Romski
Emrah Biberović ima 24 godine. Živi u Bijeljini, ima majku, sestru i brata. Nezaposlen je. Budućnost u Bosni i Hercegovini ne vidi. Baš kao i većina mladih u zemlji. S jednom razlikom – Emrah nije dobio mogućnost da se školuje. Pristup obrazovanju je, uz zapošljavanje, stambeno zbrinjavanje i zdravstvenu zaštitu, jedno od priorotetnih polja djelovanja brojnih programa podrške unaprijeđenju položaja Roma u Bosni i Hercegovini. Za Emraha oni nisu imali željeni efekat.
„Očekivao sam da ću da završim srednju školu, međutim nisam je ni upisao. Problem je bio što sam kasno upisao i završio osnovnu školu. U osnovnu sam krenuo sa deset godina i završio je sa 18. I kad sam htio u srednju, rekli su da ne može zbog godina i tražili su da se plati. Želio sam da upišem za medicinskog tehničara. Pokušao sam preko Udruženja Otaharin, oni su i pisali, tražili, ali nažalost nije ništa urađeno. Rečeno mi je da bi trebalo biti nas više koji hoćemo u srednju školu pa da se nešto pokuša. Govorili su mi i da idem na neki zanat, da od 2018. godine neće da upisuju medicinske tehničare jer svi odoše u inostranstvo. Ja međutim nisam za zanat i teškog rada, jer imam zdravstvenih problema od rođenja. A volio bih da budem medicinski tehničar“ – kaže Emrah Biberović u razgovoru za portal Udar, jedan od rijetkih učesnika istraživanja o rezultatima programa podrške Romima koji je pristao da izađe iz anonimnosti i podjeli svoje iskustvo.
Većina Roma smatra da donacije nisu pravilno usmjeravane
Prvi značajan zamajac rješavanju brojnih problema romske populacije dala je međunarodna inicijativa „Dekada Roma 2005-2015“, nastavljeno je sa programom “Integracija Roma 2020”, te brojnim drugim aktivnostima manjih ili većih razmjera, koje su finansirale i provodile domaće institucije, nevladine organizacije i međunarodni akteri. U kojoj mjeri su potrošena milionska sredstva i brojni programi ispunili postavljene ciljeve? Emrah smatra da položaj Roma nije poboljšan. Njegovo mišljenje dijeli većina sagovornika Udara koji su imali priliku putem elektronske ankete na web stranici medija da se izjasne o ovoj temi. Na pitanje – Zašto mislite da međunarodne aktivnosti i donacije nisu poboljšale položaj Roma u BiH? – odgovaraju da pomoć nije bila dovoljna za rješavanje problema, te da „pomoć nije bila usmjerena na ono što nam je najviše potrebno“.
“Za poboljšanje ukupnog socijalnog položaja Roma pretpostavlja se da je izdvojeno više od 30 miliona KM kroz različite donatorske intervencije što su značajna finansijska sredstva ali jako malo promjena se može zapaziti u romskim zajednicama“ – ocjenjuje Mujo Fafulić, izvršni direktor Centra za podršku Romima Romalen iz Kaknja.
„Prema raspoloživim informacijama, u posljednje vrijeme više od 200 romskih porodica je uključeno u Program stambenog zbrinjavanja Roma, više od 800 Roma je uključeno u Program sufinansiranja zapošljavanja Roma, dok je više od 25% romske populacije uključeno u sistem redovne zdravstvene zaštite i imaju mogućnost zdravstvenog osiguranja. Želim istaknuti da iako je više od 800 Roma prošlo kroz Program sufinansiranja zapošljavanja Roma, u pitanju je Program koji je ograničen za određeni vremenski period i traje od 12 do 24 mjeseca te trenutno ne raspolažemo preciznim podacima o broju Roma koji su trenutno zaposleni“ – kaže Fafulić.
„Kada je u pitanju obrazovanje, još uvijek ne postoje izdvajanja sredstava za ovu namjenu iz budžeta ali se kroz donatorske intervencije doprinijelo povećanju broja romske djece u obrazovnom sistemu. Taj broj je još uvijek jako nizak i iznosi svega do 35% dok je procenat uključenosti djece u obrazovni sistem u općoj populaciji veći od 90%. Kada govorimo o drugim socijalnim uslugama, postoji napredak zahvaljujući kapacitetima medijatora iz romskih zajednica koji svakodnevno pružaju pomoć i podršku romskoj populaciji prilikom ostvarivanja svojih administrativnih i drugih prava u okviru nadležnih institucija“ – navodi Fafulić, koji je i predsjedavajući Odbora za Rome pri Vijeću ministara BiH, te član Vijeća nacionalnih manjina Federacije BiH.
