Boris Milošević, saborski zastupnik srpske nacionalne manjine: TEST OSTVARIVANJA MANJINSKIH PRAVA BITI ĆE KADA MANJINE NE BUDU U VLADAJUĆOJ KOALICIJI

922
Boris Milošević (foto: A. Brađašević)
Boris Milošević (foto: A. Brađašević)

Boris Milošević, saborski zastupnik srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj u intervjuu za Stinu govori o izazovima manjinske politike u Hrvatskoj. Ističe da ako bi pokušali rezimirati ovih deset godina Hrvatske u EU kada su u pitanju manjinska prava, onda treba istaknuti da je zadnjih godina zaustavljen retrogradni proces koji je započet ulaskom u EU kao što su bili referendumi protiv ćirilice i manjinskih zastupnika. Kao neriješene probleme navodi teškoće u zapošljavanju te ostvarivanje prava na jezik i pismo. No, na položaj manjina u hrvatskom društvu, smatra, najviše utječe stav vladajućih struktura prema manjinama i njihovim problemima i zato je velika odgovornost vladajućih struktura kakve poruke šalju javnosti i koliko doprinose toleranciji.

 

Početkom srpnja navršila se 10a obljetnica ulaska Hrvatske u EU. U inventuri pomaka i ostvarenja jedno od važnih pitanja su i manjinska prava. Jedan od ključnih uvjeta za zatvaranje pregovora bilo je zadovoljavanje kriterija poglavlja 23 (pravosuđe, korupcija, manjinska prava). Tada su manjine, po mnogima, odigrale izuzetno pozitivnu i konstruktivnu ulogu i dale podršku  iako možda i nije sve bilo kako je trebalo biti. No, tada se očekivalo da će se upravo ulaskom Hrvatske u EU manjinska prava u potpunosti ostvariti i stabilizirati.  Da li su to bila realna očekivanja i da li su se i u kojoj mjeri te želje ostvarile?

Očekivanja su bila velika. Ulazili smo u EU i obećali svojim potpisom da ćemo nastaviti jačati zaštitu manjina, uključujući i djelotvornu provedbu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, a skoro da se odmah počelo događati obrnuto. Činilo se u jednom trenutku da će proces pristupanja Hrvatske Europskoj uniji učiniti društvo demokratski zrelijim u pogledu prava manjina, a pokazalo se da još predstoji puno posla. Tadašnja očekivanja da će samo ulazak riješiti brojne probleme nisu bila realna.

Nisu rijetke ocijene da je u proteklih desetak godina došlo do stagnacije ostvarivanja manjinskih prava u Hrvatskoj. Koliko su te ocijene utemeljene? Kako bi mogli ocijeniti aktualno stanje manjinskih prava. Da li smo napredovali, stagnirali ili možda čak i nazadovali?

Iskustvo na razini Unije pokazuje da su pretpristupne zemlje spremnije poštovati kopenhaške kriterije, a da kao posljedica nedostatka odgovarajućeg mehanizma unutar EU nakon pristupanja može doći do nazadovanja država članica EU-a, budući da EU i dalje nema zajedničke standarde na razini Unije za zaštitu manjina u državama članicama. Tako sad i Republika Hrvatska gradi pozicije u društvu za nacionalne manjine bez uvjetovanja i pritisaka sa strane, vlastitom političkom voljom.

PROBLEME RIJEŠAVA VLASTITA POLITIČKA VOLJA A NE ULAZAK U EU

Činjenica je da su se u proteklih desetak godina na hrvatskoj političkoj sceni ojačale snage  koje su otvoreno sazivale i različite redukcije manjinskih prava što je stvaralo jednu vrlo lošu atmosferu nacionalne netrpeljivosti i  netolerancije što i bez formalnog umanjivanja manjinskih prava vrlo negativno utječe na društvenu poziciju nacionalnih manjina. Kakve je posljedice to ostavilo i koliko smo se kao društvo uspjeli tome suprotstaviti?

