Romski
Uspon zanata i otvaranje zanatskih radnji u Bosni i Hercegovini javlja se sa dolaskom Osmanlija. Da zanati opstaju do danas, svjedoče brojne zanatske radnje na sarajevskoj Baščaršiji, kao i nazivi ulica Kovači, Sarači, Kazandžiluk, Kujundžiluk, Bravadžiluk i druge.
Dok su mnogima prve asocijacije na zanate limari, bravari, kazandžije, obućari, kožari, zanatstvo podrazumijeva svaku onu djelatnost koja se bavi proizvodnjom, popravkom ili održavanjem nečega, tako da u ovu kategoriju ubrajamo i pekare, kuhare, frizere te brojna druga zanimanja.
Za (stare) zanate se često kaže da izumiru, da mladi ne naslijeđuju tradiciju svojih pradjedova, djedova, baka, očeva i da se od ovih poslova teško živi. Zanatlije sa kojima smo razgovarali, demantovali su ovakve stavove.
“Ne možemo znati nešto, ako ne probamo da naučimo”
Abudulah Hadžić je vlasnik kazandžijske radnje „Manufaktura“ smještene u živopisnoj sarajevskoj ulici Kovači. Pitali smo ga, da li je od nekoga naslijedio ovaj zanat i dobili zanimljiv odgovor.
– Jedna od osnovnih „predrasuda“ je da se zanat nužno prenosi s koljena na koljeno. Kazandžijskim zanatom se bavim skoro osam godina, a do tada sam radio potpuno drugačije poslove. U ovu priču sam ušao slučajno. Uz prijatelje koji su se bavili kazandžilukom, postepeno sam učio i naučio. Ne možemo znati nešto, ako ne probamo da naučimo – objasnio je Abdulah.
Jedini doticaj sa kazandžijskim zanatom, Abdulah je imao u svojoj kući i to kada je pio kafu iz džezve i fildžana koji su ručno napravljeni. A onda, odjednom, zainteresovao se za svijet metala i njegove tajne.
– Postepeno sam ulazio u tajne bakre, obrade metala, tehnike ukrašavanje… Osim što ima funkciju, čitava paleta proizvoda je jedna jedinstvena umjetnost, jer se proizvodi ukrašavaju različitim tehnikama. U mojoj radnji, svi proizvodi su kalaisani na otvorenoj vatri što znači da je posuđe sigurno i dugovječno. Većina džezvi se može koristiti decenijama uz pravilnu upotrebu te tako daju kvalitetniju i bolju aromu kafi.
Kako nam je objasnio Abdulah, danas je veoma mali broj sličnih radnji gdje se može kupiti kvalitetna roba, a još manji broj onih gdje je prodavci sami prave. Porazno je i to, istakao je Abdulah, da država ne štiti ovaj zanat, a na osnovu njega bi mogla stvoriti međunarodnu prepoznatljivost i jedinstven brend.
“Posla ima, ali je nekada bilo bolje”
– Kada ljudi ulaze u moju radnju, obično očekuju nekog dedu koji će ih dočekati za stolom – ovako nam je obućar Osman Balić objasnio percepciju njegovog zanata. U ovoj zanatskoj radnji, osim što možete popraviti, možete i napraviti cipele po Vašem ukusu.
– Kada sam bio mali, sa šest godina, uz igru i uz svog oca koji je takođe obućar počeo sam se zanimati za ovaj zanat. Zato sam završio školu za obućara u Zagrebu. Dok smo živjeli u Banjaluci imali smo masovnu proizvodnju cipela. Posla ima, nekad manje, nekad više, ali da je nekada bilo bolje, tačno je – objasnio nam je obućar Balić.
Pošto u Sarajevu ima dosta obućarskih radnji, Balić ističe kako svakodnevno nastoji da mušterijama ponudi nešto novo, kreativno, a u tu svrhu koristi društvene mreže kako bi promovisao svoj rad. Međutim, ističe da je ipak najbolja promocija ona „od usta do usta“.
– Imamo specifičnu obuću i radimo sve po mjeri. Dođete, odaberete boju, model i kombinaciju i u roku od 14 dana vaše cipele budu napravljene. Sva obuća je od kože, umjetne materijale ne koristimo što se tiče izrade. Posebni smo i što pravimo mušku obuću do veličine 58. Danas je jako puno uvoza, ali pojedine mušterije znaju prepoznati kvalitet i naše cipele nose po pet godina. Ovo je posao koji ima mnogo odricanja, radite sa ljepilom i prašinom, ali ja sam navikao na to – objasnio je Balić.