Zidovi i kamen
Prema podacima Ministarstva za izbjeglice i ljudska prava BiH (MLJPI), struktura uloženog novca iz budžeta ministarstva za realizaciju Akcionog plana BiH za rješavanje problema Roma u oblastima zapošljavanja, stambenog zbrinjavanja i zdravstvene zaštite 2017-2020. i efekti uloženog su sljedeći: za unapređenje zapošljivosti i zapošljavanja Roma je izdvojeno 5.477.002 KM i zaposleno 835 pripadnika romske populacije, što predstavlja 90% ostvarenja cilja; za poboljšanje uslova stanovanja romske populacije izdvojeno je 37.412.113,59 KM, od kojih je izgrađeno ili sanirano 964 stambene jedinice, a preko 1000 osoba su korisnici infrastrukturnih projekata, čime je ostvareno 67% cilja; za unapređenje, dostupnost i kvalitet zdravstvene zaštite izdvojeno je 1.722.000,00 KM, čime je prema metodologiji ministarstva ostvareno 80% cilja.
Svaki drugi sagovornik UDARA smatra da međunarodne i domaće aktivnosti jesu poboljšale položaj Roma, a to poboljšanje vide u dva aspekta: većina je izjavila da su mnogi Romi riješili stambeno pitanje, a benefit vide i kroz kategoriju „više se govori o problemima Roma“. Nijedan poboljšanje ne vidi u sektoru zaposlenja i sektoru zdravstvene zaštite, obrazovanja i socijalnih usluga.
„Kratkoročno gledano, najveći efekti su postignuti, a i najviše je finansijski uloženo u stambeno zbrinjavanje. Dugoročno gledano, najefikasnije mjere su one koje se tiču obrazovanja, a najmanje je na obrazovanje uloženo“ – kaže romski aktivista Nedžad Jusić.
„Parama se sve mjeri, iznos uloženog može reći sve. Ukupno je uloženo, na sve programe, oko 60-70 miliona maraka. Samo za stanovanje oko 30 miliona Da je u obrazovanje uloženo koliko je potrošeno na stambeno zbrinjavanje imali bi desetostruko veći efekat za romsku zajednicu. Jer obrazovan čovjek, bez obzira koje je nacije, on će se lakše snaći i lakše će obezbjediti sebi uslove za život. Nažalost, mnoga sredstva su uložena u stambeno zbrinjavanje Roma, u zidove i kamen, a i dalje su Romi ostali neobrazovani, zdravstveno neosigurani, uskraćena su im mnoga prava, ne znaju ostvariti svoja prava iz razloga što nisu obrazovani. Da su obrazovani, lakše bi se zaposlili, radili i svojim trudom sami sebi napravili stambeni objekat, i to mnogo bolji i kvalitetniji nego što su radile međunarodne organizacije. Ali jednostavno, ne znam jeli to politika države bila da se Romi ne obrazuju i da ostanu na rubu dešavanja. I zato mislim, u kompletu gledano, da se malo ili nimalo uradilo za romsku zajednicu na dugoročnom planu“ – ocjenjuje Jusić.
Pitali smo Jusića čija je to politika bila da se ne ulaže u obrazovanje i ko je određivao prioritete u raspodjeli sredstava.
„Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice, a oni su jednostavno imali paravan iza sebe u vidu Odbora za Rome. Odbor za Rome, odgovorno tvrdim, nije se pitao. Ja sam jedan mandat bio u Odboru. Odbor nije određivao prioritete nego su došli servirani od strane ministarstva – to se tako mora, takav je aktuelni plan, mi ćemo tako raditi. Postoji zaključak Odbora za Rome, već na prvoj sjednici Odbora, Romi su iznijeli zaključak da je prioritet obrazovanje Roma u Bosni i Hercegovini. Nažalost, država, a tu mislim na državni nivo, skoro ništa nije uložila na obrazovanje Roma“ – kaže Jusić.
