno prepričavala neka svoja putovanja i kampovanja, samo kako bih od njih čula “hoću i ja tako”. Reći ću da je moj recept samo trud i želja.

Za studente elektrotehnike se često kaže da su „štreberi“ i da slušaju heavy metal, ili elektronsku muziku. Kako stoje stvari kod tebe sa ovim stvarima?

-Sve su to stereotipi. Stavljanje ljudi u isti koš… Svi mi imamo naviku da to ponekad radimo. Sigurno je da nisu svi studenti tog fakulteta štreberi, niti da svi slušaju hevi metal. Dok sam bila u srednjoj školi, pokušavali su mi prišiti etiketu štrebera, samo zato što sam imala odlične ocjene, ali nikad to nisam gledala kao uvredu, jer oni koji me stvarno poznavaju, znaju da jako mnogo volim izlaske, druženja, zabavu i muziku. A što se tiče muzike, izgleda da ću “pasti” u taj koš ljubitelja metal muzike, ali i repa.

Smatraš li da je obrazovanje ključ rješenja za probleme Roma u Bosni i Hercegovini?

-Ne mislim da je obrazovanje ključ rješenja za sve probleme Roma u Bosni i Hercegovini. Ne kažem da nije važno, jako je važno, ali mislim da problemi sa kojima se Romi u Bosni i Hercegovini susreću, a to su počev od diskriminacije koja se odražava na njihovo zapošljavanje, zdravstveno osiguranje, obrazovanje i sam način života, ustvari mogu riješiti ukoliko najprije podignemo svijest kod Roma.

Nije više normalno u 21. vijeku živjeti u malenoj kućići od drveta, bez vode, hrane, struje i odjeće. Pravo svakog stanovnika jedne zemlje je da normalno živi. Svojim ćutanjem ustvari sve što nam smeta i što nije normalno, zapravo odobravamo.

Podići svijest i dokazati ljudima da čovjek kao biće treba da uživa sva zakonom zagarantovana prava je ipak važnije od obrazovanja koje se, po mom mišljenju, u BiH, ali i u svijetu, više fokusira na to da proizvede radnu snagu, ljude koji će obavljati neke poslove. U dosta manjoj mjeri te formalna nastava u školama natjera na razmišljanje, ili na razvijanje nekih ljudskih osobina i stavova. Ako to želiš, moraš da odvojiš svoje slobodno vrijeme, pa nekada i novac, za neformalno obrazovanje koje, po meni, dosta pomaže osobi da se izgradi kao neko koga će vlast i društvo poštovati i samim time, takvim ljudima je lakše. Za rješenje svih problema Roma u BiH ipak se moraju poduzeti malo veće mjere i dati malo više truda.

Ti si postigla veliki uspjeh-đak generacije i upisan elektrotehnički fakultet. Da li si imala neku pomoć/podršku tokom školovanja od romskih organizacija?

-Jesam. Svakako bih istakla organizaciju “EuroRom” iz Tuzle, putem koje sam učestvovala na raznim radionicama, dobijala stipendiju kroz cijelo srednjoškolsko obrazovanje i sada na kraju četvrtog razreda imala besplatne časove matematike kako bih se pripremila za prijemni ispit. Vjerovatno da nije bilo tih časova, ne bih uspjela upisati fakultet. Naravno, jako sam zahvalna na tome.

Koliko su tvoji roditelji bili tvoja podrška?

-Roditelji i sestre su naravno moja najveća podrška. Nekada kada sam razmišljala odustajati od nekih aktivnosti oni bi me uvijek motivisali da ne uradim to, da će mi to trebati nekada u životu. Izgleda da su bili u pravu.

Gdje vidiš sebe nakon što diplomiraš?

-Pokušavam da što manje planiram budućnost i pustim da stvari teku svojim tokom, jer kada je u pitanju budućnost, u meni se raspravljaju dvije osobe. Jedna bi se politički angažovala ili bila jako društveno aktivna, jer mi je stalo da ljudi oko mene i ja bolje živimo i da u skladu sa našim profilima, sposobnostima i obrazovanjem, obavljamo odgovarajuće poslove i za iste budemo prikladno plaćeni. Ona druga osoba bi ipak pronašla svoj posao i povukla se u neki svoj svijet sa porodicom. Možda je to sebično, ali velika većina to danas radi, samim tim i svi koji su napustili BiH. Ne osuđujem ih, ali mislim da se bespotrebno žale na situaciju u svojoj zemlji, a napustili su je.

Ima li mjesta za mlade i obrazovane Rome i Romkinje u BiH?

-U BiH moraš biti ekstremno odličan i sposoban da bi na pošten način dobio posao, da ne kažem moraš biti supermen. Hoću da kažem, s obzirom da nismo bogata zemlja, velika većina nas kreće od nule i moraš se truditi, raditi i boriti sam za sebe, a vjerujem da će rezultata biti. Mislim da u BiH ipak ima mjesta za obrazovane ljude samim tim i Rome, ali se moraš istaći u tome čime si se odlučio baviti, pokušati biti najbolji u tome.

(portal-udar.net)