Vakcinacija zbog covida 19, kada će na velika vrata da se dogodi u Bosni i Hercegovini? Vakcinisanje – kojom vakcinom, hoće li se uopće imati mogućnost odabira ili će birati samo privilegirani, gdje će ljude okupiti zbog masovne imunizacije i kako?
Konkretnije odgovore jedino za sada pokušava dati Kanton Sarajevo. Postoje kantoni gdje ni spisak prvih za vakcinacije nisu sačinili, a pri tom niko u državi ne kazuje gdje su oni u stanju socijalne potrebe, beskućnici i oni koji nisu ni zdravstveno osigurani. U ovom cijelom haosu koji je zahvatio zemlju mnoštvom pitanja bez odgovora, u posebno teškom položaju su Romi. Da li je i ko njima zakucao na vrata taman to bila i kartonska, poput onih na improviziranim kućama bosanskih Roma u naselju Koksara kod Lukavca ili Modričkom Lugu ili…bilo gdje da su rasuti u ovoj državi.
„Posljednje informacije koje imaju Romi u Prnjavoru su one o masovnom odlasku na vakcinaciju u Srbiju. To je sve. U našoj romskoj zajednici niko nije konkretnije ljude informisao o dobrobitima vakcinacije niti o načinu provedbe tog procesa. Mi između sebe o tome razgovaramo, ali nemamo informacija kako bi to romska zajednica trebala da se prijavi, kome da se obrate oni bez zdravstvenog osiguranja, niko nam nije došao da nas posavjetuje i kaže moći ćete da se vakcinišete tu i tu“, govori nam Snježana Mirković predsjednica Udruženja Romani ćei – Romska djevojka iz Prnjavora i dodaje: „Imamo samo jedan slučaj jednog jedinog Roma iz Prnjavora koji se vakcinisao, ali samo zato što je čovjek radio. Srećom ima dobrog gazdu koji im je pružio mogućnost da idu u Srbiju da se vakcinišu, obezbjedio im i prijevoz i sve što treba. Mi radimo i u Vukosavlju, Doboju, Modriči, pa znamo da je i tamo isto. Romi pitaju šta će oni, da li da se uopće vakcinišu i ako hoće, gdje da to učine, pogotovo što ih većina nema zdravstveno.“

Jedni pitaju, a drugi se ne bi vakcinisali uopće, jer antivaksera ima svugdje, pa i među Romima. Tako kazuju u Tuzlanskom Kantonu gdje se Udruženje Romkinja Bolja budućnost godinama bori protiv različitih predrasuda. Radili su puno na podizanju svijesti o bitnosti vakcinacije djece Roma protiv različitih bolesti, a i sada im očito predstoji sličan posao.
„Mislim da u romskim zajednicama još uvijek ne razmišljaju puno o tome. Imam saznanja iz nekoliko zajednica da ima ljudi koji ne žele da se vakcinišu, jer ne vjeruju oni baš nešto u vakcine. Mi ne možemo utjecati ni na koga. Mi možemo razgovarati, objašnjavati, ali to je individualna odluka svakog ponaosob. I ranije smo radili puno na osvješćivanju ove populacije o bitnosti vakcinisanja djece, ali…opet kažem…kao i svaki građanin, tako i svaki Rom ima pravo odluke“, govori za portal Udar Indira Bajramović predsjednica Udruženja Romkinja „Bolja budućnost“. Ističe, međutim, da su među rijetkim u državi koje su nadležni pozvali da im pruže podršku u registraciji Roma.

„Pozitivno je da su prošle sedmice naše Udruženje zvali iz Kantonalnog zavoda za javno zdravstvo TK i zamolili da napravimo spisak osoba od 60 godina i starijih koji nisu u sistemu zdravstvene zaštite i oni ih ne mogu pronaći u evidenciji. Dakle, da pokušamo izraditi taj spisak kako bi se i Romi te dobi mogli vakcinisati, pa onda uporedo da pravimo spiskove mlađih osoba kako bi bili spremni za vakcinaciju kad na njih dođe red. Tako da već vidim da pripadnici romske zajednice na ovom prostoru, dakle Tuzla kanton, neće biti zapostavljeni u vakcinaciji.“
U Prnjavoru je većina Roma integrisana u širu zajednicu, nemaju klasična romska naselja već su dio svakodnevne prnjavorske sredine. U Vukosavlju, na primjer, je to zasebno naselje, Modrički lug, gdje romske porodice žive u kontejnerima, u drvenim improviziranim šupicama, nemaju struju, vodu, djeca nisu imala internet za online nastavu. Kako onda očekivati da upotreba online aplikacije za prijavu za vakcinaciju u ovakvim i sličnim romskim sredinama nađe primjenu.
U Kantonu Sarajevu su takvo što ponudili stanovništvu, ali je od starta jasno da to jeste moderan i brz pristup, ali ne i prihvatljiv za sve. Zato su i reagirali iz AKSIOM- a, Asocijacije mladih Roma i jasno istakli „da veliki broj romskih zajednica nema pristup digitalnoj infrastrukturi neophodnoj za korištenje online načina iskazivanja interesa za vakcinacijom” te da bi to vodilo daljnjoj diskriminaciji ove populacije.
„Takav način ne dolazi u obzir ni za moj kraj„ naglašava Snježana Mirković i nastavlja: „Ljudi nisu obrazovani, marginalizovana je to skupina, nemaju ni uređaje potrebne za pristup takvoj aplikaciji. Mislim da je najbolji način koristiti infrastrukturu udruženja, ići na teren sa romskim medijatorima. Naši medijatori znaju svakog Roma ponaosob“.
Već prepoznata kao lider u regionu po broju vakcinisanih osoba, pa i po pruženoj ruci komšijama da i oni dođu da se vakcinišu u Beogradu ili drugim gradovima, Srbija je i za vakcinaciju Roma prva napravila konkretne korake. „Da vakcine budu dostupne svima“ naziv je njihove akcije s kojom su startali krajem marta, a riječ je o kampanji informiranja Roma o imunizaciji protiv virusa Covid 19.