Odmah po ulasku u EU, desne retrogradne snage su krenule u rušenje sveg onog dobrog što je građeno kroz pristupne pregovore. Time su jako osvijestili krhkost manjinskih prava i onog što se postiglo, pogotovo u ostvarenju tih prava. Stalno ističemo da imamo dobre zakone koji reguliraju prava manjina, ali nije dovoljno imati dobre zakone. Da bi zakoni imali učinka, moraju postojati i djelovati institucije koje ih provode, na svim razinama vlasti. Treba postojati politička volja i prihvaćanje manjina i različitosti u društvu.

Upravo je stanje društvene tolerancije, pozitivna klima uvažavanja i snošljivosti vrlo važna za uspješno ostvarivanje manjinskih prava i implementaciju zakona. Kako u tom pogledu stoji i napreduje hrvatsko društvo? Koje ključne procese moramo pokrenuti ako želimo jačati toleranciju u hrvatskom društvu?

Na položaj manjina u hrvatskom društvu najviše utječe stav vladajućih struktura prema manjinama i njihovim problemima. Pravi test za hrvatsko društvo će biti jednom kad manjine ne budu uz vlast i pokazatelj će biti kako će se tada ostvarivati manjinska prava. Odgovornost visoke politike, a pogotovo vladajućih struktura, je velika. U javnim porukama koje se šalju i koliko one pridonose prihvaćanju ili netoleranciji, javnim politikama i naravno konkretnim primjerima u pojedinim situacijama. Najbolji primjer je izjava hrvatskog premijera 2004. godine za pravoslavni Božić „Hristos se rodi“.

Ako bi pokušali rezimirati ovih desetak godina Hrvatske u EU kada su u pitanju manjinska prava što bi mogli istaknuti kao pozitivna postignuća i napredak, a što su se pokazali, ili ostali, neriješeni problemi ?

Pozitivno je svakako što je zadnjih nekoliko godina zaustavljen retrogradni proces koji je započet ulaskom u EU, zaustavljeni su referendumi protiv ćirilice i manjinskih zastupnika. Pozitivno je i donošenje Operativnih programa, sudjelovanje u Vladi predstavnika manjina i što se sva ta postignuća događaju bez vanjskih pritisaka i uvjetovanja. Kao neriješeni problemi su ostali zastupljenost u zapošljavanju, ostvarivanje prava na jezik i pismo gdje je ćirilica kao pismo demonizirano. Ali problemi postoje i kod ostvarivanja tog prava kod drugih manjina, Čeha, Roma i drugih.

MEHANIZMI ZAŠTITE  ZA ČITAVU EU

Na koji način Hrvatska može koristiti svoje članstvo u EU za daljnji razvoj i napredak u ostvarivanju manjinskih prava?

Negdje oko osam posto građana EU-a pripada nacionalnoj manjinama te oko 10 posto njih govori regionalnim jezikom ili jezikom manjine, No, i sama Unija to zanemaruje budući da među državama članicama postoje velike razlike u priznavanju manjina i poštovanju njihovih prava. Nužna je izgradnja mehanizma zaštite manjinskih prava na razini j EU i tome bi Hrvatska trebala dati svoj aktivni doprinos.

Jedan od velikih iskoraka aktualne vladajuće garniture, u kojoj sudjeluju i manjine već dva mandata, bilo je uvođenje Operativnih programa Vlade za nacionalne manjine. Kako generalno gledajući ocjenjujete njihovu dosadašnju implementaciju?

Operativni programi za nacionalne manjine su dobar programski alat za mandatno razdoblje neke Vlade i dobro je da se donose. Svaka manjina za sebe može dati neku ocjenu, ali mislim da je generalna ocjena dobra. Napredak je svakako ostvaren u područjima izgradnje infrastrukture, ulaganja u područja naseljena manjinama i na polju obrazovanja. S druge strane ostvarivanje prava na jezik i pismo predstavlja problem kojeg tek treba u potpunosti riješiti.

