Romski
Prve domaće nevladine organizacije (NVO) u BiH, gledano na aktivitet kakav je karakterističan za zapadne zemlje, počinju s radom 1993. godine. Suština im je bila humanitarni rad zbog trajanja sukoba i stradanja stanovništva. Nakon rata nastaje ekspanzija razvoja NVO sektora. Mnoge organizacije nastale su kao dijelovi projekata međunarodnih organizacija, a najveći broj bavio se pitanjima koja su u tom trenutku predstavljala razvoj demokratskog društva. Istovremeno se počelo s korištenjem termina civilno društvo, pod čime su se podrazumijevale aktivnosti na razvoju demokratskih vrijednosti, čemu su značajno doprinosili međunarodni donatori.
Nevladine organizacije, posebno one takozvane razvojne, u najvećoj mjeri oslonjene su na strane fondove. Istovremeno sa djelovanjem ovih organizacija, zahvaljući nastojanjima međunarodne zajednice, pobuđen je institut nezavisnih medija, koji su trebali da doprinesu stabilizaciji odnosa u razrušenoj i podijeljenoj BiH i prihvatanju demokratskih vrijednosti. Kasnije strani donatori i strane vlade odustaju od podrške tradicionalnim nezavisnim medijima, a pažnju usmjeravaju ka javnim servisima, koji su imali najveći doseg i koliki-toliki informativni kredibilitet, a kasnije i web medijima, koji su danas dominantni način informisanja stanovništva.
U čitavom ovom demokratskom razvoju, stvoren je i romski NVO sektor koji je, i pored određenih mana koje ističu čak i njegovi akteri, uspio da u javnosti nametne teme ključne za inkluziju Roma, pa čak i utiče na neke državne procese koji su poboljšali položaj romskog stanovništva i, bar djelimično, smanjili velike predrasude koje su u većinskom stanovništvu vladale prema Romima. U vezi ovog zadnjeg, tu su mediji bili važan, mada ne previše dosljedan posrednik.
Uloga nevladinog sektora je velika
Sanela Bešić, dugogodišnja aktivistica i direktorica organizacije Kali Sara smatra da je u Bosni i Hercegovini nevladin sektor inicirao sistemke procese za rješavanje problema Roma pa i izvršio snažan uticaj da država pristupi Dekadi Roma.
„Kada govorimo o konkretnim rezultatima nevladinog romskog sektora moramo da se vratimo u 2001.- 2002. godinu kako bi vidjeli retrospektivu iz tog ugla. Država BiH do tada nije imala konkretnih strateških politika za riješavanje dugogodišnjih problema Roma u BiH. U to vrijeme nije postojalo razumjevanje ili zainteresovanost predstavnika vlasti da rade na rješavanju problema ‘ostalih’ građana pored tri konstitutivna naroda u BiH, a problema je bilo itekako puno. Prvi izvještaji romskog nevladinog sektora su govorili da je svega 1% Roma u to vrijeme bilo zaposleno, da je oko 12 do 15 % romske djece bilo obuhvaćeno obrazovanjem, da je broj zdravstveno neosiguranih bio oko 75% i da oko 75% porodica živi u više od 100 nesigurnih i neformalnih romskih mahala u kojima su uslovi stanovanja ispod svih normi adekvatnog smještaja, mnoge od njih bez osnovne infrastrukture tj. priključka na električnu mrežu i vodu“, kaže Bešić.
Govoreći dalje za UDAR, navodi da je romski nevladin sektor u tom periodu definisao šta je to što svima treba da bude zajednički prioritet kako bi se položaj Roma u BiH unarijedio.
