Borba porodice preminulog Nazifa Mujića se nastavlja: NI FILM NAM NIJE POMOGAO DA IZBJEGNEMO SIROMAŠTVO

Senada Arapović za UDAR kaže da ne želi da živi na slavi svoga muža, ali da želi da obavijesti javnost da silna obećanja i lokalnih vlasti i raznih kulturnih radnika nisu ispunjena.

3950

Iz  sela  Svatovac, zabačenog u šumi, udaljenog od grada nekih desetak kilometara, porodica Nazifa Mujića, preminulog junaka filma koji je dobio Srebrenog medvjeda, doselila se u Lukavac gdje nastavlja borbu za preživljavanje. Senada Arapović, supruga pokojnog Nazifa Mujića sa njihovo četvero djece živi u romskom naselju, smještenom iza velikog hemijskog kombinata u najzagađenijem dijelu grada. Porodica živi u neuslovnom objektu, bez struje i sanitarnog čvora. Velika rekonstrukcija njihovog doma je potrebna, a za nju porodica nema novca.

Nazif Mujić je je za svoju naturščik ulogu u filmu “Epizoda u životu berača željeza” Danisa Tanovića dobio jednu od najvećih svjetskih filmskih nagrada: Srebrnog medvjeda na Berlinalu 2013. godine.

Naselje Svatovac je jedno od tri romska naselja u Lukavcu i jedno od najzabačenijih i najsiromašnijih naselja na Tuzlanskom kantonu, gdje isključivo žive samo Romi. Jedan od problema ove zajednice jeste i udaljenost osnovne škole, koja je od njihove zajednice udaljena više od 3 kilometra, što ujedno predstavlja i razlog zašto djeca neredovno pohađaju školu ili nikako nisu uključena u obrazovni sistem.

Nakon kratkotrajne slave Nazifa Mujića i pojavljivanja u gotovo svim medijima BiH i inostanstvu, Mujić prodaje Srebrnog medvjeda kako bi prehranio porodicu. Kada je iznenada preminuo 2018. godine u 48. godini života, iza njega je ostala supruga Senada sa četvoro malodobne djece. Film koji mu je donio kratkotrajnu slavu, a u kojem su glumili Senada i Nazif sami sebe po istinitom događaju, napisao je i režirao oskarovski bosanskohercegovački reditelj Danis Tanović, po kojem je i rahmetli Nazif Mujić i nazvao najmlađeg sina Danisa Mujića.

Senada Arapović za UDAR kaže da ne želi da živi na slavi svoga muža, ali da želi da obavijesti javnost da silna obećanja i lokalnih vlasti i raznih kulturnih radnika nisu ispunjena.

„Snimanje filma i nagrada je bila za nas velika stvar, nadali smo se boljem životu naše porodice, da ćemo moći školovati svoju djecu, riješiti stambeno pitanje i druge potrebne stvari, ali nažalost ništa od toga što su nam obećali nisu ispunili. Naša slava u medijima je kratko trajala, sve dok je Nazif bio živ. Ali, osim slave, ništa nismo dobili. Od njihovog pisanja nama nije ništa bilo ni bolje ni gore. Opet smo nastavili svoje preživljavanje sakupljajući sekundarne sirovine. Najgore mi je bilo što smo primorani bili prodati njegovu nagradu Srebrnog medvjeda, kako bi prehranili veliku porodicu. A to su poznate ličnosti jedva dočekale da je otkupe od nas, da iskoriste naše siromaštvo, a jedan od njih je bio i reditelj Emir Kusturica koji nam je nudio novac za nagradu. Prilikom dobijaje iste nagrade svi su se slikali sa nama, aplaudirali nam i pričali lijepo o nama, a poslije ove tragične situacije niko nas nije obišao, neka ih je sram“, izjavljuje za portal Udar Senada Arapović.

Uslovi u kojima živi porodica Arapaović-Mujić
Uslovi u kojima živi porodica Arapaović-Mujić

Senada nije željela da ostane u mjestu Svatovac, gdje su uslovi za život vrlo teški. Najviše radi  djece se seli u obljižnji Lukavac u mjesto Koksaru gdje joj djeca počinju da pohađaju osnovnu školu.