Na pitanje – Da li su programi podrške slijedili stvarne potrebe Roma u BiH? –Mujo Fafulić odgovara:
„Programi podrške svakako doprinose poboljšanju općih životnih uslova romske populacije ali nerijetko se programi, mjere, politike i mehanizmi za unapređenje života romske populacije kreiraju bez prvobitno mapiranih i delegiranih problema od strane same romske zajednice. Problemi i potrebe romske zajednice su donekle slični ali ipak svaka romska zajednica ima specifične potrebe i probleme. Rješavanju ovih problema treba pristupiti sistematično i sa lokalnog nivoa. Odgovorno tvrdim da se većina projekata za Rome implementira izgrađena na pretpostavkama, a da u prethodnom nisu bile uključene romske NVO ili romska zajednica. Uglavnom je to servirano od strane proromskih organizacija koji smatraju da bolje poznaju potrebe i prioritete romske zajednice nego mi Romi“.
Portal Udar je zatražio od Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH komentar na stavove da nisu dobro evidentirane potrebe Roma i da je trebalo više ulagati u obrazovanje, a ne u stambenu izgradnju. Nismo uspjeli dobiti nikakav odgovor. Međutim, ranije je za Udar Saliha Đuderija, pomoćnica ministra, izjavila da se određene zamjerke, sada kada je sve prošlo, mogu dati, ali da su procjene potreba i mapiranje rađene uz predstavnike romske zajednice i prije svega romskog NVO sektora. Inače, po zvaničnim podacima Vijeća ministara BiH, Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH je 2009. godine provelo proces evidentiranja Roma i romskih potreba, te je mapirano 16.771 Roma odnosno 4.308 romskih domaćinstava koja trebaju neki oblik pomoći u oblasti stambenog zbrinjavanja, zapošljavanja, zdravstvene zaštite i obrazovanja.
“S obzirom na to da je prilikom procesa evidentiranja Roma, kao i kod popisa stanovništva bilo domaćinstava koja nisu željeli da pristupe procesu evidentiranja ili se izjasne kao pripadnici romske manjine, primjetno je bilo da je jedan veći broj porodica i pojedinaca bio odsutan prilikom procesa mapiranja. Imajući u vidu podatke s kojima je MLJPI ranije raspolagao, zaključeno je, da mapiranjem dobiveni podaci nisu realni, tako da je naknadno urađena i procjena broja Roma od strane lokalnih zajednica prema kojim u BiH živi između 30.000 i 35.000 osoba romske nacionalnosti. Svake godine MLJPI prikuplja informacije od strane lokalnih zajednica (cca 72 ) koji pokazuju da je i dalje izražena potreba za podrškom od strane 19.500 osoba ili 4.500 romskih domaćinstava. Također, ističemo činjenicu da je prema Popisu stanovništva iz 2013. godine u BiH evidentirano 12.583 Roma” – podaci su MLJPI.
Kad je riječ o obrazovanju, još 2004. godine je usvojen Akcioni plan BiH o obrazovnim potrebama Roma i pripadnika ostalih nacionalnih manjina u BiH, koji su potpisali svi nadležni ministri obrazovanja. Uslijedio je 2010. godine Revidirani akcioni plan BiH o obrazovnim potrebama Roma, koji je urađen u skladu sa preporukama „Dekade inkluzije Roma“.
Nadležne obrazovne vlasti, a obrazovanje je u nadležnosti entiteta/Brčko Distrikta i kantona, jesu preduzele određene aktivnosti na provedbi mjera koje se odnose na nabavku udžbenika, školskog pribora, učenički prevoz, školsku užinu, stipendiranje određenog broja učenika, te preduzimanje različitih stimulativnih mjera kojim bi se pospješilo redovno pohađanje nastave za romsku djecu i spriječilo napuštanje školovanja, ali budžetska izdvajanja nisu bila dostatna da ispune sve potrebe, niti ima podataka o stvarnom procentu uključenosti romske djece u obavezno osnovno obrazovanje. Takođe, ministarstva obrazovanja nisu postigla napredak u osiguranju finansijskih i pravnih mogućnosti radi angažovanja asistenata i medijatora romske nacionalnosti u školama, što bi znatno poboljšalo inkluziju romske djece u obrazovne sisteme.
