Romski
U prvom dijelu teksta o medijskoj reprezentaciji romske populacije, vidjeli smo kako u svojim prilozima u udarnim emisijama Rome tretiraju javni emiteri, kao i na koji način dnevni listovi izvještavaju o Romima u lokalnim zajednicama. U nastavku, pokušat ćemo na primjerima analizirati sadržaje bh. portala. Da li su naši online mediji iole bolji?
Jedna od prvih indikacija koja vrsta priča interesuje bh. novinare kada su u pitanju Romi jeste broj tekstova socijalne tematike, i to prije svega u slučajevima kada su Romi primaoci neke vrste pomoći.
Socijalni stanovi, za asocijalne Rome
Tako su u pretraživačima za proteklu godinu najčešći tekstovi koji tematiziraju rješavanje stambenih pitanja, ili oni koji se tiču stipendija za učenike Rome. Tako je portal dnevnog lista Avaz 19. septembra objavio članak autora H. Čalića, “Gračanički Romi sa deponije sele u moderne stanove”.
Već u naslovu je očit nedostatak percepcije problematike s kojom se Romi suočavaju kao građani naše države, jer je spominjanje deponije potpuno nebitno na tom mjestu. Samim tim, potrebno je postaviti pitanje, da li bi autor spomenuo deponiju ukoliko bi se radilo o drugim ranjivim skupinama koje (ipak?) nisu Romi? Također, vrlo je upitno da li je autor teksta trebao na kraju svog članka imenom i prezimenom spomenuti Rome koji su dobili tzv. “socijalne” stanove, s obzirom da nije nemoguće da u jednoj maloj sredini poput Gračanice dođe do reakcije drugih građana na rubu egzistencije, koji bi mogli pomisliti da su ovim činom lokalne uprave uskraćeni za vlastita prava.
Odgovor na to pitanje može se naći na portalu BKC Gračanica, koji prenosi lokalne vijesti. Na članku o već spomenutoj dodjeli stanova, prvi i jedini komentar kaže: “A koje je samo ovo investirao toliko tih para,da bih ovi cigani oni mogli dobiti ove svoje i sada stanove? Koje je sada uložio toliko toga novaca,pa da bih se izgradila ova sada ta zgrada sa 12 stanova,i da bih ovi cigani dobili te svoje stanove?(…)”
Gde su nestali Romi?
Govoreći o lokalnim portalima, neke od priča o Romima znaju biti i iznimno zanimljive, i vrlo je interesantno primijetiti da je nivo brige o Romima u lokalnim zajednicama daleko veći nego što je to na nekom većem nivou, posebno ako uzmemo u obzir već spomenuti tretman javnih emitera. Dobar primjer je tekst na portalu Neon TV iz Kalesije od 12. avgusta, “Staro Selo kod Kalesije – od 65 porodica ostale samo dvije romske porodice” autora F. Sinanović.
Tekst, koji govori o kalesijskom romskom naselju u kojem je prije rata živio veliki broj romskih porodica, a u kojem sada skoro da nema ljudi, na životan i prije svega pristojan način govori o masovnom iseljavanju porodica iz ovog mjesta usljed, prije svega, osjećaja nesigurnosti i nepoželjnosti prijeratnih stanara ovog sela.
Vrlo je zanimljiva i situacija u kojoj su preostali mještani ali i napuštene kuće predmet čestih krađa, te se ovom pričom u biti odlično razbio stereotip o Romima kao kradljivcima – jer su u Starom Selu upravo Romi žrtve krađe, što autor teksta krajnje profesionalno i bez suvišnih komentara i bilježi. Ne treba ni napominjati da su svaki sagovornik i sagovornica u tekstu imenovani punim imenom i prezimenom, što je bio problem za javne emitere u ranijim primjerima. Očito, za jedan mali lokalni portal, biti profesionalan do kraja – uopšte nije.
Bitno je biti Rom
Nažalost, broj pozitivnih primjera je daleko niži u odnosu na negativne. Jedan od najgorih tekstova koji tretira osobe romskog porijekla može se naći na portalu Max Magazin. Tako je autor J. Šimić 30. marta objavio članak naslova “DOKTORICA ERNA SULJIĆ IŠLA NA MORE, A CIGANI U ZATVOR: Alisa Mutap namamila Dženana Memića u šetnju bez povratka”. Tekst se bavi slučajem smrti Dženana Memića, koji je tragično stradao u Velikoj aleji na Ilidži 2016. godine, a za čiju se smrt pred sudom terete Ljubo i Bekrija Seferović.
Potpuno nebitno za čitav slučaj, i pokazat će se, spomenuto jednom u podužem tekstu je to da su obojica – Romi. Čemu onda “Cigani” u naslovu? Vjerovatno da bi se čitaoce u startu antagoniziralo prema dvojici Seferovića. Međutim, to nije jedini problem sa tekstom, čija je jedina svrha da relativizira moguću krivicu Seferovića mogućnošću da ih je potkupio neko drugi da priznaju krivicu.
Insinuirajući da su Seferovići primili novac za svoje priznanje, te da u pritvoru uživaju povlašteni položaj, autor teksta negira već ranije ustanovljene činjenice, uključujući da su se oba Seferovića izjasnili još u septembru 2016. da nisu krivi – Ljubo za teško krivično djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja i krivično djelo neukazivanja pomoći osobi povrijeđenoj u saobraćajnoj nesreći, a Bekrija za krivično djelo sprečavanje dokazivanja.
Insinuacija ovakve vrste temelji se na stereotipima, i računa na to da će čitalac, kada vidi da se radi o Romima, zaista povjerovati autoru teksta, a posebno kada se čitaocu uskrate činjenice. Potpuno je bespotrebno dalje naglašavati koliko je zaista ovakav vid novinarstva opasan – osim što je pojedince izložio mogućnosti odmazde ignorišući mogućnost da isti govore istinu, ovakav sadržaj dalje dodaje ulje na vatru već postojećih stereotipa, i cementira sliku Roma u našem društvu kao skupine kojoj “nije za vjerovati”.
Nakon svih ovih primjera, potrebno je izvući pouku u vidu toga šta mi kao novinari možemo i moramo uraditi da bi reprezentacija Roma u medijima bila iole bolja od sadašnje. U biti, vrlo je jednostavno: kada pišemo o Romima, moramo biti svjesni njihovog krajnje lošeg društvenog položaja, opasnosti daljeg produbljavanja jaza između Roma i ostalih građana, imati u vidu stereotipe i biti svjesni postojanja tih stereotipa u našim stavovima i iste ostaviti po strani, i prije svega, biti uvijek svjesni da, prije nego što pristupimo određenoj temi, govorimo samo i isključivo o ljudima poput nas.
Ukoliko medijski radnici ne promijene svoj pristup, morat ćemo prihvatiti da smo mi ti kojima “nije za vjerovati”, a ne Romi.
(portal-udar.net)
