Aleksandar Tolnauer: MANJINSKA PRAVA NISU PRIVILEGIJA VEĆ RAVNOPRAVNOST

658
Aleksandar Tolnauer (desno). Sjednica Savjeta
Aleksandar Tolnauer (desno). Sjednica Savjeta

U intervjuu Aleksandar Tolnauer, predsjednik Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske ističe da ima onih koji traže pokretanje procesa izmjena Ustavnog zakona s ciljem da se prava nacionalnih manjina ograniče i reduciraju, posebno kada su npr. u pitanju saborski zastupnici nacionalnih manjina, ali i uloga vijeća i predstavnika nacionalnih manjina na lokalnom nivou, jezična i obrazovna prava itd. Smatra da je to ograničavanje već stečenih prava a da se Zakon treba mijenjati kako bi on bolje funkcionirao, a manjinska prava jačala. Kako kaže, zakonom se reguliraju manjinska prava, ali i odnos većine i manjine te da zakon uvijek mora biti u obostranom interesu. „Kada postignemo takvu svijest o odnosima većine i manjine mnogi će se problemi lakše rješavati, a manjinska politika će ući u svoju novu, produktivnu, a ne samo zaštitnu, fazu“, ističe Tolnauer. Više u intervju partnerskog portala Stine iz Splita koji prenosimo uz minorna kraćenja.

Ove godine navršava se 20 godina od donošenja Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, ključnog dokumenta koji je ne samo odredio ostvarivanje i razvoj manjinskih prava u Hrvatskoj nego u nekim aspektima bitno doprinio hrvatskom putu u EU. Osim prigodničarskih obilježavanja, čega će sigurno biti, da li su u planu i neke značajnije rasprave i analize o važnosti ovog zakona ali i dosezima i kvalitetama te problemima njegove primjene ?

Povodom dvadesete godišnjice usvajanja Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, temeljnog dokumenta za provođenje manjinske politike u Hrvatskoj, Savjet za nacionalne manjine biti će jedan od suorganizatora velike međunarodne znanstvene konferencije „Prvih dvadeset godina Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina“ koja će se u početkom prosinca održati u Zagrebu. Ovom međunarodnom znanstvenom konferencijom želi se naglasiti važnost donošenja i provedbe Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. Konferencija će biti usmjerena i na usporednu perspektivu naspram niza izazova koje, uz ono hrvatsko, dijele i druga etnički raznolika demokratska društva, a poseban naglasak trebao bi biti stavljen i na obilježja provedbe Ustavnog zakona koja su značajna za hrvatski kontekst, posebno u pogledu potrebe izgradnje društvene i političke kulture koja bi poslužila amortiziranju ranjivosti nacionalnih manjina te jačanju njihova društvenog položaja.

Važnih zakona koji su regulirali položaj nacionalnih manjina u Hrvatskoj bilo je naravno i prije. Što se postiglo ovim zakonom?  