Nosioci projekta su volonteri, mladi Romi i Romkinje kojima je cilj doći na svaka vrata. Obići će za tri mjeseca neformalna romska naselja, da objasne svojim jezikom zašto je za Rome važno da se vakcinišu, kako da se prijave, gdje da obave vakcinaciju. Mladi nose sobom i tablete, pa čak i odmah, na terenu, nastoje da prijave ljude za vakcinaciju. Samo za četiri dana kampanje prijavili su za vakcinisanje 748 Roma i Romkinja. Kampanju su podržali UNDP, UNHCR, Britanska Vlada, Tim za socijalno uključivanje i smanjenje siromaštva Vlade Republike Srbije.
„Mislim da je to što je napravila Srbija dobar način da se dođe do svakog čovjeka, pa bilo da je riječ o dolasku u izgrađena romska naselja ili improvizirana šatorska naselja Roma. Uostalom, Romi su narod koji u svoje sredine prihvataju najlakše one u koje su već izgradili povjerenje„ kaže predsjednica Udruženja Romani ćei, Mirković.

Isto smatra i predsjednica Udruženja Bolja budućnost Indira Bajramović. Kaže da je najbolji način za poziv na vakcinaciju Roma da Zavodi za javno zdravstvo svakog Kantona, pogotovo u onim Kantonima koji nemaju nikakav registar o broju i imenima pripadnika romske zajednice, kontaktiraju aktivna udruženja Roma u svom Kantonu i preko njih skupe podatke koliko Roma je zainteresirano za prijem vakcine. Do sada se ta praksa pokazala uspješnom, pa je upravo zahvaljujući radu nevladinog sektora rastao broj prijavljenih Roma za zdravstveno osiguranje, što je izuzetno bilo bitno sa pojavom korone, a pogotovo bitno za djecu i trudnice. Istina, od kantona do kantona zdravstvena briga za Rome je različita, pa u dobu pandemije vrijedi podsjetiti na određene činjenice. „Sva djeca do šest godina, po federalnom Zakonu, preko Centra za socijalni rad moraju biti osigurana. Djeca koja se školuju to pravo ostvaruju preko Ministarstva obrazovanja. I nešto novo što su neke Opštine donijele, je da osobe koje ni po kom drugom osnovu nisu osigurane mogu da to učine preko svoje opštine. Takvu odluku, kod nas, ima npr Grad Tuzla“ objašnjava Indira Bajramović.

„Trudnice, što je jako bitno, u Tuzli kad uđu u osmi mjesec trudnoće imaju pravo na zdravstvenu zaštitu preko Centra za socijalni rad, dakle s knjižicom i s punom sigurnošću ulazi u bolnicu zbog poroda. Međutim, u Lukavcu, isti kanton ali druga općina, nije tako. U USK čim se ustanovi da je žena u drugom stanju ona odmah dobija knjižicu što je jako jako pozitivno. Znači, od kantona do kantona je različito i mislim da će ova problematika i u budućnosti biti jedna od najbitnijih oblasti našeg rada“, kaže Indira.

Još jedan je podatak aktuelizirao kampanju u Srbiji, a to je činjenica da 25.000 Roma u Srbiji nemaju pristup pijaćoj vodi, što je osnovni sigurnosni rizik po zdravlje u doba pandemije. Pedeseta je godišnjica obilježavanja Svjetskog dana Roma, i u BiH su brojna naselja Roma potpuno neuslovna za život, kuće skrpljene od svega i svačega, djeca na zemlji i u igri s blatom, roditelji u potrazi za otpadom, za kojim željeznim ostatkom više, ne bi li prodali, pa zaradili. Svega nekoliko ih radi u komunalnim preduzećima. U tuzlanskom kraju, šest ili sedam njih radi u policiji TK, kaže nam naša sagovornica.
„Jedno je naselje u Lukavcu, Koksara se zove. Tamo Romi žive u trošnim, impoviziranim kućama, u jako lošim uslovima… Dvanaest do petnaest porodica. Nemaju struju, vodu, u dvorištima tih objekata ima i smeća, oni skupljaju takođe sekundarne sirovine i tako opstaju… Sjećam se jednom prilikom u vrijeme potpunog lockdown-a, kad smo ih otišli obići, ti ljudi ništa nisu imali, tri dana nisu imali brašna, ništa.
Tamo ima starih ljudi, bolesnih, invalida djece. To su tužne slike naše svakodnevnice i zaista bih presretna bila kad bismo uspjeli te ljude humano smjestiti, pa koristim ove stranice UDAR portala da apelujem da pomogne ko god može, dajte da ih smjestimo, da im olakšamo. Bit će zahvalni, vjerujte mi, a nema ljepšeg za vidjeti od ozarenih lica onih koji su poslije nikakvih kuća konačno dobili dom“ ističe Indira Bajramović.