 

Jedan od važnih aspekata Operativnih programa posebno je bio usmjeren na  unapređenje razvoja područja na kojima povijesno žive nacionalne manjine, a koja su ispod prosjeka nacionalne razvijenosti. Bili su predviđeni značajni projekti infrastrukturnog, ruralno-poljoprivrednog, poduzetničkog razvoja.  Osjećaju li se pomaci?

Dio operativnih programa koji se odnosi na ulaganje u komunalnu infrastrukturu, vodoopskrbni sustav, elektrifikaciju, poticanje obrta i poljoprivredne proizvodnje je najbolji dio operativnih programa u kojem je puno učinjeno. Tu su velika ulaganja i pomaci su vidljivi. Najveći nedostatak je zapravo činjenica da s takvim programima i ulaganjima se kasni bar dvadesetak godina kada bi učinci, ponajviše na povratak i ostanak stanovništva na tim područjima, bili značajno veći.

IAKO SU DOŠLI KASNO OPRATIVNI PROGRAMI SU VELIKI ISKORAK

U prošlim Operativnim programima bilo je predviđeno posebno tijelo za promicanje mira i tolerancije, borbe protiv govora mržnje, rasizma i diskriminacije, ali faktički nikad nije ni saživilo. U ovim Operativnim programima pak poseban dio odnosi se na „promicanje mira i tolerancije te suzbijanja zloćina iz mržnje„. Što je na tom planu napravljeno?

Tu definitivno imamo prostora za napredak i možemo napraviti puno više od onog što je napravljeno. Politički, pooštrene su prekršajne sankcije za isticanje simbola i pozdrava čiji sadržaj izražava ili potiče mržnju. Osim toga donesen je novi Protokol o postupanju u slučaju zločina iz mržnje koji prati postupke radi unaprjeđenja suzbijanja, progona i statističkog praćenja tih zločina. Tek predstoji analiza podataka dobivena od novog Protokola te prijedlozi za borbu protiv zločina iz mržnje.

Jedan od značajnijih poteza u mandatu premijera Plenkovića (u suradnji s srpskom zajednicom) bilo je pokretanje i poticanje punog procesa pomirenja i normalizacije hrvatsko-srpskih odnosa. Kako ocjenjujete taj proces danas?

Napravljeni su veliki koraci u jednom procesu koji nije lagan i koji traži kontinuirane napore i posvećenost politike. Nije realno očekivati stalno velike korake i velike riječi. A veliki koraci su nastavljeni odlaskom potpredsjednice Vlade Anje Šimprage u Škabrnju unatoč otporima. Ona je prva politička predstavnica Srba u Hrvatskoj koja je bila u Škabrnji. Iako nije sve prošlo glatko, dobro da je došla i iskazala poštovanje žrtvama. Otvorila je vrata. U ovom procesu treba vremena i razumijevanja. Pomirenje i normalizacija nije jednostavan put, ali je nužan. Naravno, ovaj proces dobrom dijelu političkih i drugih javnih aktera ne odgovara jer gube smisao postojanja te ga nastoje minirati, da kao društvo ostanemo u rovovima. Živim u nadi da nastavljamo dobrim smjerom, makar polako.

Jedan od velikih problema koji opterećuje hrvatsko-srpske odnose jeste pitanje nestalih.  Istovremeno, kada se malo odmaknemo od stereotipnih priča, mnogo je indikatora da se i s jedne i s druge strane nedovoljno čini u rješavanju tih problema. I sami ste prije nekoliko godina kao zastupnik u Saboru upozorili da je među brojem nestalih koji se stalno servira hrvatskoj javnosti i veliki broj osoba srpske nacionalnosti te pozvali na suradnju nadležnih institucija. Da li se zapravo ti problemi ignoriraju i koji su tome razlozi ?

