Romski
Po podatcima Svjetske banke, koja, između ostalog, istražuje i radni položaj žena, odnosno njihov uticaj na privredne tokove u smislu stvaranja ekonomski održivih zemalja, samo jedna trećina radno sposobnih žena u Bosni i Hercegovini je zaposlena. Kod muškaraca taj procenat iznosi preko 60 posto. BDP zemlje bi mogao biti čak 16 posto veći kad bi žene radile u istom procentu kao i muškarci, podatak je iz izvještaja ovog međunarodnog magnata za BiH. Procentialno manji broj zaposlenih žena u regiji jugioistočne Evrope je samo u Albaniji i na Kosovu, dok je u ostalim zemljama broj zaposlenih žena znatno veći.
Po internim istraživanjima organizacija koja se bave pravima žena i djece, trenutno u BiH, u 60 posto slučajeva, djeca se čuvaju kod kuće. Vrtića nema dovoljno ili nisu finansijski dostupni. Siromašne žene to ograničava da aktivno traže posao, jer nemaju mogućnost zbog ove izuzetno važne životne obaveze, da se posvete radu mimo kuće, što im takođe onemogućava i svaku drugu vrstu nezavisnosti. Upravo zbog toga u patrijahalnim sredinama nemaju ni podršku muževa, što otvara niz ugrožavanja ženskih prava.
Romkinje u BiH imaju imaju dodatni problem jer su u najvećoj mjeri bile isključene iz bilo kakvog obrazovnog procesa što ih, čak i kada su u prilici (porodičnoj, radnoj), ograničava u traženju posla. Situacija se zadnjih godina se mijenja i sve veći broj djevojčica nastavlja i obrazovanje u srednjim školama. Mirsada Karić, saradnica organizacije „Siguran korak“ iz Bijeljine smatra da je ženama teže naći posao jer postoje i muške predrasude kod poslodavaca.
„Ja sam na birou. Dva mjeseca aktivno tražim posao i kada sam god otišla pitati, oni su rekli, zvaćemo vas. Pretežni je problem što oni gledaju to kao – ona je žensko i neće moći to raditi, ako je to kao neki muški posao. Sve manje žene dobijaju šansu da pokažu ono što znaju. Ta podjela nije realna. Možda je neka žena mnogo bolja u nekom muškom poslu nego bilo koji muškarac“, rekla je Karić
Pored ove opšte predrasude, Romkinje su suočene i sa podozrenjem zbog svoje nacionalnosti. Zufa Džafić iz Kiseljaka kod Tuzle ima četvoročlanu porodicu koju izdržava. Muž joj je poginuo prije devet godina. Želi da radi i traži posao već devet godina, uglavnom neuspješno.
„Radila sam kao volonter, udruženje Bolja budućnost mi je dala priliku. Tu mogu da iznesem sve svoje probleme, tako da mi oni mogu pomoći“, navodi Džafić. Kaže da opština ne sarađuje sa Romskom populacijom. „Kada im se obratimo, kažu nema dovoljno sredstava. Neki Romi baš i ne znaju da traže svoja prava, pa ne mogu ni da ostvare svoja prava. Mislim na prava koja su ostvariva, prije svega sredstva sa biroa. Sredstva koja pristižu za Rome ne idu u svrhu romskog pomaganja. Najviše bi voljeli da se naša djeca školuju, da imaju prava kao i druga djeca, a ne da budemo ljudi desete kategorije. Tražimo posao. Ne žele Rome zaposliti. Vide boju, vide nacionalnost, ili kažu nemaš dovoljno škole. Ne žele da komuniciraju. Manjinski smo narod, ne samo po broju, nego što smo Romi“, smatra Džafić.
„Nekada smo i od muškaraca gurnute u drugi plan. Postoji predrasuda da mi žene nismo spremne ni na šta… Ali jesmo. Mi više radimo i od muškaraca, ali nemamo neku podršku koja bi nas vodila“, navodi naša sagovornica.
Halida Šljivić iz Tuzle smatra da žene, posebno u romskoj zajednici, nose ogroman teret jer pored brige o djeci i kući, moraju da rade i druge stvari kako bi prehranile svoje domaćinstvo.
„Romkinje su stvarno ugrožena kategorija. Volimo raditi, volimo da slušamo, volimo da čitamo. Volimo i školu, i da naša djeca uspiju. Želimo da imamo prava da se zaposlimo, da kao i ostali svijet radimo u velikim firmama. Mi smo sve majke po dvoje, troje, četvero djece. Bormo se sa otpadom, sa pijacama, sa mnogim drugim stvarima da bi zarađivali, da bi svoju djecu školovali“, kaže Halida.
