Božidar Simić: Ravnopravnost i koegzistencija su se nekad podrazumijevali, a sada se za njih treba izboriti

918
Božidar Simić, istraživač srpske povijesti u Dalmaciji, dobitnik godišnje nagrade Srpskog narodnog vijeća Nikola Tesla za razvoj srpskih institucija i predsjednik Vijeća srpske nacionalne manjine Splitsko – dalmatinske županije (Foto: Nenad Jovanović-Novosti)

Povijest srpske zajednice u dalmatinskoj Zagori duga je 300, 400 godina i njeno istraživanje pokazuje da je najveći dio suživota dva naroda na ovim prostorima, većinskih Hrvata i manjinskih Srba bio dobar, miran, kvalitetan. Radilo se uglavnom o pravoj koegzistenciji. Nažalost puno se toga promijenilo od rata naovamo i puno se mora napraviti da se ostvari realna, a ne samo zakonska ravnopravnost i poboljšaju uvjeti življenja. Zajednica stari i pomalo nestaje, a mladi odlaze ali se sve više iz nje i etnički isključuju. No, treba istaknuti da ima i primjera dobre prakse, kvalitetne suradnje s lokalnim strukturama te pojavu interesa mladih porodica da krenu u poljoprivredno poduzetništvo u opustjelim ruralnim područjima.

Jedna od ključnih stvari, iako ne jedina, zbog koje ste dobili ovogodišnju nagradu SNV „Nikola Tesla„ jeste vaš sustavni i dugogodišnji  istraživački rad povijesnog i kulturnog identiteta ali i političkih okolnosti života srpske nacionalne zajednice na području Cetinske i Imotske krajine koji je rezultirao i dvjema knjigama (Srbi u Cetinskoj krajini i Srbi u Imotskoj krajini, obje u izdanju SNV). Ta istraživanja su možda tim interesantnija jer po formalnom obrazovanju i niste povjesničar. Što vas je motiviralo za taj složen i zahtjevan istraživački rad?

Na području srednje Dalmacije do sada nije bilo sustavnijih povijesnih knjiga koji su obrađivale  i istraživale  problematiku srpske zajednice na ovom prostoru. Uglavnom su se tek uzgred javljali u nekim radovima pojedini elementi o doseljavanju, načinu života, političkim okolnostima važnim za zajednicu itd. pod mletačkom, francuskom ili austrougarskom upravom.

No, dubljih istraživanja odakle se došlo, što su razlozi tih doseljenja, kako se živjelo, s kim se živjelo, brojnost  i  uopće kakav su bila ukupno uzevši ta migraciona kretanja i što su nosila i značila, toga nije bilo. I zbog toga sam si i postavio taj zadatak da se uhvatim tog složenog posla, da proučim historiju srpske zajednice na prostoru srednje Dalmacije. Kao prvi zadatak u tom opsežnom poslu postavio sam za cilj da najprije istražim povijest srpskog življa na području Cetinske krajine što sam uradio u koautorstvu s dr.sc Filipom Škiljanom a knjiga „Srbi u Cetinskoj krajini„ objavljena je 2017. godine.

Cetinska krajina  je jedan, faktički veliki, prostor dalmatinske Zagore od Trilje preko Sinja do Vrlike ( dakle faktički od imotskog do kninskog područja) i  želio sam obraditi  sva  naselja toga područja gdje su Srbi živjeli u značajnom broju pa ponegdje naseljavali i čitava naselja , ali i naselja u kojima su živjeli u malom broju,  da se dakle obradi njihov dolazak u te krajeve , da se utvrdi koje su to porodice živjele, njihovo rodoslovlje , prezimena , njihova migraciona kretanja , način života kroz tri , četiri stoljeća na ovim prostorima te kakav je bio njihov odnos s  većinskom, hrvatskom zajednicom u svim državnim tvorevinama koje su kroz to povijesno vrijeme egzistirale na ovim prostorima. Drugi zadatak koji sam sam realizirao je bila tematika Srba u Imotskoj krajini.

