Ako želimo više Roma na kulturnoj sceni, trebamo im pružiti priliku

Mladi Romi rijetko imaju priliku sudjelovati u kulturnim sadržajima i aktivnostima koje nisu striktno omeđeni njihovim folklorom, a nedostatak obrazovnog kadra koji bi djeci i mladima mogao držati nastavu na njihovom jeziku, kao i nedostatak gradiva koji se bavi romskom poviješću i kulturom, ostavlja nenadoknadive praznine.

2581
"Mi bismo da se ženimo", predstava u kojoj igraju mladi Romi i Romkinje iz Hrvatske (Foto: Romi.hr)

Ako našu regionalnu temu „Romi i umjetnost„ (kako se umjetnost bavi Romima, a kako  se Romi  iskazuju kao umjetnici) pokušamo najprije „internetski“ locirati u Hrvatsku, jedna od najčešćih tema koju ćemo dobiti, biti će ona o poznatim umjetnicima romskog podrijetla. No koliko ti intrigantni i zanimljivi podaci kako su neka od najvećih umjetničkih imena svijeta poput Pabla Picasa ili Charliea Chaplina porijeklom Romi išta znači za romsku umjetnost, pa objektivno i za romsku zajednicu?

Ne mijenja tu ništa ni činjenica da su neki umjetnički velikani s ponosom isticali svoje romsko porijeklo, ili pak da je veliki glumac Yul Bryner  (podrijetlom Rom ) bio i počasni predsjednik Međunarodne unije Roma (IRU). Što je u njihovoj umjetnosti romsko, teško je reći. S druge pak strane, možemo se prisjetiti i činjenice  da su  neke izuzetne umjetničke kreacije i ostvarenja upravo za svoje teme imali – Rome.

Yul Brynner

Dva izuzetno značajna filma romske tematike u kinematografiji bivše Jugoslavije npr. „Sakupljači perja „ i „Dom za vješanje“ bili su leureati Cannesa. Da li zato što su se bavili Romima? Da li su ti izuzetni filmovi, koji su sigurno puno doprinijeli filmskoj umjetnosti, doprinijeli išta pozitivno i romskoj zajednici, ili su pak i nesvjesno učvrstili neke predrasude i stereotipe?

Ni traganje u drugom pravcu, na primjer iščitavanje iscrpnog članaka dr. sc. Danijela Vojka s Instituta za društvena istraživanja „Ivo Pilar„ u Zagrebu „O proučavanju  Roma u hrvatskoj znanosti i kulturi ili postoji li hrvatska romologija„ (Historijski zbornik 2010. ) neće nam dati puno boljih rezultata. Ili točnije, pokazati će vrlo interesantan nalaz: da, moglo bi se kazati da hrvatska romologija postoji (relativno iznenađujuće impresivna bibliografija pisanja o Romima), ali teško je tu naći neku širu i dublju analizu vezanu za problematiku Roma i umjetnosti.

Olivera Katarina i Bekim Fehmiu u filmu “Skupljači perja (Foto: screeshot iz filam Skupljači perja)

Ako pođemo i trećim pravcem i na tragu onoga što pred kraj prošlog stoljeća eksperti označavaju kao promjenu pardigme u kulturnoj praksi te se uz jačanje civilnog društva otvaraju prostori kulturne demokracije za mnoga potisnuta socijalna, etnička, rodna, identitetska i sl. pitanja, kada su pak Romi u pitanju, taj novi kulturni okret i novi kulturni put, na našim prostorima (konkretno u hrvatskim okvirima) isto nam neće donijeti bogzna što, ali taj istraživački put ipak i nije tako beznadežan …

Ako romsku umjetnost pomalo i  diskriminacijski ne reduciramo na estradnu glazbu i folklor (čije umjetničke potencijale ne treba podcjenjivati, ali ne uvijek i nekritički glorificirati…)  otvaraju se i drugi značajni prostori i dosezi.

I  to, naravno, ako  prije svega želimo otvoriti pitanje i važnost Roma kao subjekta umjetnosti kao mogućih umjetničkih stvaraoca, sagledati umjetničke potencijale same romske zajednice, ali možda prije toga i to kako se uopće umjetnost danas bavi Romima (ili možda točnije i realnije zašto se ne bavi tom izazovnom društvenom temom).