Ističe kako je obrazovanje veoma važno, ali da Romi imaju manje šanse da se zaposle.
„Nije istina da naša djeca neće da pohađaju školu. Ja imam sina koji je završio saobraćanu školu i ima više diploma, a nigdje ne radi. Imam i kćerku, geodetski tehničar. Nas ima devetero u kući i niko ne radi. Od invalidnine muža sve moramo da podmirimo i zamislite kako je u takvim uslovima bilo odškolovati djecu“, priča Halida Šljivić.
Razija Aziri iz Bijeljine ističe da ima težak život jer nije obrazovana i ne može da nađe posao. I pored teških ekonomskih uslova usvojila je dijete, čime je dodatno motivisana za bilo kakvu vrstu rada.
„Ja nisam samo Romkinja, ja sam polutanka. Moja majka je srpkinja, a otac Rom. Niko nije zainteresovan za ovakvu ženu. Ja sam prvo nepismena. Na birou sam mnogo godina. Nisam nikada dobila ponudu za neki posao. Radila sam sezonski. Sada živim sama, sa dvoje malojetne djece. Sa djevočicom sa posebnim potrebama koja ima 15 godina. A ovaj mali dječak koji je sa mnom, njemu je majka umrla prije 5 godina. Otac mu se oženio i ostavio ga. Ja njih hranim i izdržavam. Skupljam karton, idem po kontejnerima. Odem o Centar za socijalnu pomoć. Oni samo kažu, nema para. Ja popunim sve papire, donesem dokaz da dijete ima onesposobljenje, ništa ne izmislim, a oni uvijek kažu da nema za tu svrhu novca“, navodi Razija.
Romi, kao i ostali građani BiH, sve više razmišljaju o odlasku u insistrastvo jer u BiH ne mogu da riješe egzistencijalne probleme. Naza Jusić iznosi slikoviito slučaj koji je još više gura na dno egzistencije.
„Pošto sam ja socijalno ugrožena, meni su vodu isključili i sat odnijeli. Nisu htjeli ni dokumente gledati da sam sama žena, da primam 120 maraka. Htjeli su 700 maraka da uzmu keš. Ja nemam taj novac. Znači ja bez vode živim. Nemam nikakvu ideju šta da radim. Imam jedinu ideju da pakujem kofer i da idem negdje bolje. Pa valjda ću imati vodu i kupatilo. Džaba mi sada što imam kupatilo kada nemam vode u njemu. Ima previše Roma koji žele da napuste Bosnu i Hercegovinu jer nemaju zaposlenje“, kaže Naza.
Kako nam je rečeno u udruženju „Bolja budućnost“, otvoreni i tolerantni muškarci nekada se čak bolje snalaze kao aktivisti na ženskim pitanjima, nego same žene, što stvara zajedničku koheziju u rješavanju problema. Denis Mujić, moderator za romska pitanja u ovoj organizaciji, već dugo vremena sarađuje na projektima ženskih pitanja. Mujić smatra da je jedan od najvećih problema obrazovanje.
„Manji broj djevojaka se obrazuje. Većinom su muškarci u obrazovnom ciklusu. To se pokazuje i kada je potrebno tražiti pomoć od službi ili podnijeti neki zahtjev. Neobrazovani to ne mogu učiniti. Znamo da je danas teško doći do posla. Pogotovo ako si Rom, neobrazovan. Ili Romkinja. To su dodatni problemi. Možda bi jedino trebao istači kompaniju Bingo koja je zaposlila 20-tak ili 30-tak Roma koji imaju osnovnu školu. Imamo tu zaposlene i Romkinje. Oni su preko Federalnog zavoda povukli sredstva i više su od godina dana tu. Imali smo problem kada su neke firme zapošljavale samo na godinu dana koliko traje projekat, a onda su vraćani na biro“, govori Mujić.
Denis Mujić ističe da žene imaju čak i veći osjećaj za poslovnu odgovornost nego muškarci. „Evo ja sam muškarac i mogu reći da su žene odgovornije na pozicijama. Osjetio sam to koliko se one moraju više boriti, dokazivati kako bi one bile uspješnije od nekih drugih. Priznatije u firmi“, kaže Mujić.
Šta kaže sistem?
Stana Božić iz Zavoda za zapošljavanje RS, biro Bijeljina, navodi da na evidenciji zavoda trenutno se nalazi 9651 lice i 10229 lica koji su aktivni tražioci posla. Veći je procenat žena nego muškaraca.
