Romski
Dajana Mirković je prva Romkinja iz Prnjavora koja je upisala pravni fakultet u Banja Luci. Pored toga što je aktivistkinja u Udruženju Romkinja „Romani Ćej-Romska djevojka“, ona ima i druga interesovanja. Zadnje dvije godine je svoju pažnju posvetila spašavanju napuštenih životinja u čemu je jako uspješna. U intervjuu sa Dajanaom, saznajte kako je tekao njen nimalo lagan put kroz obrazovanje i kako je postala uspješna borkinja za prava životinja.
Možeš li ukratko da nam kažeš nešto o sebi?
Ja sam Dajana Mirković, imam 19 godina i dolazim iz Prnjavora. Prva sam godina na Pravnom fakultetu u Banja Luci. Također sam volonterka u udruženju „Romani Ćej-Romska djevojka“ iz Prnjavora.
Rekla si nam da si se veoma rano susrela sa diskriminacijom. Kada tačno?
Od prvog razreda sam imala probleme. Kao mala imala sam jako kovrđavu kosu i kada bi me majka počešljala izgledalo je još gore. Jednom se desilo da me je učiteljica počupala za kosu i govorila mi da sam neuredna, da se ne češljam, da sam koza. Nakon toga, svi iz razreda su počeli da mi svašta govore i da me izazivaju. Moja mama je često dolazila u školu tako da učiteljica nije više ništa govorila, ali je ostalo vrijeđanje od strane vršnjaka. Učiteljica se nije zauzela za mene. Nije stala u moju odbranu da objasni djeci da postoje osobe sa kovrđavom kosom i da nije to razlog da mi se rugaju. Kasnije, kada sam bila bolesna, govorili su mi da sam Ciganka i da je to razlog zašto ne dolazim u školu.
Da li su problemi prestali u srednjoj školi, ili su postali mnogo izraženiji?
Kada sam se upisala u srednju školu doživjela sam diskriminacije zato što sam Romkinja. Rečeno mi je da se ne upisujem u četverogodišnju školu, jer neću biti primljena. Ali, ja se nisam obazirala na to i upisala sam se na smjer poslovno-pravni tehničar u Centru srednjih škola „Ivo Andrić“ u Prnjavoru.
Prvog dan škole, razrednica koja me do tada nije ni poznavala, rekla je da neću završiti školovanje, da je za mene trogodišnja škola, da ću se udati, ili se ispisati iz škole. Moja mama je reagovala. Došla je u školu da razgovara sa razrednicom, a ona je izvrijeđala moju mamu.
Međutim direktor škole je bio jako dobar, jer je spriječio dalje vrijeđanje i komplikacije.
Ali, uvijek sam bila izložena diskriminaciji, upisivali su mi ocjene kada ja nisam bila u školi, upišu jedinicu na datume kada ja nisam bila u školi. Imam osjećaj da su se pojedini trudili da me sputavaju da ne završim srednju školu, ali- ipak sam uspjela!
Da li ti je bilo teško da stekneš prijatelje koji nisu Romi?
Bilo je dosta prijatelja, ako ih tako mogu nazvati, ali čim su saznali da sam Romkinja, odmah su se distancirali. Imam par prijateljica, koje su prave prijateljice. One znaju da sam Romkinja, tko sam i odakle dolazim, jer sam im to rekla kada smo se upoznali. One su uvijek uz mene, pomažu mi, čak volontiraju u udruženju koje vodi moja mama. Idu i na seminare, gdje se i one predstave kao Romkinje.
Da li se nakada bila u situaciji da prešutiš da si Romkinja, da bi izbjegla neko vrijeđanje, ili drugačije ophođenje prema tebi?
Ne. Čak i kada sam upoznala momka sa kojim se zabavljam, odmah sam rekla da sam Romkinja, da ne bi kasnije to bio „problem“. Tako sam se uvijek ponašala. Uvijek sam i u školi govorila da sam Romkinja, odgovaralo to njima ili ne.
Da li je rad u udruženja „Romani Ćej-Romska djevojka“ možda uticao na tvoju odluku da upišeš pravni fakultet?
Moja majka je predsjednica Udruženja. Počela sam volontirati od svoje dvanaeste godine. Išla sam na razne seminare, radionice, prošla sam puno više radionica, nego što su moji vršnjaci prošli. Kroz aktivizam sam shvatila koliko je obrazovanje bitno. Kada obilazim romske zajednice, vidim kako mladi Romi i Romkinje napuštaju školovanje, rano se udaju, propate u životu, proživljavaju razne vrste nasilja. Shvatila sam da se trebam što više obrazovati i završiti fakultet. Ja sam prva Romkinja iz Prnjavora koja je upisala fakultet.
Pored tvog angažmana u udruženju čime se još baviš u slobodno vrijeme?
Odrasla sam u ulici u kojoj žive ljudi koji su pripadnici raznih nacionalnih manjina. Moja prva komšinica je Ukrajinka. Tako sam i upisala u Ukrajinski folklor, koji sam trenirala 7 godina. Sa folklorom sam putovala, upoznavala druge narode i naučila da pravim njihova nacionalna jela. Učila sam njihov jezik koji dosta razumijem. Folklor mi je dugo vremena bio glavni hobi. U zadnje vrijeme se bavim dekupažom. Jednom sedmično sa mamom i tetkom, ukrašavam kutije i provodimo vrijeme zajedno.
Pored svega, velika si ljubiteljica životinja, koje spašavaš i kasnije udomljavaš. Koliko ti je bitno da se baviš aktivizma za zaštitu životinja?
Pravo sam najviše upisala zbog zaštite životinja. Primijetila sam da sve manje ljudi obraća pažnju na životinje i da nema neke pravne zaštite. Kada budem završila pravo, želim da se dalje zalažem za njih i njihova prava. Ja sam članica udruženja za zaštitu životinja „KERBER“ Banja Luka i udruženju „AV MAU“ Sarajevo. Oduvijek sam skupljala životinje sa ulice, donosila ih kući, brinula se o njima, ali sam preko udruženja počela malo profesionalnije da se bavim zaštitom životinja. Kada pronađem životinju, ne mogu tek tako da je ostavim na ulici. Nahranim je i dovedem kući.
Imaš li podršku svojih roditelja za to što radiš i postoji li generalno kultura pomaganja napuštenim životinjama?
Teško je, jer imamo malo dvorište. Trenutno imam pet zečeva, tri psa, tri mačke i shvatam da ne mogu da ih donosim kući, jer nemam uslova za sve njih. Ja ih privremeno donesem kući i onda im hitno nalazim smještaj što mi jako teško pada, jer se naviknem na njih.
Vodim računa da kada udomljavam pse i mace smještaj bude adekvatan i da su ljudi kome ih povjeravam, prije svega, dobre osobe.
Imaš li neku poruku za mlade ljude u našoj državi?
Moja poruka je da se mladi što više obrazuju i pomažu slabijima, bilo da se radi o ljudima ili životinjama.
(portal-udar.net)