Da, važno je istaći da povijest manjinskih prava u Hrvatskoj ne počinje Ustavnom zakonom koji je inače dobio visoke ocjene poštivanja europskih standarda zaštite manjine. Odmah na početku formiranja naše samostalne države bio je donesen vrlo kvalitetan Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama  i pravima etničkih i nacionalnih zajednica ali nažalost zbog ratnih okolnosti i njihovih posljedica u kojem su dio konfliktnog polja bile i same nacionalne manjine, odnosno neke od njih, zakon faktički nikad nije ni zaživio. Ratne okolnosti i ratne posljedice dugo su pritiskale, diskreditirale i marginalizirale manjinska prava u Hrvatskoj, ali iz toga se konačno izašlo u procesu približavanja Hrvatske EU donošenjem jednog zaista europskog i visokokvalitetnog zakona koji danas bez sumnje stoji u vrhu europske manjinske legislative. Oblikovanje i usvajanje toga zakona bio je složen i zahtjevan proces s nizom problema, teškoća i prepreka, ali na kraju se uspjelo postići jedan snažan i kvalitetan zakonski tekst koji je koji je već 20 godina osnova razvoja manjinske politike. Ta politika, naravno, u čitavom ovom razdoblju  imala je svojih uspona i padova, ali je Ustavnim zakonom trasiran jedan put koji je na nov i kvalitetan način pozicionirao nacionalne manjine u hrvatskom društvu i osigurao im jedan politički subjektivitet kojega više nije lako degradirati. A ozbiljnih pokušaja degradacije je bilo. I to posebno nakon ulaska Hrvatske u EU kada su eliminirani kontrolni mehanizmi i kada su neki ekstremistički krugovi, posebno u vrijeme Orešković-Karamarkove vlade, pokušali nametnuti pitanja ozbiljne redukcije manjinskih prava. No, uspješno smo se tome othrvali i sa sadašnjom Vladom počeli graditi jednu novu etapu uvažavanja i povjerenja što je manjinska prava ponovno vratilo u pozitivnu matricu hrvatske politike.

Kako bi onda kao čelni čovjek krovne manjinske udruge rezimirali ovih 20 godina?

Distanca od 20 godina daje nam mogućnost objektivne procjene što je učinjeno i što je postignuto u sferi manjinske politike, a ja bih naglasio da su stvoreni uvjeti i mehanizmi kroz koje je probleme nacionalnih manjina moguće identificirati i rješavati demokratskim alatima koje je osigurao ovaj Zakon. Novi kvalitativan iskorak  predstavlja bez sumnje činjenica da je Zakon omogućio i institucionalno osigurao ulazak nacionalnih manjina u javni politički i društveni život, a to znači da se danas u ključnim procesima odlučivanja više ne može zaobići, ili iz toga procesa eliminirati i isključiti nacionalne manjine.

Unatoč pozitivnim ocjenama Ustavnog zakona puno je i dobronamjernih kritika koje traže njegove izmjene i promjene upravo s ciljem podizanja njegove efikasnosti, bolje zaštite, ali i daljnjeg unapređivanja manjinske politike. Razmišlja li se o tim promjenama, na što bi one bile u prvom redu fokusirane i da li su te promjene u nekom doglednom planu?

E sada što se tiče potencijalnih promjena Ustavnog zakona tu ima više tendencija i frontova, da tako kažem. Ima onih koji traže pokretanje procesa izmjena Ustavnog zakona s ciljem da se prava nacionalnih manjina ograniče i reduciraju posebno kada su npr. u pitanju saborski zastupnici nacionalnih manjina, ali i uloga vijeća i predstavnika nacionalnih manjina na lokalnom nivou, jezična i obrazovna prava itd. No, postoji i drugi kut gledanja koji polazi od realne činjenice da je praksa u ovih 20 godina pokazala i neke nedostatke Ustavnog zakona i da bi to trebalo mijenjati kako bi on bolje funkcionirao, a manjinska prava jačala. Npr. smatra se kako je sazrelo vrijeme da se uloga i pozicija vijeća i predstavnika nacionalnih manjina, tih važnih poluga ostvarivanja prava na lokalnom nivou, a lokalni nivo je najvažniji nivo za kvalitetno ostvarivanje manjinskih prava, ojačaju. Naime, smatra se kako bi njihove nadležnosti i funkcije koje su sada samo savjetodavnog karaktera trebalo jačati i mijenjati u pravcu ravnopravnog čimbenika u odlučivanju o pitanjima nacionalnih manjina u lokalnim sredinama. Isto tako npr. tamo gdje su manjine u većini u lokalnim sredinama nepotrebno je dodatno osnivati vijeća, trebalo bi osigurati efikasnije metode primjene određenih odredbi zakona itd. Ali promjenama Ustavnog zakona u svakom slučaju treba pristupiti odgovorno i imati u vidu uvijek i činjenicu da se tim zakonom reguliraju manjinska prava ali i odnos većine i manjine te da zakon uvijek mora biti u obostranom interesu i doprinositi dobrobiti i razvoju i manjinske i većinske zajednice na nekom području. Ta svijest još nije dovoljno razvijena i usudio bih se tvrditi da kada postignemo takvu svijest o odnosima većine i manjine mnogi će se problemi lakše rješavati, a manjinska politika će ući u svoju novu, produktivnu, a ne samo zaštitnu, fazu.