„Prije svega odlučili smo se na organizovan rad u vidu formiranja Vijeća Roma Bosne i Hercegovine 2001. godine, kao tijela za zastupanje i predstavljanje interesa romske zajednice u BiH. Na inicijativu romskih aktivista Skupština 17 romskih organizacija sa 22 predstavnika, održana je uz finansijsku potporu od strane Fonda otvorenog društva BiH i tehničku pomoć Misije OSCE-a u BiH. Na ovoj Skupštini kreirana je Platforma za rješavanje problema Roma u BiH. Pored ove istorijske Odluke shvatili smo da nam je potrebno jedno tijelo u ovkiru institucija BiH koje bi na institucionalan način zagovaralo politike za rješavanje problema Roma. Uz pomoć Misije OSCE i Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH, a na Odluku Vijeća ministara BiH 2002. godine, formiran je Odbor za Rome pri Vijeću ministara kao savjetodavno tijelo u kreiranju politika za Rome. Ovo je bilo izuzetno važno jer u to vrijeme nismo imali svoje političke predstavnike u parlamentu države, entiteta, kantonalne ili općinske vijećnike. Vijeće Roma BiH je bilo učesnik svih rasprava na izradi, a kasnije i usvajanja Zakona za zaštitu prava pripadnika nacionalnih manjina u BiH 2003.godine. Prvi dokument institucionalnog pristupa ikada urađen na prostorima Bosne i Hercegovine jeste zapravo Akcioni plan za obrazovne potrebe Roma i pripadnika drugih nacionalnih manjina 2004. godine uz tehničku i finansijsku potporu Misije OSCE-a u BiH“, rekla je Bešić.
U ovom periodu nastalo je čak 50 romskih nevladinih organizacija širom BiH. Međutim, jedva da je polovina otpočela istinski aktivitet. Mnoge su bile samo pokušaj dobijanja donacija bez sposobnosti stručnog ili strateškog pristupa rješavanju problema, čak i u lokalnoj zajednici, a posebno ne na entiteskom i državnom nivou. Prije nekoliko godina u razgovoru za Amaro Drom, romski časopis koji su pokrenule Medijske inicijative, Maksim Stanišić, nacionalni koordinator za romska pitanja ispred Vijeća ministara BiH, je rekao da koliko god je nevladin sektor učinio da javnost, mediji i politike u BiH saznaju više o problemima koji pritišću ovu manjinu, toliko je razjedinio romske predstavnike koji su iz sujeta i borbi za donacije postali izuzetno podijeljeni. Neki od tih problema su i dan danas prisutni, ali se taj široki NVO krug isprofilisao. A i došao je novi izazov gdje je dio organizacija odigrao veliku ulogu.
Paralelno na međunarodnom planu vodile su se debate šta je to potrebno uraditi kako bi socio-ekonomska, obrazovna i kulturna integracija i emancipacija Roma postala dio državnih politika i obaveza u borbi protiv diskriminacije Roma. I u međunarodnim okvirima došlo se do ideje pokretanja regionalnog programa „Dekada Inkluzije Roma 2005.-2015“. Preduslov za pristupanje država ovom programu bila je izrada nacionalnih Strategija za rješavanje problema Roma te na osnovu njih i Akcionog plana za rješavanje problema stanovanja, zapošljavanja, zdravstva i izdvajanje finansijskih sredstava za njihovu realizaciju.
„Predstavnici Kali Sare su od samog početka bili dio ovog procesa i u sklopu projekta ‘Podrška romskoj nacionalnoj manjini u BiH u efektivnom zagovaranju i izvještavanju’ koji su finansirali američki State Department i World Vision int. radili smo više aktivnosti koje su za cilj imale pristupanje Dekadi, od sastanaka sa predstavnicima državnih vlasti, edukacija/treninga kako za medije tako i za romske aktiviste, medijske kampanje koja je išla preko javnih emitera u BiH, tv i radio emisija, sastanaka na lokalnom nivou itd.“, kaže Sanela Bešić.
Kako dalje ističe, obzirom na političku situaciju u zemlji i prioritete BH politike, problemi Roma kao i Regionalna inicijativa za rješavanje problema Roma nisu bile u fokusu interesovanja.
„I dok smo mi aktivisti Kali Sare u najvećoj mjeri, a često i jedini, zagovarali izradu Strategije i Akcionih planova kao prioritet prioriteta, tadašnji premijer Vijeća ministar BiH gospodin Adnan Terzić nije smatro bitnim njegovo prisustvo 2005. godine na otvaranju ovog programa u Sofiji. Na ovom događaju delegaciju BiH sačinjavali su samo predstavnici romskog nevladinog sektora. I to je zapravo najbolji primjer koliko je država u to vrijeme bila posvećena Romima i programu Dekade. Međutim, mi iz Romskog informativnog centra nismo mislili tako i nastavili smo se boriti, vrštiti pritisak na Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH i uz pomoć kolega iz međunarodne zajednice 2008. godine organizovali smo posjetu parlamentarke Evropskog Parlamenta Else De Grin i svjetski poznate pjevačice Vaja Kon Dios te direktora Otvorenog društva Soros iz Budimpešte Željka Jovanovića sa našim predstavnicima vlasti u BiH uz čiju pomoć vršimo najsnažniji pritiska na Vijeće ministara. Predsjedavajući Vijeća ministara BiH Nikola Špirić je nakon ove posjete 4. septembra 2008. godine konačno potpisao dekleraciju o pristupanju BiH programu Dekade“, navodi Bešić.