Vrtimo se u krug
Muradif Biberović se odlično sjeća brojnih detalja sa terena, iz romskih zajednica širom Tuzlanskog kantona, u posljednjih skoro dvije decenije. Redom nam nabraja, od mjesta do mjesta, broj izgrađenih kuća za svoje sunarodnike Rome: Banovići 16 objekata, Tuzla 16, naselje Svatovac 14, općina Lukavac dala četiri kontejnera, u Živinicama za 14 godina izgrađene kuće za četiri romske porodice, općina Sapna izgrađene 4 kuće i renovirano šest… Sjeća se i da je uz pomoć UNHCR-a i organizacije Mercy Corps izgrađena kanalizaciona mreža kroz naselje Stara pruga i uvedena voda za 250 romskih porodica, dok je elektrifikaciju uradio USAID jos 2001. godine. Ističe i veliku podršku Fonda otvoreno društvo. Danas kaže:
„Ako bi govorili o 2000. i 2021. godini, danas su većina Roma stambeno zbrinuta, ali ne zahvaljujući nekim ministarstvima ili stranim organizacijama, ne nekoj dekadi Roma ili akcionim planovima, nego zahvaljujući samim Romima, koji su se probudili, sagradili sebi kuću, školuju svoju djecu, nekako preživljavaju – kaže Muradif Biberović i ocjenjuje:
„Kada je u pitanju Dekada Roma, neke konkretne rezulate nismo postigli. Ako znamo koje su potrebe, znači da bi ovaj program trebalo produziti do 2050. godine! Ovakvim tempom implementacije akcionog plana dugo ćemo živjeti u mraku. Posebno ako nastavimo sa obrazovanjem kako je danas, onda nećemo nikad biti ni blizu ravnopravni sa ostalim narodima u BIH“.
Vehid Bajrić, stanovnik naselja Dolovi kod Zavidovića, koji živi u kućnoj zajednici sa dvocifrenim brojem članova kaže da stanovnici romske nacionalnosti veoma teško žive. Kada je stambeno zbrinjavanje u pitanju, osjetio je mnoge nepravde.
„Najgore je kada se dijele neke donacije, uvijek dobije onaj koji ima, a beskućnik ne prođe. Evo ja, sa troje djece, predao sam dva, tri puta za upis kuća, i odbili su me, nisam mogao proći. Ljudi koji su imali po dvije kuće i stanove, ili koji su dobili ovdje kuće koje su prodali, oni su dobili. Nas šest beskućnika kojima je to zaista potrebno, nismo prošli. Nas ima šest ili sedam koje su izbacili iz tog kruga, vjerovatno jer su oni dali pare. To se zove krug za dodjelu stambenih jedinica. Predao sam par puta i ništa nisam dobio. Ustvari, dobio sam odbijenicu. Nisam mogao proći od tih ljudi. ‘Para buši gdje burgija ne mere’“, kaže pomalo ironično i razočarano Bajrić.
Ranije je bračni par, takođe iz Dolova, Hamdija i Nura Bajrić za UDAR istakao da kuća koju su dobili za vrijeme Dekade Roma nema riješene okolinske odvode vode ni adekvatan pristupni put, te da to ne lišava njene stanovnike bijede.
„Kada pada kiša iza moga kućnog zida, to je više od pola metra vode. Ima do ovdje put 2,20 širine, a 1000 ljudi živi ovdje. Zvao sam hitnu par puta. Ljudi stvarno dođu, ali ne mogu se skroz uspeti. Zašto nas stalno lažu? Sve je dopola urađeno, a za ono drugo pola mi nemamo sredstava“, rekao je Hamdija Bajrić.
Begzada Jovanović je zaposlena mlada žena, supruga, majka dvoje djece. U razgovoru za Udar dijeli svoja iskustva te na pitanje da izdvoji tri dobre stvari koje su postignute u poboljšanju položaja Roma odgovara:
„Može se reći da je to stambeno zbrinjavanje, puno se u Bijeljini radi na ovom pitanju. Ipak, mislim da ni ono nije baš adekvatno riješeno. Mislim da model socijalnog stanovanja za Rome nije dobar, jer vi nekog uselite u zgradu socijalnog stanovanja, on tu živi dok živi, a onda useljavate nekog drugog. To nije dugoročno rješenje za porodice. Radi se mnogo i na obrazovanju, radi se godinama unazad, ali nema većih pomaka, nema romske djece u srednjim školama, na fakultetima. I kao treću dobru stvar bih istakla recimo edukacije o prevenciji nasilja, ali i tu opet kao da se vrtimo u krug. Radi se sa ženama koje su pretrpjele nasilje, ali se ne radi sa policijom, sudijama, tužiocima. I kad žena i prijavi nasilje ništa se ne postigne na sudu, nasilnik je opet na slobodi, a žena ostaje žrtva“.
