ANTICIGANIZAM U BIH: Nekada promovisan dekretima, danas sakriven iza zakona i konvencija

Na jednoj sarajevskoj saobraćajnici muškarac zaustavlja taksi. Rom je, pokazat će se važnim za priču. Vozilo usporava, a muškarac poziva ženu sa bebom u naručju koja sjedi na klupi iza. Vozač taksija, opazivši ih, ipak ubrzava i nastavlja vožnju. Njih dvoje, sa bebom u naručju, poniženi ostaju na ulici.

Negdje u isto vrijeme, u susjednoj državi Hrvatskoj, saborski zastupnik romske nacionalne manjine Veljko Kajtazi obznanit će da je Županijska bolnica u Čakovcu, zajedno sa predstavnicima Međimurske županije, prikrila činjenice i obmanula javnost o prvorođenom djetetu ove godine u toj županiji. Kajtazi tvrdi da je kao prvorođeno dijete javnosti predstavljeno dijete rođeno kasnije taj dan, jer je prvorođeno dijete – Rom:

– Pitamo se zašto se prikrila informacija o prvorođenom romskom djetetu i zašto je ova obitelj preskočena u tradicionalnim medijskim objavama o prvorođenoj djeci? Bojite li se ksenofobičnih reakcija osoba kojima ne bi ugodno sjela informacija o prvorođenom romskom djetetu? Ima li u ovakvim i sličnim situacijama elemenata diskriminacije, kršenja ljudskih prava? – pitao je u svom saopštenju.

Diskriminacija prema Romima, svakodnevno smo svjedoci, prisutna je od ulice do institucija. Prilikom zapošljavanja, zdravstvene skrbi, obrazovanja… Za sve to posljednjih godina ustalio se termin anticiganizam. Agencija za temeljna ljudska prava (FRA), čije je sjedište u Beču, anticiganizam definiše kao diskriminaciju ili zločin iz mržnje. U izvještaju “Trajna zabrinutost – anticiganizam kao prepreka za društvenu uključenost Roma”, navodi se da je čak trećina Roma žrtva uznemiravanja i poziva na preduzmanje mjera u borbi protiv zločina iz mržnje i govora mržnje.

Kako država BiH brine o Romima

Kako to država BiH brine o uključenosti Roma u BiH, podrazumijevajući da je za nju najvažnije obrazovanje, stambeno zbrinjavanje, posao i adekvatna zdravstvena zaštita?

Od 2009. do 2018. Bosna i Hercegovina osigurala je ukupno oko 36 miliona KM za realizaciju akcionih planova za poboljšanje standarda života Roma i njihovu integraciju. Samim tim i neposredno suzbijanje anticiganizma. Na godišnjem nivou, to je oko četiri miliona KM. Ovo su zvanični podaci Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH. Sredstva ovog ministarstva iznosila su oko 23 miliona, ostatak je osiguran iz IPA fondova, te budžeta lokalnih zajednica. Za tih devet godina, za koliko su spremni zvanični podaci, novac je ulagan u oblasti stambenog zbrinjavanja, zapošljavanja i zdravstvene zaštite.

Ukupan broj izgrađenih i rekonstruisanih stambenih jedinica za romske porodice je 992.

Za oblast zapošljavanja izdvojeno je šest miliona i 120 hiljada KM. Ali tek 800 osoba bili su korisnici ovog programa. Da li se sa više od šest miliona KM mogao trajnije riješiti problem za više Roma u BiH?

Brojke i slova

Kako izgleda prosjek jedne godine kada se radi o institucionalnoj brizi za Rome, na koju su se domaće institucije obavezale usvojenim konvencijama i ratifikovanim sporazumima?

U 2018. za stambeno zbrinjavanje izdvojena su skoro dva miliona KM. Od tog novca izgrađena je i sanirana 31 stambena jedinica, a 341 porodica korisnik je infrastrukturnih projekata (voda, struja, putna mreža i kanalizacija).