Danas država BiH zahvaljujući tom procesu ima kreirane politike za rješavanje problema Roma. Od 2008.godine postoji državni program za Rome i državni grant sredstva bez kojih nebi ni bilo konkretnih rezultata na terenu, ali ni sufinasijskih izdvajanja općinskih vlasti.
Sanela Bešić ističe da je period provođenja Dekade Roma, kao držanog projekta, bio primjer saradnje NVO sektora, države i međunarodnih predstavnika za provedbu Dekade. Iako neki rezultati nisu ostvareni, postojala je sinergija, a NVO sektor je imao priliku da skreće pažnju na nediorečenosti i probleme.
„Kali Sara je od samog potpisivanja Deklaracija za pristupanje Programu Dekade bila Decade watch tim u praćenju procesa implementacije te je o tome redovno podnosila izvještaje Upravnom komitetu Dekade kao i drugim organizacijama i institucijama VE i EU. Kao takva Kali Sara učestvuje u razgovorima i pregovorima definisanja EU politka za Rome i jedan je od kreatora ‘EU Platforme za socijalnu integraciju Roma 2020’. Danas je kontakt point organizacija Regionalnog Vijeća za Saradnju u predstavljanju romskog NVO za Bosnu i Hercegovinu“, kaže Bešić.
Navodi i neke konkretne uspjehe u zadnjih desetak godina, da je država BiH u periodu od 2009 do 2018. godine izgradila oko 1000 stambenih jedinica individualne i gradnje kolektivnog socijalnog stanovanja, te poboljšala infrastrukturu u 35 romskih mahala i naselja, dobrim dijelom zahvaljujući IPA fondu za stambeno zbrinjavanje Roma u iznosu od 5.000.000 Eura i da je riječ o projektu u kojem je Kali Sara partner.
Prenošenje lokalnih iskustava na više nivoe
Kada je u pitanje podrška obrazovanju romske djece, organizacija Romalen Kakanj je napravila velike rezultate u svojoj lokalnoj sredini. Kako ističe Mujo Fafulić, predsjednik organizacije, posebno od 2013. godine uz podršku Roma Education Fund pružan je cijeli dijapazon podrške romskoj djeci u osnovnom obrazovanju. Ova podrška je prilagođena stvarnim potrebama romske djece i kao takva pokazala se kao primjer dobre prakse koji doprinosi unaprijeđenju kvaliteta opšteg obrazovanja romske djece i inkluzije. I, kako kaže, to je bio školski primjer kako lokalne vlasti mogu da prepoznaju i uvaže sugestije iz NVO sektora, posebno onog koji je imao kontakte na terenu i poznavao situaciju.
Kako je istakla Mirela Begić, takođe iz Romalen Kakanj, Općina Kakanj je prepoznala napore NVO sektora i donatorskih intervencija pa doprinosi kvaliteti obrazovanja romske djece kroz sistemska rješenja i izdvajanje sredstava iz budžeta opštine.
„Bez NVO podrške koja je radila na terenu, ovo se nije moglo izvesti“, rekla je Begić.
Mujo Fafulić ističe da je obrazovanje za romsku zajednicu prioritet nad prioritetima jer je to put za integraciju i obezbjeđivanje iste startne pozicije kao svim građanima u BiH.
„Centar za obrazovanje Roma Romalen Kakanj je u saradnji za Romskim obrazovnim fondom kroz različite aktivnosti davao podršku djeci u osnovnoim obrazovanju. Od 2018. godine BiH ima akcioni plan koji sadrži mjere koje prate budžetska sredstva. U predhodnom periodu smo imali akcione planove koji nisu bili finansijski podržani od strane niti jednog nivoa vlasti. Sada nas prate budžetska sredstva, ne velika, ali je dobar početak. Ali ono što je važno tu istači je da je sadržaj tog akcionog plana značajno sastavljen na osnovu iskustava koja su dobivena iz projekta iz oblasti obrazovanja koje je radio Romalen“, kaže Fafulić.