Predsjednica Bolje budućnosti, pominje da su već u kontaktu sa kabinetom načelnika kako bi zajedno pokušali naći rješenje i nastavlja „Prošle sedmice smo bili u Prokosovićima, također Lukavac, tamo je nekih dvanaest ili 13 kuća i u jednoj kući živi šest porodica. Isto tako, nemaju infrastruture, čak ni kontejner u svojoj zajednici za smeće, niko nije zaposlen, ali jedno me posebno oduševljava, a to je da svi školuju djecu„
Oba udruženja s čijim predsjednicama razgovaramo bila su izuzetno aktivna u ovom dobu pandemije, pomogli stotinama paketa dopremljenim do porodica, pa i sada, kada se država i svijet bore sa novim sojem korona virusa, mladi volonteri obilaze stare, nemoćne, donose drvo za ogrijev ili koju kašiku tople hrane na kućne adrese.
Iza Udruženja Romani ćei je i jedna posbno teška bitka. U doba prošlogodišnje pandemije prvi tim ovog Udruženja odlučio je pomoći lokalnom stanovništvu, pa su, između ostalog, čistili covid bolnicu u Boriku u Prnjavoru. Poslije toga cijeli tim Udruženja bio je pod zarazom, svih sedmoro njih su vodili borbu za sopstveno zdravlje, porodice im bile izolirane, istovremeno brinuli da projekti opstanu i ostanu. Uspjeli su, pa se i sad bore za koju stipendiju više za neko dijete Roma, za barem jedan krov nad glavom više, za posao nekom mladiću ili djevojci. A da ih puno radi u državnim institucijama – ne radi. Samo jedan Rom radi u javnom sektoru u Prnjavoru i to u komunalnom, te jedna žena koja radi kao spremačica u Centru za socijalni rad.
„Obilježavamo Svjetski dan Roma i volim ovih okruglih naših 50. godina… A kad gledam deset ili petnaest godina unazad jasno vidim promjene koje su se dogodile. Slobodnije i više govorimo o našim pravima, prihvataju nas lakše, imamo značajan broj obrazovanih Roma, ali nismo ni blizu tako ravnopravni u odnosu na druge. Željela bih da idućih godišnjica budemo jako politički aktivni, da ne komentiraju negativno izgradnju kuća za Rome, jer trebali bi shvatiti da je izgraditi kuće za Rome ogromna stvar, zato što ne kreću sa iste startne pozicije kao drugi. Oni su u biti već diskriminirani, tradicionalno šikanirani i vrijedi ih podržati, jer znaju da cijene i ono malo dobra što im se da“, zaključuje predsjednica Udruženja Romani ćei Snježana Marković.
Njena kolegica iz Tuzle najavljuje objavu analize o životu, uspjesima i padovima Roma na petodecenijskom putu, ukazujući i na ono što je Romska zajednica u BiH danas.
„50 godina nije malo, ali ono što sa sigurnošću mogu reći jeste da i dalje imamo predrasude, i dalje se dešava diskriminacija prema romskoj populaciji, pogotovo prema ženama. Nekako smo i dalje isključeni iako je naša država potpisala i ratifikovala brojne povelje, donijela zakone koji nam garantiraju isti odnos kao i prema svakom građaninu. Međutim, još uvijek mi možemo samo birati, ali ne možemo biti birani. Nećemo odustati i potencirat ćemo uporno da nas primjete, da nas ima itekako školovanih i da s pravom možemo učestvovati u bilo kojem segmentu političkog života. S druge strane, raduje me da se sada više govori o uspješnim ženama Romkinjama, vidljive smo, poštuje nas se, nametnule smo se“, kaže Indira Bajramović inače dobitnica posebnog priznanja Evropske unije za integraciju Romkinja.
Želje neka budu stvarnost, kartonske kuće neka do iduće godišnjice budu zamjenjene pravim domovima, neka romska naselja u Modričkom Lugu, Gradiškoj, Crvenim njivama, Krojčici u Tuzli…iznjedre barem po jednu umjetnicu poput Selme Selman, po jednog vrsnog stručnjaka za romski jezik, doktora… Neka bude Gyelem, Gyelem….I uvijek u veselju kako to samo Romi znaju.
(Portal Udar)