Iz Ministarstva za Udar kažu da je u istoj godini za zapošljavanje izdvojeno 242 hiljade KM. Od tog novca, 37 Roma je zaposleno kod poslodavca a dva Roma su samozaposlena:

– Očekuje se da će Federalni zavod za zapošljavanje implementirati još oko milion KM – kaže za Udar Saliha Đuderija, pomoćnica ministrice za ljudska prava Semihe Borovac.

Za zdravstvenu zaštitu u 2018. utrošeno je 350 hiljada KM:

– U ove aktivnosti bilo je uključeno 38 romskih zdravstvenih medijatora. Zdravstveno osiguranje u Federaciji BiH dobile su 103 osobe. Osiguran je preventivni pregled za 781 osobu, za specifična oboljenja. U 55 romskih zajednica izvršen je nadzor općih i posebnih mjera za sprečavanje širenja zaraznih bolesti u romskim zajednicama. Oko 2.300 osoba prošlo je neki vid edukacije o načinu ostvarivanja zdravstvene zaštite.

Interesantno je da se u podacima Ministarstva apsolutno ne spominju izdvajanja za oblast obrazovanja. Udar je već pisao o tome da je u ovoj oblasti briga prema Romima skoro izostala. Većina mjera iz Akcionog plana za obrazovanje Roma uopće nije realizovana, a još uvijek nema zvaničnih preciznijih podataka o uključenosti djece u obrazovni sistem. Podaci se uglavnom svode na trud nevladinog sektora da utvrdi da li u ovoj oblasti ima napretka.

Zakoni: postoje, ali poštuju li se?

Bosna i Hercegovina na nivou legislative potpisnica je konvencija, a ima i zakone koji bi, barem u teoriji, trebali garantovati jednakopravnost. Pored krovnog, Ustava BiH, tu su i Zakon o zaštiti pava pripadnika nacionalnih manjina, na državnom i entitetskim nivoima, te Brčko Distrikta. BiH je, podsjećaju u Ministarstvu za ljudska prava BiH, potpisnica Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina, Evropske povelje o regionalnim i manjinskim jezicima i drugih konvencija. Također, Zakonom o zabrani diskriminacije, koji je usvojen 2009, a izmijenjen i dopunjen 2016., zakonski okvir pruža sistem za suzbijanje diskriminacije prema evropskim standardima, a baza podataka instalirana je u Ministarstvu.

BiH je usvojila i preporuke ECRI komiteta, a potpisnica je Deklaracije o integraciji Roma kojom se predviđa čitav niz mjera koji bi treba popraviti staus Roma u obastima zapošljavanja, stanovanja, obrazovanja, zdravstva, civilne registracije, nediskriminacije i zdravstva.

Samo Ministarstvo trenutno provodi akcione planove čiji period realizacije završava sa 2020., a aktuelan je Okvirni akcioni plan BiH o obrazovnim potrebama Roma 2018-2022.

U Ministarstvu smatraju da je položaj Roma u BiH poboljšan, i to potkrepljuju konstatacijom da su poboljšane prilike za ostvarivanje prava i svjesnost lokalnih zajednica da je potrebno osigurati adekvatnu podršku romskim porodicama.

Obruč anticiganizma

Prema izvještaju Obruč anticiganizma, koji je 2018. sačinila organizacija Civil Rights Defenders (CRD), romska zajednica u BiH, ali i na cijelom zapadnom Balkanu ima puno otežaniji pristup socijalnim i društvenim uslugama. Romi u BiH susrest će se sa puno više poteškoća u svakodnevnom životu nego ljudi koji nisu pripadnici te zajednice, kaže za Udar Ena Bavčić iz CRD-a. Razlog za to je sistematska diskriminacija, te institucije koje nisu prilagođene potrebama Roma:

–Postoji naravno i par pozitivnih primjera, kao što je medijacija u osnovnim školama, ali i pored toga mislim da nećemo pogriješiti ako primijetimo da je broj visokoobrazovanih Roma i Romkinja proporcionalno puno manji od broja visokoobrazovanih mladih ljudi iz drugih etničkih grupa, što, između ostalog, ukazuje i na to da visoko obrazovanje nije pristupačno ovoj zajednici na isti način kao drugim grupama u BiH.