Zahvaljujući projektima NVO sektora ili, što je češće bio slučaj, partnerskoj implementaciji projekata sa državom i velikim međunarodnim donatorima u Bosni i Hercegovini, ostvareni su konkretni rezultati koji su stvorili realnu podlogu za istinsku inkluziju Roma u BiH. Kroz Program zapošljavanja Roma više od 800 grantova dodijeljeno za samozapošljavanje i zapošljavanje kod stvarnih poslodavaca, nivo zdravstvene zaštite porastao je na oko 70% zdravstveno osiguranih lica, a broj romske djece u procesu osnovnog obrazovanja je sada na nivou od 80 posto, a u nekim opštinama je i 100 posto. Broj srednjoškolaca porastao je za oko 60% u odnosu na period 2005. godine, a znatno je povećan broj mladih Roma na univerzitetima širom BiH.
„Međutim, pred vlastima BiH kao i nevladinim sektorom predstoji još dosta rada jer ovaj proces nije završen dokle god postoje porodice kojima ova država treba da obezbjedi minimalne uslove socijalne i ekonomske sigurnosti, a koje su u skladu međunarodnih standarda adekvatnog stanovanja“, naglašava Sanela Bešić.
Polna ravnopravnost kao ključna podloga
Jedna od najaktuelnijih tema sa kojima se bavi nevladin sektor je borba za ravnopravnost žena u društvu. Kada je romska zajednica u pitanju, prije svega zbog nepostojanja ekonomske ravnopravnosti, ali i duboko ukorijenjenih patrijarhalnih stavova, žene su zapostavljene, ne ostvaruju niz ženskih prava, a često su izložene i nasilju. Na ovom polju najjaktivnija je Ženska romska mreža „Uspjeh“ koja okuplja 7 ženskih romskih organizacija i 5 istaknutih romskih pojedinki. Mreža ima misiju poboljšanja društvenog statusa romske nacionalne manjine sa akcentom na romske žene u BiH. Aktivistice iz mreže naglašavaju da su u značajnoj mjeri svojim prijedlozima, istraživanjima na terenu kao i lobiranjem za ženska prava uspjele da javnosti, ali i državnim i međunarodnim faktorima skrenu pažnju na potrebu poboljšanja položaja romskih žena.
„Ono na šta smo posebno ponosni je što smo radom u zajednicama uspjeli da osnažanimo pozicuiju žena, da postanu svjesne svojih prava, a neke za njih osposobimo da rade i uživaju svoja prava. A smanjili smo i nasilje u porodici prema ženama. Naravno, pored rada u samoj zajednicic, tome je razlog i motiviranje i traženje akcije od tužilaštva i policije da se više bave ovim problemom“, rekla je Indira Bajramović iz Ženske romske mreže.
Snježana Mirković, članica iste mreže, kaže da je sve veći broj žena koje su direktorice NVO organizacija, što je rezultat sazrijevanja društva u BiH čemu su doprinijele i romske aktivistice.
„Žene ni u čemu nisu lošije od muškaraca. Čak imaju i više senzibiliteta za rješavanje osjetljivih pitanja“, smatra Mirković.
Za projekte treba „doktorat“
Sanela Bešić je iznijela i svoje iskustvo o teškoćama sa kojima se susreće romski NVO sektor. Naglašava dvije vrste problema.
„Jedan su kapaciteti organizacija i finansiranje, a drugi uključenost romskog nevladinog sektora u kreiranje generalnih politika. Romski nevlvadin sektor i ako je po broju nevladinih organizacija velik, zbog broja ljudi koji imaju ograničene kapacitete da prate sva dešavanja u sveri kreiranja sektorskih generalnih politika, ima jako male kapacitete da sve to prati. Nažalost veliki broj romskih organizacija nemaju kapacitete i potrebne resurse za razvijanje, implementaciju i monitoring različitih vrsta projekata jer su sačinjene od 2-3 osoba niže obrazvone strukture koji nemaju znanja o funkcionisanju NVO, načinu kreiranja projekata i apliciranja sa istim niti su osposobljeni za narativno i finansijsko izvještavanje. I drugo upavo zbog velikog broja organizacija u BiH, velika je ‘konkurencija’ je za dobijanje grant sredstava donatora ili institucija. Potrebno je uspostavljanje organizacija osposobljenih za saradnju sa drugim nevladinim organizacijam koje rade na rješavanju sličnih problema kroz njihovo umrežavanje. Broj donatora se iz godine u godinu smanjuje, a oni koji su još uvijek tu sve su rigorozniji i zahtijevniji tako da nevladine organizacije postaju finansijski odjeli za pisanje finansijskog i narativnog izvjestaja“, rekla je Bešić.