Smatra da posao obućara ima perspektivu i da se radi o vrlo kreativnom zanimanju. Finansijska podrška koja se dodjeljuje na opštinskom, kantonalnom i federalnom nivou za razvoj zanata predstavlja dodatan podstrek Obućarskoj radnji Balić da nastavi poslovanje.
Naslijeđeni krojački zanat
Da mladi odlučno žele nastaviti tradiciju i obezbijediti sebi egzistenciju, primjer je Belkisa Bešlić, vlasnica zanatske radnje “For You by Bešlić” u Sarajevu. Belkisa je završila Srednju tekstilnu školu, smjer konfekcionar, a to zanimanje je odabrala, jer se i njeni roditelji bave istim zanimanjem, kao i njen djed koji je bio profesor tekstilne grupe predmeta u Zenici.
– Prvi dodiri sa krojačkim zanatom bili su u 14. godini kada sam počela učiti kod oca koji ima kožarsku radnju. Ukrasni jastuci koje sam radila nepune tri godine bili su moji prvi proizvodi, da bi u 3. srednje sašila prvi ruksak i dobila sam pohvale od prijatelja, profesora i direktora – objašnjava mlada krojačica.
Ukrasni jastuci sa dizajnom po želji, školski ruksaci, ruksaci za izlet i ostali predmeti, sve u skladu sa dogovorom, mogu se pronaći u Belkisinoj radnji, jer oblik, boja, veličina i ostalo zavisi od zahtjeva mušterija.
– Osim izrade, bavim se i ostalim uslugama: prepravke, mijenjanje rajsferšlusa, sužavanje itd. Sasvim sam zadovoljna zaradom koju ostvarujem. Dovoljno mi je i za sebe, ali i za nabavku opreme, materijala i ostalih sitnica. Na tržištu su zavladali kineski ruksaci koji su jeftiniji, ali im je kvalitet lošiji od mojih – objasnila nam je.
Kao svoje buduće planove, istakla je proširivanje ponude, nabavku savremenijih mašina, a želja joj je i da jednog dana upiše Tekstilni fakultet.
Romi zanatlije
Izložba „Na marginama“ u organizaciji Misije OSCE-a i Centra za postkonfliktna istraživanja predstavila je mnoge lične priče Roma i Romkinja, uspješnih u određenim zanimanjima, a sve sa ciljem mijenjanja negativnih stavova o romskoj zajednici. Izložba je imala za cilj podsticanje dijaloga o načinima za poboljšanje statusa Roma, podizanje nivoa svijesti i razumijevanja o izazovima sa kojima se suočavaju bh. Romi i borbu protiv diskriminacije i stereotipa.
Izložba je obuhvatila i priču 56-godišnjeg stolara Asima Bajrića, koji je završio drvoprerađivačku školu, a u šali kaže kako ima diplomu dvije škole – hrasta i bukve.
– Prije rata sam radio u drvoprerađivačkoj industriji, koja je bila veoma cijenjena u bivšoj Jugoslaviji. Za vrijeme rata sam morao kopati rovove i za sve vrijeme trajanja sukoba razmišljao sam samo o tome kada će prestati i kada ću se moći vratiti izradi posebnih alata i obradi drveta. Tim poslovima se bavim skoro 25 godina. Nikada ne bih digao ruke od izrade alata ili svog znanja o tome. Bez alata, nema zanata!
Imam dva sina i svoje znanje prenio sam i njima. Kada umrem, moji će sinovi biti jedini u selu koji znaju ovaj zanat i kako praviti namjenski alat za obradu drveta. Sa tim znanjem, oni mogu nastaviti i prenijeti ga svojoj djeci i ostalima koje zanima ovaj zanat. Sa svojih deset prstiju mogu zaraditi dovoljno da prehranim porodicu. Ponekad uspijevam podučiti nekoga ovim vještinama i prenijeti moje znanje na druge – objasnio je Bajrić organizatorima izložbe “Na marginama”.