Izvještaj, o kojem je Udar detaljnije pisao, koncipiran je kao presjek situacije u tom trenutku. U posljednje dvije godine, kaže Bavčić, nije usvojen nijedan značajniji dokument koji bi doprinio poboljšanju statusa:

–Mislim da se dešava svojevrsni status-quo u većini politika i praksi, te da ne postoji realna politička volja da se poboljša status romske zajednice u našoj državi.

Ono što može biti pozitivno, smatra Bavčić, jeste da sada na EU nivou imamo osobu koja bi mogla doprinijeti da se obrati više pažnje pitanjima romske zajednice u BiH, imajući u vidu da je predsjedavajući grupe za BiH i Kosovo u Evropskom parlamentu Romeo Franz, evropski parlamentarac iz stranke austrijskih Zelenih, romskog porijekla i da ima namjeru da se fokusira na pitanja romske zajednice tokom svog mandata.

Romi ne vjeruju institucijama

Naše sagovornice iz nevladinog sektora potvrđuju da se su u svakodnevnom radu susreću sa nepovjerenjem Roma prema institucijama. Maida Ćehajić-Čampara iz Atlantskihe inicijative kaže kako su, radeći istraživanja o sigurnosnim potrebama Roma došli do zaključka kako Romi nemaju povjerenje u policiju:

–Vlasti moraju postaviti pitanje da li bi imali više povjerenja da u samoj policija ima više Roma.

Do vrlo sličnog zaključka došli su u CRD-u, potvrđuje Ena Bavčić:
–Mi nismo ni u mogućnosti znati koliki je nivo sistemske diskriminacije, s obzirom da većina Roma i Romkinja apsolutno nema povjerenje u bh. institucije. Do nas su dolazili slučajevi policijske torture i diskriminatornog odnosa u sudskom procesu naprimjer, ali nismo mogli pokrenuti nikakav proces nažalost, jer osobe koje su navodile da su žrtve iste nisu imale povjerenja da će institucije pravilno reagovati ukoliko podnesu žalbu.

U BiH još uvijek nema sudskog postupka u vezi sa situacijskom diskriminacijom Roma ili Romkinja, što samo pokazuje koliki je nivo nepovjerenja u institucije od strane ove zajednice s jedne strane, i koliki je nivou nepristupačnosti žalbama, prijavama i besplatnom pravnom savjetu s druge strane:
–Uočavamo diskriminaciju, počevši od političke (slučaj Sejdić-Finci), preko socijalne, gdje imamo dosta primjera kako se osobama romskog porijekla uskraćuju određene usluge, kao naprimjer zdravstvene. Mislim da i cijela situacija sa osobama u pokretu koje prolaze kroz BiH pokazuje koliko je naše društvo diskriminatorno prema Romima i Romkinjama. Nerijetko sam svjedočila diskriminatornim izjavama koje povezuju osobe iz drugih zemalja sa Romima, te činjenici da ih određene osobe ne smatraju dobrodošlim upravo radi tih poređenja – upozorava Bavčić.

Ono u čemu se vidi pozitivan pomak odnos je samih Roma prema vlastitim pravima i vrijednostima. Mijenja se odnos prema vlastitim zajednicama, uočavaju u Atlantskoj inicijativi na osnovu rada na terenu – odnos prema školovanju i pitanjima integracije. Taj entuzijazam ipak teško prate i održavaju institucije jer su njihovi programi često samo kozmetički i nedovoljni. Nasreću, mnogo je nevladinih organizacija, od kojih su neke romske, koje pokušavaju osnažiti Rome. Stanje je, ipak, mnogo lošije u odnosu na druge zemlje, kaže Maida Ćehajić-Čampara iz Atlantske inicijative:
–Niz je napora da se uključe u školstvo i otvore centri za djecu, ali to sve nije dovoljno. Jer kad imate milenijsku diskriminaciju, što je vrlo slična situacija sa afroameričkom populacijom u SAD-u, morate ulagati daleko veće napore da jednom dijelu stanovništva date jednake šanse. Sve dok je u medijima vijest da je jedan Rom završio fakultet, znate da tu nešto nije uredu.