„Po našim podac2efima ukupno je 216 lica romske nacionalnosti prijavljeno na birou. Od tog broja 15 lica je na evidenciji koja aktivno traže posao, a 201 lice je na evidenciji radi ostvarivanja nekih drugih prava. To znači da su se izjasnili da ne traže posao i da se javljaju na evidenciju zavoda radi zdravstvenog osiguranja, nekih potvrda i slično“, rekla je Božić.
Na naše pitanje da li ima naznaka da bi lica koja ne traže posao, već su tu samo radi socijalnih pogodnosti, mogla da budu skinuti sa biroa, Stana Božić nam je odgovorila da bi to trebalo da se desi uskoro, odnosno da neka druga institucija preuzme tu vrstu socijalne problematike, a da se Zavod posveti svojoj izvornoj ulozi odnosno posredovanju u zapošljavanju.
„Moram napomenuti da je jedan od problema lica romske nacionalnosti loša kvalifikaciona struktura. Od njih 216 koliko se vodi na Zavodu, samo njih petero ima završenu srednju školu. Uglavnom su to ljudi sa završenom osnovnom školom, pa čak i nezavršenom. Tu bi se moglo raditi na podizanju zapošljivosti kroz dokvalifikacije, obuke, odnosno dodatno školovanje tih ljudi kako bi oni postali konkurentni na tržištu i lakše i brže došli do zaposlenja. Zavod svake godine kroz projekte raspisuje javni poziv za zapošljavanja Roma u Republici Srpkoj i kroz te projekte od 2011. godine do danas smo zaposlili 16 lica romske nacionalnosti. Neka lica su i dalje u radnom odnosu. Projekat se provodi kroz dvije komponente. Prva komponenta je samozapošljavanje, a druga zapošljavanje kod poslodavca. Uglavnom, većina ljudi se zaposli kod poslodavca. Samo smo imali dvije situacije da je neko pokrenuo vlastiti biznis. Projekat je na godinu dana. Nakon toga poslodavac nije u obavezi da zadrži radnika, ali uglavnom se desi da radnici ostanu da rade kod poslodavca. Ili, često nam se desi situacija da naprave prekid, pa kada im se ukaže potreba, ponovo zovu te iste radnike da rade“, kaže Stana Božić iz Zavoda za zapošljavanje RS.
Sanela Jaganjac, direktorica osnovne škole Mejdan iz Tuzle ističe da na osnovnoškolskom obrazovanju treba puno inistirati.
„Bez obrazovanja svako, dijete je niko i ništa. Bez obrazovanja ne možemo napredovati dalje. Za Rome je to još bitnije nego drugoj djeci. Imamo puno romskih roditelja koji su neobrazovani. I onda to dijete koje je Rom treba da bude svijetla tačka u toj porodici. Moraju da se obrazuju, moraju da znaju svoja prava, moraju da znaju i svoje obaveze rada. Romi kod ženske djece smatraju da obrazovanje nije bitno, da je bitnije da se muška djeca obrazuju. Međutim, politika naše škole je da akcenat stavimo na obrazovanje romskih djevojčica, da ne bi bilo udaja u 13 ili 14. godini. Da mogu da za budućnost da se pripremaju“, kaže Jaganjac.
Direktorica ove škole ističe da je veoma važno da se u sredinama gdje ima više Roma uvede fakultativno romski jezik u školski program. No ističe i veliki problem osposbljenosti kadrova za predavanje romskog jezika.
„Svako ko nezna svoj maternji jezik može da gubi svoj identitet. Definitivno Romi trebaju da uče svoj jezik, međutim malo sam skeptična koliko imamo stručnih osoba koji mogu da predaju romski jezik. Kako će se pronaći taj modalitet. Sigurno to neće kroz redovnu nastavu već fakultativno. U našem kantonu (tuzlanskom-o.p. aut.) na tome se radi, ali ne znam da li su našli osobe koje će predavati. Ali nema dileme da romski jezik treba i Romima i romskim zajednicama“, rekla je Jaganjac.
Predrasude su i dalje prisutne
Denis Mujić je završio mašinsku tehničku školu za kompjutersko projektovanje i još nije našao posao u struci. Navodi da postoje i dalje brojne predrasude prema Romima što dodatno otežava nalaženje posla.
„Aplicirao sam na par firmi. Kada sam dolazio na razgovor za posao dobro sam se pripremao. Nagašavo sam da sam Rom misleći da če mi to pomoći. Mislio sam da će to biti promocija i za kompaniju da ima Roma koji radi na tim poslovima. No kada čuju da si Rom, drugačije te gledaju. Smatraju da će nešto nestati iz te firme. Imaju dosta predrasuda. I kada čuju šta ste završili i da imate dosta preporuka, to im je čudno. Predao sam dokumente za Vojnu akademiju. Kada su čuli da sam Rom, pitali su mi koliko imaš djece. Ja sam imao 18, 19 godina. Rekao sam da nisam oženjen. Oni su me pitali, nije valjda da si ti neki izrod. Okrenuo je na šalu – vaši će plaćati porez što vi niste oženjeni“, kaže Denis i naglašava da su i šale ovakve vrste uvredljive.
