BORIS BUDEN: Konstanta rasističkog odnosa prema Romima je jako duga

Boris Buden je filozof, publicista, teoretičar kulture, prevoditelj. Živi i radi u Berlinu. Ovih dana kratko je boravio u Sarajevu, gdje je zajedno sa Nerzukom Ćurkom, profesorom na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, govrio u okviru javnog programa putujuće izložbe ifa-e EVROVIZION.CROSSING STORIES AND SPACES u Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine. Sa Budenom smo razgovarali o značaju političke participacije Roma, očekivanjima od novog Visokog predstavnika u BiH, putu BiH ka Evropskoj uniji, koroni i drugim temama.

Koliko je važno što su Romi širom Evrope ustali protiv policijske brutalnosti nakon ubistva Stanislava Tomaša u Češkoj i smatrate li da su to protesti ne samo protiv policijske brutalnosti već i protiv neofašizma koji je prisutan u Evropi?

– Od ključne je važnosti, ne samo reakcija nego ono šta ta reakcija sa sobom donosi, a to je politizacija romske zajednice, odnosno onog dijela javnosti koji je spreman podržati Rome u borbi za jednakost pred zakonom, pravo da ne budu šikanirani od strane policije i u svakodnevnom životu. Ovdje je riječ o rasizmu koji je sveprisutan. On je prisutan ne samo u Češkoj već u čitavoj Zapadnoj Evropi. Ovdje ne treba zaboraviti jednu stvar: U SR Njemačkoj od 1990. godine do danas, bilo je između 100 i 200 ubojstava pripadnika drugih nacija, rasistički motiviranih od strane desničara. To je puno! Zanimljivo je da ljudi ovdje ne znaju puno o tome… Oni promatraju taj Zapad kao nekakvo mjesto koje je carstvo tolerancije i do čega mi trebamo tek dospjeti. Postavlja se pitanje – do čega to treba dospjeti? Jako je važno da Romi, zajedno sa svim ostalim akterima javne scene formiraju neku vrstu fronta protiv rasističkog nasilja. Govorimo o frontu sa civilnim društvom, političkim partijama. Treba reći da su to lijeve partije, ne desne konzervativne. Kada govorimo o rasističkom nasilju, neophodno je staviti ga u kontekst nasilja protiv izbjeglica i generalno nasilja prema strancima – na Zapadu, a kod nas dodatno i međunacionalni. Također, nasilje o kojem govorimo treba staviti i u kontekst razlike između Istoka i Zapada, jer se sada projicira da su Česi rasisti. Da, jesu, i nisu jedini. Rasista ima i na Istoku i na Zapadu. Problem o kojem zapravo treba govoriti su rasizam, desne profašističke politike i snage koje se intenzivno mobiliziraju.

Smatrate li da je odnos prema Romima najbolji pokazatelj trenutnog stanja u Evropi kada govorimo o stepenu demokratije, tolerancije, ljudskih prava…?

– Romi, za razliku od izbjeglica, nisu „od jučer“ ovdje. Konstanta rasističkog odnosa prema Romima je jako duga. Na primjeru Roma se vidi koliko je jedno društvo u stanju razviti toleranciju. Isto tako, ne treba biti slijep prema drugim oblicima nasilja i rasizma u onom smislu da ako na jednom mjestu dobro tretiraju Rome, onda je situacija tamo dobra. Ne, jer situacija može biti veoma mračna – recimo za izbjeglice.  Od Roma ne prijeti nikome nikakva opasnost. Oni neće ustati i zahtijevati sopstvenu državu i rušiti okolne. Romi nemaju vojsku, nemaju ni akademije nauka i umjetnosti koje će razvijati rasističke ideologije kao što je slučaj sa SANU (Srpska akademija nauka i umjetnosti, op.a.) i ostalima…
Odnos prema Romima treba sagledati u jednom širem kontekstu, odnosno potrebno je povezivati otpor koji Romi pružaju rasizmu, sa mnogo širom frontom otpora prema rasizmu.

Prije ili kasnije, to će završiti i na klasnom pitanju, jer Romi nisu samo kulturno depravirani, oni su i klasno depravirani. Mi ne možemo govoriti o Romima koji su u poziciji oligarha koji su se obogatili privatizacijama. Želim reći da je i socijalna emancipacija nešto što je dio cijele priče.

Koliko je za Rome općenito važna politička participacija?