To je jedna specifična grupa unutar srpske zajednice na ovim prostorima za koju se točno zna kada je došla , odakle je došla i kroz knjigu se prati život te zajednice u Imotskoj krajini punih 300 godina. Knjiga „Srbi u imotskoj krajini“ objavljena je prije dvije godine, promovirana , naišla je na dobar prijem i u široj i u znanstvenoj javnosti , a za prvu knjigu „Srbi u Cetinskoj krajini“ sada je već u pripremi i drugo izdanje. I sada, trenutno radim na trećem zadatku odnosno cilju koje sam postavio, a to su Srbi u splitskom, kaštelanskom i trogirskom zaleđu (radni naslov).

To je dio srpske zajednice koja je bila najbliža moru (npr. naselja Bročanac, Vučevica, Radošić, Lećevica, da spomenemo samo neka mjesta u najneposrednijem splitskom zaleđu odnosno zagori ). Ali knjiga će imati i poseban osvrt na splitske trgovce pripadnike srpske zajednice koji su u 18. i 19. stoljeću živjeli u Splitu. U toku je rad na ovoj trećoj knjizi , trećem djelu ove trilogije da uvjetno kažem i vjerujem, tako planiram, da bi knjiga do kraja ove godine mogla biti završena, a iduće godine i  objavljena.

Dakle da rezimiram osnovni cilj moga istraživačkog rada je da dam doprinos zajednici kojoj pripadam i da se razjasne određene činjenice iz povijesti te zajednice na ovim prostorima koje su mnogim ljudima bile potpuno nepoznate. Kada sam pisao knjigu „Srbi u Imotskoj krajini“ suočio sam se s činjenicom da je to mnogim žiteljima tog područja potpuno nepoznato i da me pitaju tko su ti Srbi , gdje oni žive itd. A ta zajednica živi tu 300 godina. I knjiga je bila prilika da se konačno ta zajednica prikaže kroz svoju povijest i svoj suživot s većinskim narodom od dolaska do danas.

POVIJEST MIRNOG I KVALITETNOG SUŽIVOTA

-I što bi mogli izdvojiti odnosno sažeti kao neke ključne poruke koje proizlaze iz vaših istraživanja?

Osnovna je poruka da je najveći dio suživota ova dva naroda na ovim prostorima , većinskih Hrvata i manjinskih Srba bio je dobar , miran , kvalitetan. Radilo se uglavnom o pravoj koegzistenciji.

Prvi problemi u Cetinskoj krajini javljaju se tek s II svjetskim ratom , a u Imotskoj neki su se manji problemi i konflikti javili u  drugoj polovini 18. stoljeća  , ali generalno gledajući čitav povijesni prostor do II svjetskog rata  bio je to prostor suživota , suradnje , međusobnih ženidbi , stvaranja i širenja zajedničkih porodica.

S tim da treba napomenuti da je tada srpska zajednica odnosno pravoslavni kako su ih nazivali imala jedan mali, uvjetno rečeno, hendikep u odnosu na većinski rimokatolički živalj, a to je da njihova crkvena organizacija do sredine 19. stoljeća nije imala ravnopravnost.

To se tek riješilo najprije s francuskom upravom pa tek u prvoj polovini 19 st. Austrougarska uprava daje vjersku ravnopravnost i srpskoj zajednici te se uspostavlja  eparhija Dalmatinska i njene organizacije. To je faktički bila i jedina značajna razlika u položaju ove dvije zajednice u tom periodu. Dakle većinska zajednica je cijelo vrijeme imala potporu svoje službene crkve dok je srpska na to čekala te njena crkva nije bila ravnopravno priznata u odnosu na rimokatoličku crkvu. A sve je ostalo bilo manje-više isto i zajedničko: iste suše, iste kuge, iste gladi…

Dakle bilo je suživota, miješanja, prihvaćanja, tolerancije… Što bi danas rekli, kakve paralele možemo povući?

Puno se toga promijenilo naravno,  naročito od rata, i teško je danas doći na ishodišta i stanje koje smo imali nekad. Srbi su od kategorije jednakopravnog ,ustavnopravnog naroda pretvoreni u manjinu, zatim ratnim zbivanjima i njihovim značajnim iseljenjem s ovih područja oni su jednostavno u mnogim sredinama gdje su živjeli dodatno postali jedna neznatna manjina i stali su na jednom vrlo niskom broju koji će i ovaj popis još više, a ponegdje i dramatično zaoštriti.