ERIAC

Kada je 2017. godine uz podršku više međunarodnih institucija i europskih vlada u Berlinu otvoren Europski romski institut za kulturu i umjetnost (ERIAC) predsjednik Upravnog odbora Instituta Željko Jovanović, u jednom je intervjuu rekao:

„I pored velikih predrasuda prema nama, kultura i umjetnost su jedine oblasti u kojima se o nama govori na pozitivan način, kao o stvaraocima. Međutim, o nama kao narodu se i dalje piše, govori i prikazuju najgore stvari u medijima i javnom životu.“

Željko Jovanović

Odbacujući tezu da je pretenciozno osnivati romski Institut za kulturu i umjetnost u situaciji kada Romi gotovo svagdje imaju problema s elementarnim obrazovanjem, Jovanović smatra da pitanje umjetnosti i kulture jednog naroda nije pitanje kojem se prilazi nakon što su se riješili drugi problemi. Pitanje kulture Roma i kulture odnosa  drugih prema nama je također dio rješavanja drugih problema. Nijedan narod nije čekao da riješi pitanje obrazovanja da bi se bavio svojim identitetom, kulturnim opstankom i razvojem, kao i odnosom s drugima.

A nema sumnje da je to težak, dug i mukotrpan put koji zahtjeva slamanje mnogih „mainstream“ barijera i predrasuda, realno vrednovanje površnog egzotizma i romantizma koje značajno prati temu romske umjetnosti ali i značajne promjene u samom romskom socijalnom pa i klturnoidentiteskom biću. No prije svega treba jasno naglasiti da su Romi tu još uvijek itekako marginalizirani pa i diskriminirani unatoč svojih značajnih potencijala pa ti potencijali najčešće ostaju tek puka floskula i fraza.

Ramiza Memedi (Foto: Lična arhiva)

„Romska zajednica je jako umjetnički talentirana. Jedini razlog  što ih nema na umjetničkoj sceni je akademsko obrazovanje i društvena  neprepoznatljivost talenta mladih Roma. U romskoj zajednici postoje talentirani glumci, likovni umjetnici, muzički umjetnici i dr. ali Rome blokira diskriminacija koja ih dovodi do getoizacije i asimilacije. A društvo je  najviše upoznato s romskom glazbom koju inače obožavaju zaboravljajući da Romi  imaju i drugih umjetničkih sposobnosti“, tvrdi Ramiza Memedi, predsjednica Udruge žena Romkinja „Bolja budućnost“  koja se intezivno bavi i kulturnim stvaralaštvom mladih Roma, te ističe kako u Hrvatskoj npr.  nemamo poznatih Roma u kazališnoj, ili filmskoj umjetnosti, dok je situacija  u drugim europskim zemljama bitno različita i puno  bolja.

„UMJETNIČKA“ DISKRIMINACIJA

Kristijan Novak, kojega mnogi danas svrstavaju u vrh aktualne hrvatske književnosti, a koji je literarnu slavu i priznanja stekao upravo romskom temom odnosno romanom „Ciganin, ali najljepši“, ističući kako su romske teme u hrvatskoj literarnoj produkciji u velikoj mjeri zanemarene i marginalizirane (uz njegov roman tu je još i „Oblak boje kože“ Nebojše Lujanovića i tu priča faktički staje), a Romi najčešće tretirani kao „prolaznici“, usputni likovi, plošni i stereotipni, upozorava i na „težinu“  umjetničkog bavljenja romskim temama i potrebi umjetničkog angažmana samih Roma.

Foto: zagorje.com

„Kada kao nerom počneš pisati o likovima koji su na ovaj ili onaj način vezani za romske zajednice, imaš stotine mina na koje možeš nagaziti, o tome sam se osobno osvjedočio.“

A na pitanje da li je zaobilaženje, literarno i umjetničko ignoriranje romskih tema, uvjetno rečeno i neka „ umjetnička“ diskriminacija kao što se to događa i na drugim područjima, Novak odgovara:

„Ako pišeš o Romima, onda će te kad-tad optužiti da iskorištavaš i zarađuješ na tuđoj, u ovom slučaju, romskoj nesreći. Ako pak se ne piše o njima, onda je diskriminacija. Često ponavljam kako sam vrlo skeptičan spram svake ideologije, pa bila ona i ljudskopravaška, koja nameće bilo kakav imperativ umjetničkom djelovanju. Umjetnost, ako je odvažna, pronađe pravu temu i pravi put. Pišući prošli roman želio sam pisati o Romu ne kao o usputnom liku koji odradi svoju funkciju i nestane da ovi glavni likovi mogu odraditi svoje, nego ga staviti u centar. Prikazati njegovu genezu u svim dimenzijama, sa svim kontradikcijama, sa svim vrlinama i nedostatkom vrlina, od kojih neke imaju, a neke nemaju veze s njegovim etničkim backgroundom.“