Popularizacija zanata kroz njihov Svijet
Značaj zanata, njihovu kreativnost, perspektivnost i priče “iz prve ruke”, od 2017. godine promoviše portal Svijet zanata kroz interesantne priče, fotografije, reportaže i kratke video priloge. Urednik portala Darko Udovičić, na ovu ideju došao je prije dvije i po godine, a jedan od razloga zašto je odabrao promovisati baš zanate, pronašao je u porodičnom stablu.
– Moji stričevi i djedovi su bili zanatlije i donekle sam rastao u posmatranju njihovog rada i slušajući njihove priče. Bili su pekari, stolari, vodoinstalateri, učili su zanat kod svojih gazda i živjeli zanatskim mentalitetom koji danas ne postoji. Oduvijek sam volio zanate, smatrao da su korisni i kreativni i da mladi ljudi koji nemaju posao, treba da ih izučavaju, jer svaki zanat je jedna kreacija – istakao je Udovičić.
Do sada su na Svijetu zanata promovisana mnoga zanatska zanimanja, iz različitih dijelova BiH i raznih starosnih, polnih i drugih struktura.
– Ne pišem samo o starim zanatima, već i o danas vrlo perspektivnim zanatskim zanimanjima kao što su npr. vodoinstalateri, automehaničari, limari, autolimari, stolari i drugi. Pisao sam o zanatlijama koji kombinuju više zanata kako bi dobili finalni proizvod, poput zlatara. Kuhari su takođe zanatlije, kreativci, koji kombinacijom namirnica stvaraju hranu i brzo pronalaze posao u BiH, ali i izvan zemlje. Tu su i ljudi koji su završili fakultete, koji su arhitekte ili su završili Likovnu akademiju, ali svoju kreativnost prebacuju na neku „nižu razinu“ – pojasnio je Udovičić.
Nedostatak zanatskog kadra
Srednja škola metalskih zanimanja u Sarajevu, jedna je od škola u kojoj se učenici obrazuju za brojna zanatska zanimanja. Učenici se mogu školovati za zanimanja trećeg i četvrtog stepena, a neka od njih su tehničar mehatronike, mašinski tehničar sa izbornim područjem, bravari, vodoinstalateri, zavarivači, draguljari, limari, optičari i druga zanimanja.
Direktor škole Elmedin Lukač, rekao je da zainteresovanost učenika za navedena zanimanja raste iz godine u godinu.
– Posebno je primjetan rast upisa na treći stepen, jer su učenici i roditelji uvidjeli da sa zanatima mogu prije doći do posla, naročito ako učenici pametno i korisno provedu vrijeme u školi. Škola ima saradnju sa mnogim kompanijama i privrednim subjektima pa nije rijetkost da naši učenici odmah po završetku škole počnu raditi – istakao je Lukač.
Neadekvatno plaćanje motiviše mlade da odlaze iz BiH, kao i što se njihov posao nedovoljno cijeni. Tako da nije rijetkost da se učenici opredjeljuju za određena zanimanja, jer u njima vide šansu za odlazak, saznali smo od direktora škole. Problem koji Srednja škola metalskih zanimanja ima je neusklađenost upisne politike sa potrebama tržišta rada.
– Informacije sa kojima raspolažem su da na tržištu rada, ne samo u KS, nego i u BiH fali radne snage. Konstantno primam pozive od poslodavaca koji me pitaju da li im mogu preporučiti radnike, a kada je odgovor negativan, oni se iznenade. Razlog tome je politika koju vodi Ministarstvo za obrazovanje, nauku i mlade KS, odnosno neusklađenost upisne politike sa potrebama tržišta rada. Ministarstvo umjesto da sagleda potrebe tržišta, dozvoljava da je glavni kriterij za upis želja učenika da pohađaju određene škole – istakao je direktor škole i dodao kako se to odrazilo i na upisnu politiku u Srednjoj školi metalskih zanimanja koja je ove godine predložila sedam odjeljenja zanatlija, ali joj je omogućeno samo tri razreda.
Zbog toga, istakao je Lukač, firme u nedostatku kadra pokreću sopstvene edukativne centre i obučavaju ljude za određena zanimanja.
Uprkos tome, optimističan je, kao i prethodni sagovornici da zanatska zanimanja i u BiH imaju perspektivu, ali da je nužna reakcija vlasti, naročito zbog masovnog odliva (zanatske) radne snage u inostranstvo.
(portal-udar.net)