Teško je kazati ali s time se suočavamo svakodnevno, a to je  da mnogi članovi srpske zajednice koji su ostali , koji su ostali u svojoj državi gdje su većinom i njihovo preci bili nekoliko stoljeća, u određenim  momentima moraju  se boriti za svoju ravnopravnost, ne prema zakonima, jer zakoni su jasni i nedvosmisleni u osiguraju te ravnopravnosti, ali u mnogim egzistencijalnim aspektima, zapošljavanja npr. Srpska zajednica želi svoju jednakopravnu zastupljenost, shodno svom sudjelovanju u stanovništvu, i u ekonomskoj sferi života u kulturnoj itd. Tu ima problema.

Međutim bitno je da imamo pozitivne zakonske propise koji su dobri i mi moramo raditi na njihovom poštivanju i provođenju. Potrebna je volja lokalne zajednice za njihovo provođenje, a srpska zajednica koja je ostala po ovim malim mjestima je desetkovana i često se nije sama u stanju izboriti za mnoge stvari. A treba jedan miran , ekonomski i socijalno osiguran život u svojoj starosti, s dobrim komunalnim uvjetima, bar onakvim kakve su imali i prije rata.

No, nažalost, mi još uvijek vodimo razgovore o elektrifikaciji pojedinih područja. Iako je stambena obnova završena , ponegdje struje još nema i to je nezamislivo i neprihvatljivo, a treba još ulagati i u druge komunalne uvijete kao što su prometnice, vodoopskrba itd.

UVJETI OPSTANKA

-Kakva je recepcija vaših knjiga u široj te u znanstvenoj javnosti?

Interes za knjige je vrlo zadovoljavajući pa s obzirom na materiju koju obrađuju mogli bi reći i izuzetno zadovoljavajući. Puno je interesa i među Srbima i među Hrvatima za knjige, a recepcija u znanstvenim krugovima je vrlo pohvalna . Naime, dobio sam puno i usmenih i pismenih pohvala i pozitivnih recenzija iz tih krugova. To i ne čudi jer knjiga je zaista rađena po strogoj znanstvenoj metodologiji i korištenjem jasnih, sigurnih  i nedvojbenih izvora. Dakle, upućuje se svakoga tko čita knjigu da i sam može napraviti korak dalje.

No inače moj motiv nije bio samo da te knjige budu povijest ove zajednice i njeno približavanje većinskom narodu  već i da oni pripadnici ove zajednice koji nisu znali puno o svom porijeklu da im se problematika približi u mjeri u kojoj su za to zainteresirani.

Radeći istraživanja po mnogim malim mjestima susretao sam se sa situacijama da ja žiteljima mogu više pričati o njihovoj porijeklu nego oni meni iako sam to u njihova mjesta došao istraživati . Sada mlada generacija može, ako želi, na osnovu svega što je ovdje napisano napraviti svoja obiteljska stabla , saznati porijeklo i mjesta odakle dolaze, gdje su im preci živjeli itd.

-Nagrada „Nikola Tesla„ je nagrada za razvoj srpskih institucija. Pa kakvo je stanje srpskih institucija danas? Gdje su najveći problemi, ima li primjera dobre prakse?

Ja sam predsjednik Vijeća srpske nacionalne manjine Splitsko-dalmatinske županije i mi imao više općinskih i gradskih vijeća te određeni broj predstavnika . Vijeća imamo u Imotskom , Splitu te Vrlici i Dicmu, a predstavnike još u Sinju i Makarskoj.

Preko stanovnika i članova naših institucija  u ovim mjestima mi nastojimo uspostaviti jedan dobar odnos s predstavnicima lokalnih vlasti . Nastojimo da se registriraju različite inicijative pripadnika naše zajednice i kanaliziraju kroz vijeća te onda to nastojimo iskomunicirati i prenijeti predstavnicima lokalne samouprave s kojima na kraju i rješavamo mnoge socijalne i komunalne probleme koji su u domeni našeg rada .