Problem je višeslojan. Objektivno, u pronalaženju nestalih u Hrvatskoj su napravljeni do sada veliki rezultati, ali s druge strane humanitarni problem nestalih je velik dok god se i samo jedna osoba vodi kao nestala. Prije petnaestak godina radilo se na tome da se od dva popisa uspostavi jedan jedinstven popis nestalih na kojem su i Srbi i Hrvati. Sad je popis jedinstven, ali se često doživljava kao jednonacionalan. A nije jednonacionalan, kao što problem nestalih nije problem jedne države već najmanje dvije odnosno više država (uključujući BiH) koje moraju surađivati na pronalaženju svih nestalih Ovo je isključivo humanitaran problem koji politika često ugrožava svojim izjavama. Nadam se da ćemo u narednim godinama dobiti osvježeno izdanje nove knjige nestalih.

ZA PROCES POMIRENJA TREBA VREMENA I RAZUMIJEVANJA

Rezultati popisa pokazuju veliki pad ukupnog stanovništva ali još više i drastičan pad udjela nacionalnih manjina. Koliko smanjivanje broja pripadnika nacionalnih manjina zaista  može ugroziti neka njihova prava? Ima najava da će se tražiti i posebne mjere Vlade kako brojčani pad nacionalnih manjina ne bi doveo do drastičnih redukcija njihovih prava.

O broju pripadnika manjina sukladno zakonu ovise gotovo sva prava i pad broja je opipljiv i realan problem koji se reflektira na prava. To se i događa u primjeru Vukovara gdje je srpska nacionalna manjina pala neznatno manje od udjela od 1/3 stanovništva i Gradsko vijeće je odmah brisalo iz Statuta grada i onaj minimum prava na jezik i pismo. To pokazuje sudbinu manjinskih prava u slučaju pada broja. S druge strane pojačava pritisak onih političkih snaga kojima je svaki utjecaj manjina na donošenje političkih odluka prevelik te ga nastoje eliminirati. Za očekivati je češći pritisak i priče o manjem broju zastupnika manjina i umanjenju drugih prava. Vjerujem da će institut stečenih prava postati sve aktualniji, ali za njegovu primjenu tek predstoji pravna i politička borba.

Prošle godine obilježena je i 20godišnjica Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. Kako ocjenjujete njegov značaj i implementaciju?

U pristupnom ugovoru Republike Hrvatske stoji obaveza jačanja zaštite prava nacionalnih manjina kroz efikasnu provedbu Ustavnog zakona. Sam zakon bi definitivno bilo dobro osvježiti. Neke odredbe je pregazilo vrijeme i nisu više provedive, neke su pokazale manjkavosti i nedovoljnu jasnoću. Promjena pojedinih odredbi ipak nije moguća jer teško se može doći do dvotrećinske većine u Hrvatskom saboru koja je potrebna da bi se zakon mijenjao. Ta potrebna većina je osigurač od političke samovolje da se zakon mijenja na gore, ali istodobno prepreka za promjenu na bolje jer se u političkom životu sve teže postiže politički konsenzus.

Vlada je upravo imenovala i novi, 6. saziv Savjeta za nacionalne manjine i novog predsjednika te institucije. Kako vidite buduću ulogu te krovne institucije u ostvarivanja manjinske politike u hrvatskom društvu? 

Savjet za nacionalne manjine je važan svim manjinama i on ne bi trebao imati ulogu samo za raspodjelu sredstava već aktivnu društvenu ulogu u javnom prostoru. Tu funkciju je Savjet imao pod vodstvom dosadašnjeg predsjednika Tolnauera i sada ju je nužno pojačati. Savjet mora biti kišobran zaštite za sve nacionalne manjine od neopravdanih napada onih kojima manjine smetaju. Ujedno važna je prisutnost na terenu među pripadnicima manjina i njihovim organizacijama. Nadam se da će se novo vodstvo uspjeti izboriti za jačanje administrativnih kapaciteta što će omogućiti uspješniji rad Savjeta.