Mediji su i dalje četvrta poluga vlasti
Medijsko prisustvo Roma i romske problematike u bh. medijima je izuzetno malo. Iako Zakon o zaštiti prava nacionalnih manjina nalaže javnim RTV servisima da imaju programe na jeziku nacionalnih manjina ili za nacionalne manjine, na televizijama nema takvih programa. Urednici i direktori kažu, nema novca, ali ni novinarski obrazovanog kadra iz reda manjina koji bi pravio takve emisije. Trenutno na Radiju Republike Srpske postoji emisija Korijeni koja kolektivno pokriva pitanja nacionalnih manjina iako su njihovi interesi i socijalni položaj izuzetno rzličiti. U Sarajevu od 2017. godine postoji Romski portal UDAR, jedini medij sa dnevnom produkcijom koji pokriva romska (i ne samo romska) pitanja u cijelom regionu. Prisustvo romske problematike u redovnim informativnim programima i rubrikama tzv. mainstream medija je minorno, a slabo je i generalno zastupljen NVO sektor, i to je još jednom potvrdio monitoring medija koje je radio Media plan institut. Generalni zaključak je da romska problematika i tematika ženskih prava i ženskog aktiviteta gotovo da nije prisutna u monitorisanim medijima. Aktivitet NVO sektora je nešto više prisutan i zasniva se na selektivnom izvještavanju o dnevnim događajima (aktivnostima NVO sektora) te, posebno u medijima iz Sarajeva, na konsultovanju pojedinaca iz NVO sektora radi komentara i obrazloženja aktuelnih društveno-političkih zbivanja (i to selektivno).
Jedan od monitora medija ove analize, inače glavni i odgovorni urednik Romskog portala UDAR, Dalibor Tanić tvrdi da mediji, ako žele, mogu da iz brojnih problema, ali i kulturoloških specifičnosti romske populacije, produciraju niz priča koje bi mogle da budu zanimljive široj publici. Ali, kako kaže, to se ne radi.
„Način na koji mainstream mediji izvještavaju o romskoj problematici, mnogi profesionalci zovu ‘prigodničarskim’ novinarstvom. O Romima se uglavnom izvještava prije i za vrijeme značajnih romskih praznika, prije svih Đurđevdana i Svjetskog dana Roma. To je prilika da se u samo mjesec dana kroz nekoliko priloga napravi prostor za kratke sadržaje, koji su kada je Đurđevdan u pitanju, gotovo uvijek puni stereotipa. Prije i nakon ovih praznika, tokom godine se vrlo malo izvještava o romskoj problematici, jer se čini da mali broj novinara želi da izađe iz onog ‘prigodničarskog okvira’ i o temama koje se tiču Roma, izvještavaju na način kako to rade i sa ostalim temama“, kaže Tanić.
Radmila Karanović, urednica emisije o nacionalnim manjinama “Korijeni” Radija Republike Srpske kaže da emisija prije svega prati probleme sa kojima se Romi susreću, prevashodno sa teritorije RS, jer je riječ o entiteskom servisu, ali i iz cijele BiH.
“Jedna od posebno interesantnih tema jeste zapošljavanje Roma – koliko je zaposlenih odnosno nezaposlenih Roma, kako i gdje pronalaze posao, zasto teško dolaze do posla, i oni Romi koji nisu obrazovani, ali isto tako i Romi koji su završili srednje škole pa i fakultete. Bavimo se i pitanjima srambenog zbrinjavanja Roma – koliko i šta je urađeno nakon Dekade Rome, a i kasnije da bi se Romima obezbijedilo adekvatano stanovanje. Jedna od tema koju obradjujemo u emisiji jeste život Romkinja, koliko se one uključuju u rad romskih udruzenja, koliko ženska romska udruženja rade na promociji romske culture… Forme kroz koje obrađujemo navedene teme su razgovori, intervjui, duže reportaže i prilozi”, rekla je Karanović.