U međuvremenu neki se pribojavaju da bi rezultati popisa stanovništva mogli možda i ugroziti neka manjinska prava ?

Još nemamo podatke o popisu stanovništva, ali sigurno je da će ti podaci determinirati i određena manjinska prava u nekim sredinama. Brojnost manjina sigurno će slijediti opći trend populacijskog pada, a možda će biti i izraženiji. Ali brojnost nije isključivi ključ manjinskih prava. Npr. ostvarivanje programa kulturne autonomije nacionalnih manjina, njihovi kulturni programi i odluke o njima nisu brojčano determinirani već su determinirani njihovom kvalitetom. Ali brojnost jeste važan parametar zastupljenosti manjina u političkim tijelima i institucijama. No upravo takvi procesi traže i nova promišljanja manjinske politike koja neće biti brojčano determinirana. Zato smo u savjetu i otvorili pitanja različitih obrazaca i modela djelovanja, a posebno obrazac istih ili jednakih šansi. Taj obrazac je vrlo bitan i on proizlazi iz duha i intencije Ustavnog zakona, ali se nedovoljno primjenjuje i na tome ćemo dalje inzistirati.

Kako dalje razvijati  koncept i ciljeve manjninske politike kako bi još bolje  korespondirali sa stvarnim potrebama manjinskih zajednica i društva u cjeline ?

Etnička raznolikost je temeljno obilježje velikog broja zemalja i zato treba tražiti optimalne modele njihova upravljanja. Mi pokušavamo otvoriti i predložiti rješenja koja su na opću korist. Danas imamo za to dobre osnove – suradnju i razumijevanje Vlade. Provode se Operativni programi Vlade za nacionalne manjine, a to je važan prostor kvalitetne i uspješne integracije nacionalnih manjina. Upravljanje različitostima je u rukama većine, ali ta većina danas za to ima sve više razumijevanja, što prije nije bio slučaj. Ono što mi trebamo dalje razvijati jeste participacija manjina u odlučivanju i to je onaj kriterij na kojem moramo raditi. A to nije samo zbog manjina nego i zbog vladavine prava u demokratskim društvima. Radi se o tome da odluke koje su usmjerene na te manjine ili na njih mogu utjecati, to su odluke od značaja i za cijelo društvo. Naime ako želite ostvarivati vladavinu prava ono u sebi mora sadržavati onaj najbitniji kriterij, a to je sudjelovanje svih slojeva društva u donošenju važnih društvenih odluka. I to je ono na čemu mi radimo i što predstavlja novi razvojni korak i doprinos manjinskoj politici. Nažalost živimo u vremenu koje obilježavaju zbivanja i procesi za koje smo mislili da su odavno prošli. Živimo u vremenu koje svojim kriznim obilježjima predstavlja plodno tlo za pojave netrpeljivosti, rasizma, ksenofobije, predrasuda i prema manjinama, ali i prema nekim drugim dijelovima društva. Zato pokušavamo na javnoj sceni uspostaviti princip da manjinska prava nisu ništa dodatno, već da su manjinska prava ono što manjine samo izjednačavaju sa svim ostalim građanima društva. Dakle, to nisu neke posebno pogodnosti, privilegije itd. kako to neki ovdje pokušavaju prikazati i što se onda pokušava instrumentalizirati od pojedinih struktura i time stvoriti jedna nepovoljna i za manjine opterećujuća atmosfera.