Kristijan Novak (Foto: zabok.hr)

Objasnivši kako je pravi izazov pisati o romskoj zajednici, a ne upasti u egzotiziranje ili romantiziranje te da osobno nigdje kao u likovima Roma, zato što žive tako kako žive, Novak govori da nije imao prilike otići tako duboko u vlastite dvojbe i kontradikcije .

Novak posebno naglašava upravo problem pristupa romskim temama ističući pogubnost površnosti (bilo da se radi o negativnom bilo pozitivnom odnosu), jer se tako zamagljuju pravi problemi i njihovi uzroci, te često prikrivaju, ili iskrivljavaju teška pitanja života i funkcioniranja romskih zajednica kao što se stalno pogrešno  generira i teza o Romima kao drugom i posebnom svijetu s kojima većina teško da može ostvariti puni suživot.

U razbijanju tih socijalnih, ali i umjetničkih kordona i prepreka, Novak se najviše od svega nada da će se uskoro pojaviti snažni glasovi spisateljica i spisatelja Roma, i nekako očekuje da će iz te pozicije pisati, osim o životu romskih zajednica i pojedinaca, upravo o „neromskim“ temama. To itekako treba ovom društvu, a s druge strane, to vidim kao pravi emancipacijski proces.

“Nešto se već lijepo događa u izvedbenim umjetnostima i to me jako veseli.”

UMJETNIČKA EMANCIPACIJA 

Ali kavi su stvarno potencijali za to i može li aktualna romska socijalno-egzistencijalna situacija iznjedriti tako nešto. Novak ne samo da vjerujem u to, nego se i uvjerio na nekoliko svojih kratkih radionica kreativnog pisanja, na kojima su polaznici bili i Romkinje i Romi školarci.

„Ali jasno je da trebaju biti zadovoljeni nekakvi osnovni životni preduvjeti da bi se odrasla osoba bavila pisanjem. Pritom još jednom naglašavam – važno je da Romi pišu i pripovijedaju o sebi i svojim iskustvima u romskim zajednicama, ali je još i važnije da reflektiraju o cijeloj svojoj okolini. Tek ćemo tako dobiti važan glas u društvu, koji se neće autogetoizirati na isključivo manjinsku tematiku.“

No, ta umjetnička emancipacija naravno da najprije ide preko romskih tema i projekata i oni nesumnjivo potvrđuju spomenute umjetničke potencijale unutar romske zajednice koje treba tek razvijati. Kakvi su uvjeti za to, drugo je pitanje, no bar primjera pozitivne prakse – ima!

U Zagrebu je tako kroz suradnju romskih i neromskih kulturnih udruga (Udruga žena Romkinja  „Bolja budućnost“, „Kultura nova“  i  iDEMO Institut za demokraciju) pokrenut  zanimljiv socijalno umjetnički projekt – TeatarR.

Ekipa predstave “Mi bi da se ženimo”

Više od godinu dana mladi romske zajednice u Zagrebu, pod vodstvom i mentoriranjem edukatora, učili su i radili na produkciji te osmislili i producirali živopisnu i veselu kazališnu predstavu pod naslovom „Mi bi da se ženimo“ koja je dobila i stručna priznanja te potaknula ideju o osnivanju pravog Romskog teatra.

Zbog niza razloga, kao što su i kulturna i socijalna, te do jedne mjere i jezična barijera, djeca i mladi iz romske zajednice uglavnom ne mogu sudjelovati, ili nedovoljno sudjeluju u kulturnim i umjetničkim aktivnostima i sadržajima i redovitim programima treninga, edukacija i usavršavanja na kulturno-umjetničkom području što je drugoj djeci puno dostupnije.

Zato je i cilj ovoga projekta bio unaprijediti mogućnosti uključivanja romske djece i mladih osoba, kao jedne populacije u izrazito nepovoljnom položaju u Republici Hrvatskoj te povećati  njihovu kompetenciju u umjetničkom izražavanju jačajući njihove osobne vještine umjetničkog izraza i kreacije, kaže voditeljica projekta Ramiza Memedi.