Nisko povjerenje u ulogu vlasti
Najveći dio finansijskih sredstava za poboljšanje položaja Roma u BiH potiče iz međunarodnih izvora. Ova sredstva su najčešće plasirana kroz donacije romskim udruženjima ili su povjeravana na upravljanje i implementaciju domaćim vlastima i institucijama. Sagovornici Udara ulogu vlasti u provedbi programa ocjenjuju kao lošu.
“Vlasti ne brinu o romskoj populaciji, dok se NVO sektor nije uključio i doveo razne donatore u BiH Romi nisu imali nikakve mogućnosti za normalan život”, “Mislim da žele pomoći, ali kao i sve i ovo traljavo ide”, “Ništa se ne radi sistemski, samo površinski”, “Vlast uvijek loša, pola su podijelili po svojima i Romima i neromima” – ključni su stavovi Roma.
Povjerenje u rad međunarodnih organizacija i romskih udruženja znatno je veće, ali ne i bez zamjerki. Ključne primjedbe na angažman međunarodnih aktera su nedovoljno razumjevanje stvarnih potreba Roma, te ocjena da “idu linijom manjeg otpora tako da većina programa ne daje konkretne rezultate, rezultati su samo na papiru”. Kad je riječ o ulozi romskih nevladinih organizacija, mišljenje većine je “moglo je i bolje”.
„Od 2007. godine podrška EU socijalnom uključivanju Roma u BiH premašila je iznos od 6 miliona eura, a došla je kroz regionalne projekte, IPA i Evropski instrument za demokratiju i ljudska prava (EIDHR). Najviše sredstava uloženo je u oblasti stambenog pitanja, oko 5 miliona eura“ – odgovorila je Delegacija EU u BiH na pitanje Udara koliko novca je iz različitih EU fondova uloženo u rješavanje problema Roma. Navode i niz tekućih i nedavno okončanih projekata usmjerenih na zaštitu prava romske manjine (160.000 eura), osiguranje prava djece na obrazovanje (350.000 eura), te projekte Integracija Roma – faza 2 i Romacted – faza 2, koje implementira Vijeće za regionalnu saradnju (Regional Cooperation Council – RCC), za šta je EU izdvojila dva, odnosno 3,7 miliona eura.
„Kada je riječ o usmjeravanju finansijskih sredstava i realizaciji projekta putem romskih udruženja ili institucija u BiH, kombinacija ova dva pristupa se pokazala kao najbolja. Potrebno je uložiti jače napore na svim nivoima vlasti i od strane svih odgovornih institucija zajedno sa organizacijama civilnog društva i međunarodnim organizacijama na promovisanju društvene inkluzije Roma. Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH u radu na inkluziji Roma moraju podržati sve institucije sa drugih nivoa, inače njihovi napori neće biti održivi i imat će kratkoročnu perspektivu. Projekti su postigli očekivane rezultate i u sve projekte uključene su relevantne romske NVO. Ipak, očekujemo dijalog sa širom romskom zajednicom kada je u pitanju planiranje budućih aktivnosti u ovoj oblasti“ – navode iz Delegacije EU u BiH.
Jedan od najznačajnijih međunarodnih aktera u zemlji je i OSCE. U okviru svoje misije koja je definisana u Opštem okvirnom sporazumu za mir u BiH, a koja podrazumjeva pružanje podrške trajnom miru, izgradnju stabilne, sigurne i demokratske države, održivih demokratskih institucija, jačanje dobre uprave i principa zaštite ljudskih prava te pružanje podrške razvoju multinacionalnog i multietničkog demokratskog društva, OSCE radi i na pitanjima podrške Romima.
“Prema našim informacijama, određeni napredak u romskim zajednicama je vidljiv, naročito u oblasti stambenog zbrinjavanja. Međutim, trenutna metodologija trošenja finansijskih sredstava je pokazala određene nedostatke. Na primjer, finansijska sredstva namijenjena za zajedničko finansiranje zapošljavanja Roma, koja Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH svake godine prebacuje entitetskim zavodima za zapošljavanje, nisu u potpunosti potrošena. To je rezultiralo akumuliranjem finansijskih sredstava od strane zavoda za zapošljavanje. Pored toga, zajedničko finansiranje zapošljavanja Roma nije dalo pozitivne rezultate i nije imalo efekta na povećanje nivoa zaposlenosti romske populacije. Stoga je jasno da je potrebno da dođe do promjene i da finansijska sredstva budu iskorištena u svrhu osiguravanja održivog zapošljavanja Roma” – stav je OSCE-a.