Atlantska inicijativa trenutno provodi projekat Rod i pravosuđe u BiH. U planu je analiza položaja Romkinja u pravosuđu. Iz perspektive ravnopravnosti spolova, Romi su jedna od najugroženijih grupa stanovništva u BiH. Nasilje nad Romkinjama itekako je prisutno i toleriše se, upozorava naša sagovornica:
-Nasilje nad ženama Romkinjama je prisutno ali nad tim se zatvaraju oči, uključujući i predstavnike domaćih i međunarodnih organizacija, ali i predstavnike vlasti. Kroz istraživanje o sigurnosti Roma uočili smo da i policija rjeđe reaguje kada je u pitanju nasilje u porodici nad Romkinjama. Pozitivno je da su one same sve svjesnije da je takvo ponašanje neprihvatljivo i sve češće se i one obraćaju policiji i pokušavaju zaustaviti nasilje koje se vrši nad njima.

Kao veliki problem u kojem se jasno ogleda diskriminacija Ćehajić-Čampara navodi maloljetničke brakove:
–Ako maloljetna djevojčica stupi u brak cijelo društvo reaguje. Kada to učini romska djevojčica, svi kažu da je to dio romske tradicije i da je društveno prihvatljivo.

Katastrofalan je podatak koji navodi – da postoje slučajevi presuda za silovanje, gdje su kazne uslovne ili sramotno niske jer se radi o Romkinjama.

Ostatak populacije, primijetila je tokom svog rada u posljednjih 14 godina, daje sebi za pravo da zaključuje o romskoj populaciju na osnovu predrasuda.

Mediji o Romima

Analiza medija pokazuje kako u medijskim objavama još uvijek ima diskriminacije i ponižavajućih konstatacija. Sredinom prošle godine jedne sarajevske dnevne novine opetovano su izvještavale o slučaju nasilja muža nad njegovom suprugom na Ilidži.
U ovakvim situaicjama obično se ne skriva identitet ni nasilnika ni žrtve. Novinar je vrijedno obilazio susjedstvo iznoseći brojne pojedinosti iz njihovog privatnog života, ne libeći se upotrijebiti čak ni šaljiv ton na momente. Romi su, vjerovatno je smatrao, zanimljivo je. Maida Čehajić-Čampara kaže kako ipak ima pomaka kada je riječ o izvještavanju medija, ali upozorava na “svježi” problem prilikom izvještavanja uzrokovan aktuelnom situacijom – povlačenje paralele između migranata i Roma:
–Ta paralela između svakoga ko je drugačiji u društvu povlači veliku neodgovornost.

Učešće u ratu

Udar je pisao o jednoj od izuzetno važnih tema za romsku populaciju, ali i BiH uopšte. Romi su, baš kao i pripadnici drugih naroda, učestvovali u ratu u BiH 1992-1995, rizikujući vlastite živote i zdravlje. Danas nemaju baš mnogo priznanja za to – u Sarajevu tek jedna spomen ploča sa malim brojem imena. Neki od njih, pisali smo i tada, nisu uspjeli ostvariti ni pravo na osnovna socijalna davanja.

Romske žrtve rata rijetko su priznate, a njihove porodice često trpe snažnu diskriminaciju i žrtve su anticiganizma.

Kako drugačije nazvati slučaj da su pred sudskim instancama u Beogradu odgovornosti oslobođeni pripadnici jedinice Simini četnici za rušenje džamije i ubistvo 27 romskih civila u selu Skočić (Zvornik) u julu 1992. godine. U BiH na ovu presudu, osim rijetkih medija niko nije reagovao. To dovoljno svjedoči o tome koliko domaće vlasti brinu o romskoj populaciji i pravdi za žrtve.