A jedna od neromskih koordinatorica na projektu iz Udruge „Kultura nova“, Zvjezdana Bubnjar, podsjećajući kako su mladi Romi aktivno sudjelovali u stvaranju svih segmenata kazališne predstave (tekstu, scenografiji, režiji, glazbi, glumi) i pokazali ogromne umjetničke potencijale i bogati vrč talenata, kazala je da to što Roma nema više na kulturnoj sceni, razlog je što nisu dobili priliku.

Zvijezdana Bubnjar

„Sigurna sam da ih u Zagrebu ima za barem pet vrhunskih postava. Zato trebamo raditi na promociji kazališta, pozivati ih da dođu i da se okušaju. Oni kojima se svidi, ostat će. Velikim uspjehom smatram što su se naši glumci zadržali u kazalištu, što imaju nove ideje i što žele nastaviti s radom na novim predstavama. Po meni, romskih tema je premalo. Ta kultura ima toliko toga za pokazati i potrebno je samo iznaći model kako da se ona predstavi javnosti. Mi smo krenuli s modelom teatra i to se pokazalo punim pogotkom.“

A ništa manji pogodak ne čini se ni „RoUm“ koji je pokrenula Tamara Puhovski, ekspertica za startup projekte. Projekt je nastao kao simbioza socijalnog poduzetništva i umjetničkog dizajna. Faktički je pošao od skupljanja otpada, ali sada uz njegovu umjetničku obradu i dogradnju, pokazao veliki ne „sakupljački“, već romski umjetnički potencijal!

Na pitanje što je ovaj projekt donio romskoj zajednici, Tamara Puhovski kaže da je pravo pitanje što romska zajednica donosi projektu, a to je puno – posebno kada govorimo o mladim Romima i Romkinjama koji su se pokazali kao nadprosječno manualni i kreativni, po ocjeni i na oduševljenje umjetnika i stručnjaka koji su s njima radili tijekom naših proizvodnih radionica.

Izložba “Odbačeni” (Foto: rijeka2020.eu)

Jako pazimo da ne održimo samo radionicu, dignemo nade i otiđemo već da generiramo stvarne mogućnosti, posebno za mlade Rome i Romkinje i to je vrlo težak posao. Upravo zato RoUm nije samo projekt već je i društveno poduzetništvo te mislim da ćemo nastaviti raditi na tome da zaposli i osnaži što je više ljudi u zajednici. Moj je dojam da su romske teme u umjetnosti  kao i sami romi vrlo često nevidljivi i svedeni na negativne, ili pozitivne sterotipe, ali uvijek stereotipe.“

U okviru projekta je nedavno organizirana i izložba „Odbačeni“  koja kroz pitanja ekologije i konzumerizma, kritički progovara o suvremenom društvu, ali i osvješćuje problem romske zajednice koja je bila osuđena da se bavi otpadom iako od tog otpada može napraviti  – umjetnost!

OČUVANJE KULTURNE BAŠTINE

Na tom tragu  ništa manje zanimljiv nije ni projekt „Muzej  osobne povijesti Roma“. Nositelj ovog jedinstvenog projekta je poznata producentska kuća FADE IN (Fantastično dobra institucija) iz Zagreba, koja se i do sada isticala sličnim projektima, a u partnerstvu s Romskim kulturno umjetničkim društvom Darda (RKUD – Darda) koji niz godina okuplja upravo mlade Romkinje i Rome nastojeći im usaditi ljubav i vještine za očuvanje i promicanje romske kulture, baštine i tradicije.

KUD “Darda”

Cilj projekta je bio educirati i razviti kreativne vještine mladih Romkinja i Roma te pokrenuti Muzej osobne povijesti Roma kao model održivog pristupa mladih kulturnim sadržajima i osvještavanju identiteta Roma. U sklopu projekta mladi Romi bi suvremenim medijskim sredstvima trebali početi bilježiti romsku povijest i tradiciju kako bi je sačuvali od zaborava ali i približili (neromskoj) široj javnosti. Mladi Romi rijetko imaju priliku sudjelovati u kulturnim sadržajima i aktivnostima koje nisu striktno omeđeni njihovim folklorom, a nedostatak obrazovnog kadra koji bi djeci i mladima mogao držati nastavu na njihovom jeziku, kao i nedostatak gradiva koji se bavi romskom poviješću i kulturom, ostavlja nenadoknadive praznine.