„Preselila sam se najviše radi svoje djece jer je gore škola bila udaljena tri kilometra, i bilo me je strah za djecu na putu do škole. Morali su ići jednim djelom šume, pa proći pokraj obljižne deponije gdje su mještani iz okolnih sela  svakodnevno ostavljali velike rasne pse, koji su nekoliko puta napadala našu djecu, a niko nije odgovarao. Moji roditelji nisu bili obrazovani, a nisam ni ja. I uvjek me je sramota kada ne znam nešto da pročitam, ili neki Zahtjev da popunim za neku od pomoći. Baš iz tih razloga sve ću učiniti da moja djeca završe škole, da mogu sutra imati normalan život, naći posao i druge stvari“, kaže Senada.

Na pitanje kako je danas Romima u Lukavcu, odgovorila je da većina teško živi, ali da je njoj nezaposlenoj udovici sa četvero djece posebno teško.

„Sada smo u Koksari i ovdje nije idealno za nas. Živimo u jednoj sobi svi, bez kupatila, a struju pozajmljujem od komšinice kojoj plaćamo 50 maraka mjesečno. Obroke uzimam iz narodne kuhinje, a najgore mi je što nekada i nemam da dadnem djeci za užinu, gardarobu i druge potrebne stvari. Jer jedino nam je primanje dječiji doplatak.  Bojim se da će mi djeca napustiti školu. Ja se trudim da imaju ono osnovno, ali je jako teško, pogotovo tokom izolacije. Jedva smo preživjeli, jer nam je kretanje bilo ograničeno, nisam mogla sakupljati otpad. Sva sreća pa su nam pojedine organizacije pomogle sa prehrambenim paketima. Znam da je to malo za nas i da je ta pomoć trajala nekoliko dana, ali opet sam im zahvalna. Bili su tu za nas, kao i romski medijator koji nas često obilazi i pomaže oko ostvarivanju naših prava“, kaže Senada.

Senada Arapović kaže da je veoma razočarana ljudima koji su obećali pomoć i podršku školovanju njihove djece i sa tim porukama se slikali u medijima.

„Razočarana sam i Danisom Tanovićem i njegovom ekipom. Nikada me nisu nazvali poslije muževe smrti, da su makar pitali imaju li ta djeca šta pojesti i obući bilo bih mi lakše. Kada smo im trebali, onda je tu obećano svašta sa njihove strane“, govori Senada.

Ono što je dobra stvar, navodi Senadina i Nazifova kčerka Šemsa, je da su uslovi za romsku djecu u školi bolji u Lukavcu nego u Svatovcu.

„Velika je razlika, ovdje sam prihvaćena od strane drugih, gore sam imala osječaj od strane nastavnika  da sam ja nešto drugačija od ostale djece. Ovdje su nastavnici puno bolji za raliku od Poljica- Svatovca. Još samo da sredimo malo stan i našu sobu sve će biti drugačije, pa tako i uslovi za učenje“ izjavila je Šemsa Mujić.

Komentarišući svoj film „Epizoda u životu berača željeza“ i dobijanje Srebrenog medvjeda, Danis Tanović je prije nekoliko godina rekao da priča koju je snimio treba da bude mnogo više od umjetničkog djela.

“Mislim da je potrebno da ova priča bude viđena, ne samo da bi se pokrenule diskusije o našem društvu i svim vrstama otuđenja i diskriminacije koje su u njemu prisutne, nego da se kroz emocionalno shvatanje stanja žrtve dođe do momenta u kojem ćemo sami sebi postaviti pitanje: Kakvi smo to ljudi postali? Da li je moguće da sedamnaest godina nakon rata u kojem sam svakodnevno bio svjedok nevjerovatne ljudske hrabrosti i požrtvovanosti, u kojem su ljudi riskirali glavu da pomognu nepoznatom u nevolji, mi danas živimo u društvu koje se ne osvrće na ugrožene, koje se pravi da ne vidi užas koji nas okružuje. Nijedan sistem nije nehuman dok god postoje dobri ljudi među nama”, rekao je tada Tanović

Iza filma, a možda i dobrih namjera, ništa se nije promijenilo. Iza Nazifa je ostalo četvero djece – najstarijoj djevojčici Šemsi je 13. godina, najmlađoj Mineli godina i sedam mjeseci. Sandra ima 11 godina, a Danis uskoro puni sedam godina i kreće u prvi razred osnovne škole. Sa majkom Senadom se bore za osnovnu egzistenciju.