Jedini preživjeli u ovom masakru je Zijo Ribić, kojem su tada Simini četnici ubili cijelu porodicu – oca, majku, šest sestara i brata. Zijo je, ipak, nadljudskom snagom, oprostio. Danas često putuje u Italiju gdje djeci govori o pomirenju i oprostu. Satisfakciju na sudu nije dobio, ali pokušava ići dalje i živjeti normalnim životom. Živi u Tuzli sa suprugom i kćerkom.

Iako su, kaže za Udar, napravljeni određeni pomaci, još uvijek je mnogo slučajeva diskriminacije nad Romima. Obrazovanje je po njemu ključ boljeg života, i mogućnosti koje se otvaraju Romima. Potom, zapošljavanje:

–Poznajem dosta Roma koji se obrazuju, studiraju, rade. Neki su zaposleni na osnovu svog stručnog zvanja dok drugi rade neke druge poslove kao i ostali građani. Problem nastaje pri zaposlenju jer Romi nemaju adekvatnu potporu, odnosno tzv. “štelu”, nekoga ko će im obezbjediti radno mjesto jer kod nas je takvo stanje u državi, tj. da politika vlada nad ljudima. Kada bi se Romi više obrazovali, romska zajednica bi se mogla oduprijeti diskriminaciji i predrasudama.

Određene organizacije, smatra, iskorištavaju položaj Roma:

– Romi nisu dovoljno obrazovani pa osobe koje su obrazovanije iskorištavaju položaj zbog ličnog napredovanja, a plasiraju priču da pružaju pomoć Romima. Moj lični primjer što se tiče stambenog pitanja: kada sam ja tražio pomoć od nekih romskih udruženja, nisam je dobio. Dobio sam pomoć od gradonačelnika Tuzle Jasmina Imamovića, te federalnog ministra za raseljena lica i izbjeglice Edina Ramića.

Kako često boravi u Italiji, može uporediti i stanje u toj zemlji, za koju se često iznose kritike kao diskriminatornoj zemlji prema Romima. Kampovi u kojima žive u Italiji su neuslovni i ne pružaju adekvatnu zaštitu a loši su i higijenski uslovi:
–Ja najčešće boravim u Bolonji, Veneciji i Ceseni, gdje je položaj Roma još i adekvatan, ali u zavisnosti od toga u koji dio države ideš mislim da ima dosta diskriminacije i u toj zemlji.

Istorija se ponavlja, pokazuju ratovi i odnos prema žrtvama. Baš kao što su romske žrtve zadnjeg rata u BiH često nepriznate, dugo je trajalo i priznavanje o stradanju Roma u Drugom svjetskom ratu. Ali nikada nije ni stiglo u potpunosti.

Holokaust nad Romima u Drugom svjetskom ratu priznat je tek 12. marta 1982. godine. U Berlinu je 2012., 67 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, otkriven spomenik Romima i Sintima, žrtvama nacističkog režima.

U razgovoru za Udar istoričar i književnik Dragoljub Acković je govorio o tome kako se romske žrtve iz Drugog svjetskog rata i danas minimiziraju:

– Ko je i zašto to radio, neka mu Bog plati. Ima slučajeva da su se negde i Romi izjašnjavali kao Srbi, Hrvati, Muslimani, pa je i zbog toga broj žrtava mnogo puta manji, nego što je stvaran. Mislim da je i kod nas a i u svetu broj stradalih Roma smanjen nekoliko puta. Govori se o tome da je u II Svetskom ratu ubijeno oko 220 do 270 hiljada Roma, a neki govore i oko pola miliona. Ja znam za podatke da je stradalo oko 2 miliona Roma u svetu.

Jasno je da su Romi žrtve diskriminacije duge stoljećima. Samo se njen oblik mijenja. Nekada su javno progonjeni dekretima, danas je anticiganizam sakriven iza brojnih zakona, konvencija i projekata. A prisutan je institucionalno i u zajednici, i svaki na svoj način otežava potpuno ostvarivanje osnovnih ljudskih prava.

(portal-udar.net)