Romski
Istočna Slovačka je najsiromašniji dio zemlje i predstavlja regiju u kojoj živi najveći broj slovačkih Roma. Značajan broj Roma se iselio iz ovog dijela Slovačke, a oni koji su ostali se susreću sa brojnim životnim problemima. S druge strane, mnogo pozitivnih priča dolaze iz ovog dijela, od kojih je portal Romea.cz izdvojio četiri.
Od loših ocjena u osnovnoj školi do master diplome
Dana je djetinjstvo provela u jednom od sela u istočnoj Slovačkoj. Ranije su takva sela bila podijeljena na dva dijela: glavni dio sela i romsko naselje. Romima je trebalo odobrenje gradonačelnika da se presele u dio sela gdje živi slovačko stanovništvo. Kada se ona sa svojom porodicom preselila u centar sela, komšije su bile ogorčene, jer nisu željele da Romi žive pored njih.
Dana je bila jedna od najlošijih učenica u razredu. Upisala se u jednu zanatsku školu u Košicama i privikla se na drastično manje ksenofobično okruženje. Tamo se susrela sa romskim asistentom u zajednici i počela zanimati za romsku istoriju.
-Dolazila sam iz okruženja u kome nije bilo Roma sa srenjom školom ili fakultetom. U školama nas nisu podržavali da budemo ponosni što smo Romi. Nakon susreta sa ljudima koji su mi rekli da se ponosim svojim porijeklom, a pri tome nisam znala zašto bih, odlučila sam istraživati – objasnila je Dana za portal Romea.cz.
U početku joj je bilo teško komunicirati s drugim Romima, jer nije znala romski.
-Nakon nekog vremena, moji romski prijatelji su shvatili da ne govorim romski i počeli su me polako učiti šta riječi znače. Uspjelo je – kaže ona.
Nakon završetka nastave, Dana je dobila ponudu da radi kao asistent u osnovnoj školi u mjestu Michalovce, blizu rodnog sela. Dok je radila u školi, najprije je ispunila minimalne uslove za samostalno školovanje, a budući da ju je pedagogija sve više interesovala, upisala je dodatne dvije godine i stekla diplomu srednje škole.
Kada je imala 21 godinu, Dana se udala i rodila kćerku. Iako je u početku mislila da će je to sputavati u namjeri da upiše fakultet, to nije bilo tako.
U skaldu sa situacijom, upisala je program učenja na daljinu Odjela za obrazovanje na Univerzitetu u Košicama. Kada je diplomirala, odmah se zaposlila u jednoj srednjoj stručnoj školi, gdje je učenike prve godine podučavala građanskom obrazovanju i slovačkom jeziku. Sedam godina kasnije, upisala je master program i stekla titulu master socijalnog rada.
-Kad se osvrnem na svoj život, on i nije tako loš za nekoga ko je u osnovnoj školi ponavljao razred. Mora se dobiti šansa, a ako je uzmete, možete postići sve ono što želite – rekla je Dana s osmijehom.
Dvije plate nisu dovoljne
U gradu Humenné, poznatom po šarmantnom prirodnom ambijentu i brdovitom terenu, živi Martin O. Radi u jednoj fabrici za platu od 400 eura, dok njegova supruga zarađuje manje od 300 eura radeći u jednoj firmi nedaleko od kuće u kojoj žive, a koja nije u njihovom vlasništvu.
-Naselje iz koga potičete, igra važnu ulogu u tome kako će nastavnici postupati sa vašom djecom, sa položajem kada je riječ o zapošljavanju ili o tome kako će vas liječiti lokalna vlast ili bolnica – objašnjava Martin.
Njihov sin pohađa drugi razred osnovne škole i jedino je romsko dijete u razredu, što okolnosti čini težim.
-Druga djeca su ga izbjegavala, nisu se igrala s njim, nisu razgovarala s njim, a kasnije su ga počela maltretirati. Moj sin mi o tome ništa nije govorio, ali primijetio sam modrice na njegovom tijelu, a imao je i probleme sa želucem, pa je naglo gubio kilograme. Osim toga, njegove olovke i razni drugi školski pribor su misteriozno počeli nestajati. Čak i njegove skupe cipele su nestale. Progonili su ga na putu do škole i iz škole – rekao je Martin.
Nakon toga je razgovarao sa učiteljem i direktorom škole, koji su optužili njegovog sina da je svojim ponašanjem prouzrokovao takvo stanje. Nakon što je do direktora škole došla Martinova svekrva, situacija se promijenila i od tada nije bilo nekih većih problema i slučajeva nasilja nad Martinovim sinom.
Martin je rekao da će početi raditi za jedno veliko preduzeće u Košicama za platu od 1.000 eura mjesečno.
-Tokom sedmice neću biti kod kuće, ali to je cijena sigurnog života za moju porodicu, jer ne možemo zauvijek živjeti sa rodbinom. Kao i mi, oni su zaslužili mir i tišinu – poručio je Martin.