Jovana Barbu, učenica iz Bijeljine se sa predrasudama susretala u školi, i po nacionalnom i po ženskom pitanju, ali, kaže da ih je borbom i insitiranjem na znanju umanjila.
„Prije svega, ja jesam dio Roma. I na sebi sam osjetila tu muško-žensku razliku. I jako mi je krivo. Ja sam 4. razred srednje škole, planiram da nastavim sa fakultetom i malo se pribojavam tog zapošljavanja sutra. Prije svega sa nacionalne strane, a i sa ženske. Stara je izreka – to je muški, to je ženski posao. Ne, sve je jednako. Imam neki cilj da sa završenim pravni fakultet i koliko toliko promijenim tu svijest kod ljudi“, kaže Barbu.
Jovana kaže da se promjene mogu učiniti samo ličnim primjerima.
„Ako je jedna Romkinja uspjela, smatram da može i milion njih. Smatram da bi trebalo da se to promoviše i javno govori o tome. Jer jedino tako ćemo podići svijest romskih muškaraca da bi puštali svoje kćerke, žene da bi nastavili školovanje. Smatram da mnogo kapaciteta ima. Mnogo pametnih Roma ima samo šte ne znaju na pravi način da isfef2koriste“, kaže Barbu.
Jovana Barbu je motivisana da se bori protiv svih vrsta predrasuda, zbog čega će upisati pravni fukaltet. Ističe da treba biti siguran u sebe, ne stiditi se porijekla. I raditi na dizanju svog znanja.
„Prvo u početku niko nije mogao da vjeruje da sam ja Romkinja. Ja sam se odmah izjasnila da sam to što jesam, i ne stidim se toga. U školi su mi govorili, imaš li šta da jedeš, slaviš li slavu, imaš li šta da obućeš. Ja sam se samo nasmijala. Nema šta da se tu objašnjava. Mislim da samo po izgledu čovjeka shvatiš kakav je on. Zato sam još u prvoj godini ekonomske škole napisala besjedu sa kojom sam osvojila prvo mjesto. I poslije toga se promijenila svijest ljudi. Jer smatram da što više pričate o tome i što više se šalite na svoj račun, ljudi vas tako prihvataju. Da se krijete, nemate od toga ništa“, zaključuje ova srednjoškolka.
Školovanje za budućnost, dodatno osposobljavanje za sadašnjost
Unicef BiH je napravio Okvirni akcioni plan o obrazovnim potrebama Roma/Romkinja u Bosni i Hercegovini 2018-2022, U studiji dobijenom istraživanjem i konsultovanjem relevantnih državnih, međunarodnih i NVO aktera, kao i ljudi iz zajednice, napravljen je niz preporuka. Pored načelnog stave da je potrebno raditi na povećanju uključenosti romske djece u osnovno obrazovanje i na sprječavanju prekida osnovnog obrazovanja, zatraženo je od svih organa vlasti da obezbijedede održiv sistem za stipendiranje srednjeg i visokog obrazovanja za romsku djecu. Dalje se traži da se osiguraju finansijske i pravne mogućnosti u cilju angažmana romskih medijatora, čija bi najvažnija uloga bila veza između romske zajednice i obrazovnih institucija. Traži se i realizacija programa besplatne pripremne nastave za romsku djecu za upis u osnovne, srednje škole i na fakultete. Ističe se da je nužno realizovati obrazovni program za odrasle u skladu s potrebama tržišta rada. Takođe, kao izuzetno važno se navodi da je potrebno obezbijediti besplatno vanredno polaganje razreda osnovne škole za djecu do 18 godina starosti koja nikada nisu bila uključena u obrazovni proces ili su ga napustila prije vremena. Čitava studija insistira na rodnoj ravnopravnosti i punoj participaciji žena u obrazovnom i radnom procesu.
Dakako, za ove programe potrebna su značajna finansijska sredstva. U načelu vlasti ističu da su spremne obezbijediti veći dio novčane podrške. No, komplikovan državni sistem i tromost vlasti u donošenu odluka, generišu sumnju u ostvarivost ovih policy postulata. Ostaje da se vidi koliko je NVO zajednica, kao i međunarodne organizacije koje su kreatori ovih preporuka, spremne i sposobne da lobiraju za implementaciju ovih preporuka.
(portal-udar.net)