Naša zajednica je vrlo specifična, živimo na prostoru skoro cijele županije  i nastojimo zahvatiti što više problema na što širem području. Zato nam je vrlo značajno da smo uspostavili vrlo dobar odnos s Uredom za nacionalne manjine Splitsko- dalmatinske županije . Često zajednički obilazimo područja , utvrđujemo probleme i nastojimo zajednički iznaći optimalna rješenja.

Mislim da je ta naša suradnja zaista jedan izuzetan primjer dobre prakse kako vijeća i predstavnici nacionalnih manjina mogu surađivati s lokalnim strukturama , jedan dobar primjer kako ove institucije manjinske samouprave zaista mogu biti korisne i djelotvorne. Ne ide uvijek glatko , ima problema , nedostaje sredstava , ali postoji zajednički interes i spremnost i sa naše strane i sa strane regionalnih vlasti da se problemi rješavaju…

PRIMJERI DOBRE PRAKSE

-Trenutno je vrlo aktualna demografska situacija, odnosno rezultati popisa stanovništva. Kakve su vaše prognoze, kakve demografske rezultate srpska zajednica može očekivati od ovog popisa i što to za srpsku zajednicu može značiti?

Tamo gdje je koncentracija srpskog stanovništva bila izrazita , Lika , Kordun , Banija , po svemu sudeći pad ukupnog stanovništva pa onda naravno i demografski pad srpske zajednice na tim područjima po svemu sudeći je i veći od hrvatskog prosjeka.  Ali to je razumljivo jer je značajan dio srpske populacije zapravo stara populacija , populacija koja živi u ruralnim područjima i ona ima svoj normalni prirodni odliv.

Ali uz to živi u relativno nepovoljnom socioekonomskom okruženju , bez odgovarajućeg razvoja i perspektiva i onda se negativni demografski trendovi samo još više zaoštravaju i posebno pogađaju mlađe tako da nemamo iluzija očekivati neke povoljnije rezultate . U mnogim našim područjima imamo izrazito staru populaciju i to su ostaci ostataka, da tako kažem, onog naroda koji je 95. napustio ovo područje . Ali mnoge prostore su napustili i Hrvati i to je jedan univerzalniji problem koji nije presudno etnički determiniran.

No činjenica je da je srpska zajednica u djelu  ruralnih područja faktički pred izumiranjem . Puno je sela od 45. pa naovamo ugašeno i svjedoci smo da se taj trend nastavlja pa je bojazan nestanka života naše zajednice na pojedinim područjima potpuno opravdana što će sigurno potvrditi i detaljniji rezultati popisa.

Ipak, treba kazati da imamo naznake i mogućih drugačijih trendova. Naime ima mladih i mlađih porodica koji vide određene perspektive u OPGovim, poljoprivredno-poduzetničkim projektima, sredstvima poticaja itd. i oni dolaze i prijavljuju se za život u tim ruralnim i napuštenim krajevima.

Ove godine obilježavamo i 20. godišnjicu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. Koliko je on ispunio svoju svrhu i da li bi ga i u kojim segmentima eventualno trebalo mijenjati ili nadopunjavati?

Što se Ustavnog zakona tiče jasno je da je to u osnovi jedan dobar zakon, ali uvijek ostaje pitanje kvalitete njegove provedbe odnosno razloga zašto se nedovoljno provodi . Uzmimo instituciju vijeća i predstavnika. Oni trebaju imati potporu lokalnih struktura i financije i prostor itd., a to u mnogim sredinama izostaje. Neki baš i ne žele ali neki se trude osigurati što treba i tu imamo i pozitivnih napredaka. Dalje, tu je problem zapošljavanja , vrlo izražen u sferi javne upravi, državnih institucija itd.

Tu smo daleko od ostvarivanja odgovarajućih kvota koje garantira zakon shodno učešću određene nacionalne zajednice u stanovništvu . Poseban problem su mladi koji odlaze, a koji i kada ne odlaze sve manje žele sudjelovati u svojoj etničkoj zajednici. Danas imate situacija da su oba roditelja pripadnici srpske zajednice, ali djeca više ne žele biti njeni članovi . To je problem nasljeđa rata , otežavajućih društvenih okolnosti za pripadnike srpske zajednice itd. Ali to je realnost, nažalost. A koliko je taj odnos konačan ili privremen dosta će se moći iščitati i iz rezultata aktualnog popisa stanovništva.