Važno je naglasiti da Misija OSCE-a u BiH nije donatorska organizacija, niti Misija pruža podršku nevladinim organizacijama putem grantova. Misija provodi svoje projekte uz korištenje sopstvenih finansijskih sredstava.
„Radimo na jačanju kapaciteta romskih NVO, naročito se fokusirajući na mlade romske aktiviste i Romkinje. Pored toga, pružamo podršku različitim aktivnostima podizanja svijesti, kao što je obilježavanje važnih datuma, sa ciljem da se poveća nivo razumijevanja problema sa kojima se Romi svakodnevno suočavaju. Misija takođe zastupa stav o potrebi inkluzije Roma u procesima donošenja odluka. Pored tih aktivnosti, Misija pruža podršku aktivnostima Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH fokusiranim na poboljšanje pozicije Roma u društvu. Na primjer, ove godine je Misija pružila podršku aktivnostima Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH fokusiranim na legalizaciju romskih stambenih objekata“ – navode iz OSCE-a.
Nedomaćinsko ponašanje
Mujo Fafulić smatra da se bh.vlasti ne ponašaju domaćinski prema sredstvima, bez obzira iz kog izvora dolaze.
“Evidentno je da je u Bosni i Hercegovini teška situacija u svakom segmentu i sva raspoloživa sredstva se usmjeravaju na ublažavanje gorućih problema i potreba. Smatram da su najveći nedostatci nepostojanje adekvatnih mehanizama za raspodjelu sredstava na kantonalne i lokalne nivoe u svrhu rješavanja konkretnih i gorućih problema ranjivih i osjetljivih kategorija društva koji trpe najveći teret neadekvatne raspodjele finansijskih sredstava na državnom nivou. Smatram da se vlasti ne ponašaju domaćinski prema sredstvima koja su namijenjena za romske zajednice, bilo da se radi o sredstvima koja izdvajaju različiti nivoi vlasti u BiH ili da se radi o sredstvima donatorskih intervencija. Uglavnom takav odnos nedomaćinskog ponašanja romske zajednice dovodi u sve težu situaciju te sve veći broj romskih porodica odlazi iz Bosne i Hercegovine. Možda je krajnji cilj BiH politike i vlasti da Romi i Romkinje bez protjerivanja napuste BiH” – ocjenjuje Fafulić.
Otići ili ostati, svjesno u potrazi za boljom budućnošću ili pod pritiskom egzistencijalnog beznađa, pitanje je koje ostaje. Baš kao što ostaje i činjenica da se Bosna i Hercegovina obavezala na društvenu inkluziju romske populacije. Integracija Roma i Romkinja je u samim temeljima procesa proširenja EU i naglašena je u Mišljenju Evropske komisije o zahtjevu BiH za članstvo u EU i 14 ključnih prioriteta. BiH je napravila i novi Akcioni plan, za period 2021-2025. godina, i on sadrži mjere i u sektoru obrazovanja.
Uz napisano na papiru, ostaje i činjenica da je prema dostupnim zvaničnim statističkim podacima Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice, prikupljenim u 50 lokalnih zajednica, na biroima za zapošljavanje evidentirano 3.270 nezaposlenih Roma, 1.539 stambenih objekata Roma treba legalizovati, 885 stambenih objekata treba izgraditi, a 1.300 obnoviti. U 28 lokalnih zajednica treba poboljšati infrastrukturu u romskim naseljima.
U vezi sa zdravstvenom zaštitom, procenat smrtnosti romske djece (dojenčadi) je 24%, u poređenju sa procentom u ukupnom stanovništvu od 8%, uz procenat smrtnosti djece mlađe od 5 godina od 27%, u poređenju sa 8% u ukupnom stanovništvu. Istraživanje koje je 2020. provela Misija OSCE pokazalo je da je više od 70% Romkinja koje su učestvovale u istraživanju u stanju socijalne potrebe i da su se prijavile centrima za socijalni rad za neku vrstu materijalne pomoći.