To je primjetno ne samo u romskoj zajednici, već i u širem javnom okruženju, pa tako neka ključna pitanja romske povijesti (i kulture) kao npr. Porajmos ili holokaust nad Romima u II svjetskom ratu (koji je po svojoj genocidnosti nije bio ništa manji od drugih), ostaju u velikoj mjeri prešućeni i potisnuti.

Projekt Muzej osobne povijesti Roma, naravno sve te ne može nadoknaditi, ali može potaknuti mlade Rome da se motiviraju, aktiviraju i uključe u istraživanje svoje povijesti i kulture, te da se možda neki od njih nastave sustavno i profesionalno time i baviti.

A mogući potencijal romske umjetnosti na svoj način vrlo interesantno ilustrira i dr. sc.

dr. sc. Ines Cvitković Kalanjoš

Ines Cvitković Kalanjoš, profesorica muzikologije na Sveučilištu u Zadru koja je prije dvije godine doktorirala na ljubljanskoj Univerzi temom „Mogućnosti upotrebe glazbe Roma u obrazovnom procesu u Hrvatskoj“. Polazeći od teze da su Romi najbrojnija transnacionalna manjina u europskom prostoru te da mogu biti važan čimbenik u određivanju kulturnih politika i provedbi obrazovnog procesa u kontekstu nacionalnih država, profesorica Kalanjoš je u tom kontekstu istraživala  romsku muzičko-umjetničku baštinu na riječko-istarskom području.

Kao jedno od ključnih rezultata njenog istraživačkog projekta, profesorica Kalanjoš naglašava da je glazbu Roma moguće uvesti u obrazovni proces, te da se uz pomoć takvog pristupa može poboljšati kvaliteta odnosa Roma i neroma odnosno da specifična glazba Roma može doprinijeti ublažavanju rasnih stereotipa. Ocjenjujući da je romska glazba prihvaćena od strane većinskog stanovništva samo bi trebala biti vidljivija, a tome mogu pripomoći i sami Romi sa većim angažmanom u promoviranju svoje glazbe na mnogobrojnim glazbenim manifestacijama na kojima bi pokazali svoje sposobnosti. Ona pak upozorava da je tretman romskih tema u hrvatskoj umjetnosti vrlo mali, pogotovo u znanosti.

„Većina znanstvenika u Republici Hrvatskoj istražuju Rome sa društvenog, socijalnog ili obrazovnog aspekta, ali ne i sa umjetničkog gdje uistinu ima materijala za istraživanje“, zaključuje profesorica Kalanjoš.

MOĆ UMJETNOSTI?

A ta nevidljivost u inače insuficijetnoj umjetničkoj produkciji Roma i o Romima i postaje jedan od najvećih problema. Možda je to najizraženije upravo u filmskoj produkciji. Gledajući u europskim okvirima možete naći izuzetno zanimljivih i kvalitetnih filmova koji razornom kritičnošću razotkrivaju i pokazuju široko rasprostranjene oblike predrasuda i sustavne oblike diskriminacije i marginalizacije romskih zajednica ali i primjere uporne, žilave i osvješćene procese emancipacije unutar romske zajednice ( kao što je to slučaj i s hrvatskim dokumentarnim filmom „ Razred“ Vesne Ćudić), ali nažalost ti filmovi u pravilu završavaju samo na programima specijaliziranih filmskih festivala, uglavnom nedostupni široj publici.

Kristijan Novak (Foto: zagorje-international.hr)

A da li i kako umjetnost može uticati na život romske zajednice? Oni koji je poznaju i oni koji o njoj stvaraju poput Kristijana Novaka, kaže da baš i nije nešto siguran da književnost može mijenjati svijet. Napišete knjigu i to će pročitati ljudi koji čitaju knjige, dakle u stanju su reflektirati o sebi i okolini. Napravite kazališnu predstavu, time ste se isto obratili, ako ne istomišljenicima, ono barem relativno kulturnim ljudima…

„Da bismo poboljšali životne uvjete Roma u mnogim dijelovima zemlje, trebamo utjecati s jedne strane na centre moći, s druge strane na slojeve koji s kulturom veze nemaju, a kanaliziraju šovinizam. Nisam, dakle, siguran da umjetnost može mijenjati svijet, ali sam siguran da može ostvariti pomake u ljudima, dati im ideju, emociju, artikulirati nešto što sami nisu u stanju. Možda i dati hrabrosti da djeluju u svojoj okolini i svakodnevici …“

(portal-udar.net)