– Postoje dvije razine toga. Jedna je da je politička aktivacija Roma i drugih manjina nužna. I to ne samo u smislu vidljivosti, nego i aktivnog sudjelovanja u kreiranju politika. To je jedna razina. Druga se tiče krize. To je da manjine danas treba da se aktivno uključe u promjenu postojećih sistema, jer su ti sistemi u krizi. Ako govorimo o Evropskoj uniji, govorimo o Uniji koja je u nekoj formi raspada, govorimo o dubokoj krizi i opasnostima desne radikalizacije, povratka fašizma… Evropska unija nije više nikakvo mjesto stabilnosti, gdje je samo potrebno priključiti se i svi će problemi biti riješeni. EU je u silnim turbulencijama i ona se, takoreći, sutra može raspasti. U njoj može doći i dolazi do intenzivnih konflikata. Kada govorimo o romskoj manjini, ne govorimo da ona samo treba da uđe u političke sisteme, nego treba da se uključi i u izmjenu ideoloških i institucionalnih pretpostavki koje reproduciraju rasizam. Sistemi o kojima govorim neće dugo opstati i njihov raspad može donijeti ne samo ogromne nove opasnosti, nego i nove šanse. Tu treba biti aktivan u kreiranju njihovih alternativa.

Kako gledate na dolazak novog visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini i nade koje ljudi polažu u njega?

– Lijepo je da se ljudi nadaju, međutim, svi znamo da problem nije u čovjeku, već je problem u sistemu – u dejtonskom konceptu. Ljudi su sa Dejtonskim sporazumom stavljeni u političke okove u kojima nemaju slobodu. Bez obzira kakav bio visoki predstavnik, ili komesar, jer on ima komesarske ovlasti, on ne odgovara ljudima nad kojima je… On derogira suverenost ljudi koji žive u Bosni i Hercegovini. On nije moment demokratskog rješenja i u tome se ogleda činjenica da ovaj sistem nije demokratski konstituiran. Takozvani narod Bosne i Hercegovine ne postoji kao politički subjekt, nego je upravo Dejtonskim sporazumom rascijepljen. Lijepo je nadati se i očekivati da će on biti bolji nego netko drugi, ali su njegove mogućnosti da on nešto bitno promijeni nikakve. Zbog toga ljudi ne trebaju puno očekivati od takvog čovjeka, pogotovo ne nadati se u njegove bolje ljudske kvalitete. Ovdje nije problem u boljim ljudskim kvalitetama pojedinca, problem je mnogo veći. Po mom sudu ne treba previše govoriti o tome, nego okrenuti pažnju na ono što je bitno, a to je da se sistem mora mijenjati. Ljudima ovaj sistem ne odgovara, ali oligarhijama i političkim elitama odgovara. Sistem je takav da u njemu jedni stalno gube, dok drugi ne mogu izgubiti, jer su sistem pretvorili u vlastito sredstvo za reprodukciju svoje moći.  Morat će se dogoditi nekakav sukob između ljudi i njihovih oligarhija i samo u takvom jednom sukobu moći će se promijeniti sistem i povratiti suverenost i demokracija.

Korona nam je sigurno pomogla da neke stvari vidimo mnogo bolje. Šta je ono što ste Vi vidjeli u ovih godinu i po od kako je prisutna u čitavom svijetu?

– Vidio sam jednu opasnu ranjivost postojećih društava, i to ovih najrazvijenijih i najmoćnijih. Bilo je odmah na početku jasno da će korona postati ne samo bolest nego i politika. Također je bilo jasno i da će različite političke elite sa različitim ideologijama reagirati različito na tu bolest i praviti politiku s tom bolešću. Vidjeli smo društva neoliberalnog kapitalizma koja su sistematski brisala infrastrukturu društvene solidarnosti građenu u zadnjih 40 godina. Ne nužno svjesno, ali po logici njihove ideologije, oni su pustili da se razvija “imunitet krda”. To je značilo da stari, bolesni i nemoćni budu prepušteni svojoj sudbini, a da se mladi bore za preživljavanje. To je logika koja odlikuje asocijalna društva, međutim, ta logika u potpunosti odgovara neoliberalnom kapitalizmu. Boris Johnson (premijer Velike Britanije, op.a.) je paradigma jednog takvog odnosa i politike. Danas je korona politička stvar i materijal od kojeg se rade različite politike. Isto tako, mogli smo vidjeti da nacionalne države same ne mogu rješavati problem i da se on mora rješavati globalno. Međutim, ne postoji globalna vlada koja bi mogla da se suoči sa takvom bolešću i bori se protiv nje. Postoji svjetsko tržište, ali ne postoji svjetska infrastruktura na razini svijeta. Korona je razgolitila ono što znamo o neoliberalnom kapitalizmu da u globalnom smislu, kada je riječ o kapitalu, on nesmetano prolazi, reproducira se i postoji infrastruktura za njegov nesmetan prolazak. Kada je riječ o borbi za zdravlje ljudi, takvih institucija i infrastrukture na globalnoj razini nema.