Okrutna sudbina
Oko 30 kilometara od Humennéa, u selu Vranov nad Topľou, 60-godišnja gospođa Anna S. živi od djetinjstva, iako je rođena u češkom gradu Žatec.
-Svi u selu su cijenili mog oca, on je bio partizan, borio se u Drugom svjetskom ratu. Raznio je njemački konvoj, spasio ljude od transporta u logore za istrebljenje. On je bio zgodan, visok, a za mamu su govorili da je najljepša djevojka na ovom području – prisjeća se Anna sa suzama u očima.
Kada je imala 11 godina, Annin otac je poginuo u saobraćajnoj nesreći, tako da su ona, njena majka i ostalih šest braće i sestara ostali sami.
-Moj najmlađi brat i ja smo išli u školu, a ostali su odmah počeli raditi. Novac koji smo zarađivali davali smo mami. Tim novcem smo završili radove na kući. I tada je bilo rasizma i ksenofobije, ali mislim da je danas još gore. Možda to shvatam drugačije, jer su nas nekada cijenili zbog tate – objašnjava Anna.
Njena porodica je bila prva romska porodica koja je izgradila kuću u samom selu, a ne u romskom naselju koje se i danas nalazi na periferiji. Prostorna segregacija širom Slovačke prekinuta je, međutim Romi se u mnogim mjestima i dalje smatraju „nižom klasom“.
-Nakon što je tata umro, mama se ponovo udala i preselila u Bohemiu. Nakon nekog vremena i ja sam se udala i imam sina. Od supruga sam se razvela, jer je bio alkoholičar, narkoman, kriminalac i znala sam da će završiti u zatvoru. Morala sam spasiti sebe i sina i pobjeći od takve osobe – rekla je Anna za Romea.cz.
U sega tri godine, Anna je doživjela brojne životne udarce. Prvo joj je umro najstariji brat, zatim drugi brat nakon dva mjeseca, a potim i sin njenog nećaka. Ubrzo joj je umrla i majka te njene sestre. Prije tri godine, sama je dijagnostifikovala rak, ali ne zloćudan.
-Ljekari u ovom dijelu su navikli na mito. Romi koji žive u Engleskoj često daju ljekarima novac. Jednostavno, teško ćete dobiti adekvatnu medicinsku uslugu ako ih ne podmitite. Jedan od pacijenata u sobi je podmitio ljekara tako da su se dobro brinuli o meni – objašnjava Anna, napominjući da živi od 110 eura mjesečno socijalne pomoći.
-Da nije bilo dobrih prijatelja i mog sina, vjerovatno ne bih preživjela. Više nisam zdrava i mlada, potrebni su mi lijekovi, hrana je skupa, a da ne govorim o drvima za zimu. Život u Slovačkoj je težak, naročito ako ste žena bez supruga – rekla je Anna tužno.
Ona pere suđe i čisti, ali njena kćerka će biti ljekarka
Gospođa Agneska potiče iz sela u Slovačkoj koje ne želi imenovati. Obnavljaju svoj dom, u selu u kome stalno niču nove luksuzne kuće. Kao i mnogi Romi iz tog mjesta, Agneska i njen suprug su se preselili u Englesku.
Agneskin suprug radi za prevozničku firmu i vozi mini bus, dok Agneska pola radnog vremena provodi u firmi gdje čisti luksuzne apartmane, a pola radnog vremena pere posuđe u turskom restoranu u Londonu.
Ona i njen suprug spadaju u grupu Roma iz Slovačke koji su se preselili u Englesku zbog posla. Dugo su bili nezaposleni u Slovačkoj i jedina prilika da ne postanu zavisni o socijalnoj pomoći bila je emigracija, prenosi Romea.cz.
U Engleskoj im na početku nije bilo lako. Nisu govorili engleski, a nakon što su ga naučili, našli su posao.
-U Engleskoj je normalno da mijenjate poslove. U Slovačkoj ako promijenite posao, ljudi kažu da s vama nije nešto u redu – objašnjava Angeska.
Tokom odmora u Slovačkoj koji obično traje dva mjeseca, Agneska i suprug rade u svojoj bašti i nastoje dovršiti radove na kući. Nakon ljetnog odmora, oni se vraćaju u Englesku gdje naporno rade 10 mjeseci.
-U Londonu nećemo moći dugo zadržati ovakav tempo, zato gradimo kuću da se imamo gdje vratiti kada ostarimo. Vjerujemo da će i naša djeca željeti dolaziti u Slovačku. Naša najstarija kćerka želi ići na fakultet i postati ljekarka. Ako i dvoje mlađe djece odluči upisati fakultete, onda ćemo duže ostati u Londonu – poručila je Agneska.
(portal.udar.net/romea.cz)