Međutim, Karanović kaže da produkcija ovakvih tema nosi značajne probleme od kojih je jedan uvijek ograničen budžet, jer se ne radi o komercijalnim emisijima koje imaju veliku slušanost, što smanjuje mogućnost snimanja više tema i sagovornika iz raznih sredina i gradova.
“Takođe, ogranićena je mogućnost snimanja sagovornika na terenu. I sagovornici Romi nisu uvijek raspoloženi da pričaju o svojim problemima, o tome kako žive, to se prije svega odnosi na pojedince iz romskih zajednica, na obićne ljude, kojima je teško da se nose sa svojim životnim problemima, a koji još o tome treba i da pričaju sa novinarima. Razumljiv je takav stav, i tada moram da se dovijam na razne načine, da razgovaram dugo sa njima i da ih ubijedim da je važno da iznesu svoje probleme, kako bi ti problemi bili što prije riješeni. Važno je da se ti ‘mali’, obićni ljudi se otvore i ispričaju o svojim problemima”, navodi Karanović.
(Ne)moć medija
Radmila Karanović kaže da se ne smije zanemariti uticaj medija na javnost i da treba ustrajati na ovim temamam i u specijalnim emisijama i informativnim programima.
“Ove teme mogu kod većinskog stanovništa da pomognu da ono počne da shvata i značaj manjinskih naroda i koliko je važna multikulturalnost uopšte i koliko ona može da obogati određene sredine, pa i cijelu zemlju”, kaže Karanović.
I Dalibor Tanić smatra da mediji imaju vrlo snažan uticaj na formiranje stavova i da to treba iskoristiti za promociju pozitivnih priča i vrijednosti.
„Ne bi trebalo zaboraviti da su mediji kompleksni sistemi. Moramo biti realni pa reći da se kroz medije plasira sadržaj koji predstavlja refleksiju društva i da svako iskakanje iz matrice predstavlja rizičan korak za jednu medijsku kuću. Ovaj zadatak prije svih trebaju imati javni servisi, bez obzira na uticaje kojima su često izloženi – spoljni, unutrašnji – kako god hoćete. Tu su i razni interesi koji diktiraju sadržaj, pa zbog toga često teme o manjinama nisu interesantne za program, jer se ne mogu ‘prodati’. Na kraju, moć političkih partija se poprilično puno oslanja na medije, a to najbolje možemo vidjeti tokom političke kampanje. No, činjenica je da u medijima ima prostora i da ga treba iskoristiti, a za to su potrebni mnogi faktori: kvaliteni urednici, novinari, otvorena romska zajednica i jako kvalitetna obostrana saradnja“, rekao je Tanić.
S druge strane, Belma Buljubašić, profesorica na Odsjeku žurnalistike na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, smatra da su mediji izgubili moć, pogotovo tradicionalni mediji.
„Mislim da se medijima nekada daje prevelika moć. Meni se čini da građani prate one medije koji podržavaju njihove stavove. Medijima se daje preveliki značaj. Ili bolje rečeno, sve se nekako svaljuje na medije kao da su mediji jedini faktor socijalizacije. U svakom slučaju, živimo u jednom partrijahalnom društvu gdje su itekako ukorijenjene tradicionalne norme i stavovi koje je teško iskorijeniti. To se tiče različitih tema, pa tako i Roma“, kaže Buljubašić.
Sarajevska profesorica smatra da mediji mogu pojačati senzibilitet prema raznim demokratskim vrijednostima, manjinama i ljudskim pravima, ali samo djelomično profesionalnim izvještavanjem, a više davanjem prostora raznim popularnim ličnostima da u određenom smjeru utiču na publiku.