Govorite da se Evropska unija u svakom trenutku može raspasti. Da li to znači da BiH, i generalno zemlje Balkana, ne treba toliko da žure na putu ka njenom članstvu?

– Ljudi misle da postoji nekakva Evropa prema kojoj se treba kretati. Evropa je cijelo vrijeme tu. Evropa se trebala pokrenuti prema Balkanu prije rata i to ne smijemo zaboraviti. Evropa je ovdje prisutna u svojim promašenim politikama. Evropa i Zapad su prisutni u Dejtonskom sporazumu u kojem su institucionalno i politički priznata sva postignuća rasističkih, nacionalističkih i zločinačkih politika na ovome prostoru. Kada govorimo o odnosu Balkana prema Evropi, govorimo o odnosu onoga ko ima moć i ko je nema. Dakle, imamo nekoga ko razmišlja da bi se njegovo stanje bitno popravilo, ako postane član Unije i Uniju koja ima svoje probleme i svoje interese. Pitanje je kako će ući u Evropsku uniju? Kao potpuno deindustrijalizirana, u kulturnom i intelektualnom smislu uništena društva kao ova naša koja nemaju ni moć za vlastitu reprodukciju. Ili će ući da budu kao Hrvatska koja je ljetna destinacija Evrope, da živi od turizma bez ikakve perspektive i razvoja? Mislim da je ovdje prava priča suočiti se sa istinom Evrope – danas i to ovdje u Bosni i Hercegovini, a ta istina je kriza! Kriza čitavog projekta postkomunističke tranzicije u kojoj će cijeli svijet postati demokratski… Mi cijelo vrijeme mislimo “da li mi kao mi trebamo u Evropu”? Pa zar ljudi u ovim krajevima nemaju tu povijest vlastitog iskustva tolerancije? Pa zar o tome da govorimo iz Sarajeva? Možda je stvar zapravo obrnuta. Možda bi se se Evropa trebala kretati prema onome najboljem što je Balkan proizveo. Možda oni trebaju učiti od nas, a ne mi od njih. To je jedna stvar. Druga stvar je da ljudi trebaju prestati misliti o sebi kao o provincijalcima i sebe promatrati kao provinciju Evrope. Treba shvatiti da je Evropa provincija u današnjem svijetu. Činjenica da Evropa ne može izaći nakraj sa Balkanom i sa Bosnom je samo simptom te provincijalizacije. Činjenica je da Evropa nema više koncepata i da nije u stanju izmisliti nove, nego je nama na Balkanu nametnula zastarjeli koncept nacionalne države kao kost, oko koje smo se poubijali.

Ako govorimo o budućnosti Bosne i Hercegovine, šta je to što ovdje može donijeti neku promjenu, “političko osvježenje”?

– Na ovim našim prostorima s vremena na vrijeme se dešavaju erupcije nezadovoljstava i ukazuje se određena energija koja ima emancipacijsku motivaciju. Ljudima je dosta da žive u jednom zatvorenom sistemu u kojem ne mogu da dožive nikakvu promjenu. Ljudi su u okovima ovog sistema. I te erupcije su dokaz da energija postoji. Riječ je o tome kako tu energiju iskoristiti za formulaciju alternativnih politika i za mobilizaciju alternativnih oblika političke artikulacije. Jedna stvar koja je u svemu tome dobra, a pokazala je da se aktivizam može isplatiti, desila se u Zagrebu. Na koncu se pokazalo da ti ljudi koji su se na ulici borili za te male stvari i branili javno dobro protiv privatizacije, oligarhije i korupcije, da su uspjeli mobilizirati nekakav protest i artikulirati jednu političku poziciju, pretvoriti je u političku moć i zauzeti vlast. Promjena je moguća. Mislim da je to jedan jako bitan moment i to što se dogodilo u Zagrebu, dogodilo se s onu stranu etabliranih političkih partija, s onu stranu logike nacionalizma, s onu stranu logike konstantnog slijepog slijeđenja neoliberalne logike privatizacije. Mogućnosti postoje. Ono najbolje što možemo je da se povezujemo međusobno, da se ljudi povezuju s onu stranu nacionalnih ograda i da stvaraju jednu političku frontu zato što će im ta politička fronta trebati u budućnosti.

(Portal Udar)