„Konkretno, čitala sam izvještaj da se smanjilo nasilje prema pripadnicima LGBT populacije. Jedan je razlog šira društvena podrška. Evo, konkretno vezano za priprema Povorke u ponosa u Sarajevu, uključili su kao promotore različite ljude, tako i jednu folk divu. Mislim da je to dobro. Mislim da oni pokušavaju na neki način da senzibiliziraju tu vrstu publike odnosno one koji su naklonjeni takvim pjevačima, pjevačicama ili umjetnicima. Ovdje u nekim krugovima postoji mišljenje da oni što slušaju turbo folk da su zaostaliiji, sa čime se ja ne slažem, ali je važno uticati i na tu publiku. Bilo je super kada je neki dan uključena Maja Berović koja je balkanska turbo-folk zvijeza. Bilo je super što su uključili nju da da podršku, pogotovo što jedan broj njenih slušatelja, a ona ima ogromnu publiku, su vjerovatno patrijarhalniji pogotovo prema LGBT populaciji. Mislim da jesu djelimično uspjeli u tome. S druge strane ja sam mišljenja kada bi Reis-ulema ili neki vjerski poglavar dao umjerenu izjavu vezanu konkretno za LGBT populaciju, to bi imalo mnogo veći uticaj nego što bi to mogli učiniti mediji“, smatra Buljubašić.
Što se tiče romske populacije, smatra Belma Buljubašić, u BiH, kao i u cijeloj Jugoslaviji, vladaju predrasude prema Romima na kojima se uče djeca. Takođe, smatra da ima mnogo stereotipizacije u medijima, čak i kada je pozitivno izvještavanje u pitanju.
„To su one priče, ako ne budeš slušao, ukrašće te Cigani i to je nešto sa čime se ljudi ovdje susreću od rođenja. A sa druge strane mislim da nekada i te pozitivne priče u medijima mogu doprinijeti nekoj vrsti stereotipizacije. Npr, ako se piše pozitivna priča – ovo je Romkinja koja je završila fakultet ili ovo je Romkinja koja je zaposlena u nekoj organizaciji – stvara se osjećaj ‘evo ima i njih finih’. Dakli oni su takvi i takvi, ali ima i koji pozitivan primjer. I to je mač sa dvije oštrice. I mislim da tu obrazovni sistem bi trebao odigrati puno značajniju ulogu gdje se o ugrožavanju prava i manjinama nedovoljno govori“, kaže Buljubašić.
Možemo li sami
Nevladinom sektoru treba podrška medija i vlasti, ali istovremeno i građanstva koje je često indiferentno prema problematici kojom se bavi NVO. Ovo se posebno odnosi na politički aktivizam, mada za neka društvena pitanja ima nešto više senzibiliteta. Ali ga treba zajednički pobuditi.
Sanela Bešić smatra da nevladine organizacije, bez saradnje, partnerstva sa institucijama vlasti teško da mogu napraviti promjene u društvu.
„Naš primjer je to i pokazao. Onda kada smo uspjeli da ‘ubijedimo’ predstavnike vlasti da imaju pravnu i moralnu obavezu da rade na rješavanju problema Roma, tek onda je došlo do promjena. Bez toga jednostavno ne može biti rezultata. Samo zajedno nevladin i vladin sektor mogu praviti promjene u društvu. Svjesni da bez transparentnosti, povjerenja i zajedništva unutar romske zajednice i romskih udruženja te partnerstva sa institucijama vlasti nema promjena koje bi osigurale sigurnost, socijalnoekonomsku i kulturnu emancipaciju Roma, mi snažno zagovaramo ujedinjenje romskog nevladinog sektora i njegovov povezivanje sa romskom zajednicom u kojem bi se osiguralo i znatno veće povjerenje zajednice u nevladin sektor, što bi na kraju, vjerujem, rezultiralo i političkim organizovanjem romske zajednice u kojem bi mladi i obrazovani kadar bio u fokusu“, rekla je Bešić.
Belma Buljubašić smatra da nevladin sektor treba usmjeriti pažnju i na tradicionalne informativne medije, ali i na društvene mreže, jer su one nešto što mlađa populacija izuzetno mnogo prati, ali i što su masovno prihvatile i starije generacije.
„Ljudi izuzetno mnogo vremena provode na društvenim mrežama. Za plasiranje informacija drugačija je forma mada se mogu dijeliti na tim mrežama sadržaji tradicionalnih medija. U svakom slučaju tradicionalni mediji bi trebali da imaju puno više ozbiljno obrađenih sadržaja. A društvene mreže mogu da budu alat da se nešto odmah objavi, da se ne čeka ako se treba plasirati neka važna informacija. To je jednostavno, ne traži finansije i mogu svi raditi. Tako da su važni za NVO aktivizam i jedni i drugi“, navodi Buljubašić.
(portal-udar.net)
