Romski
Današnji poslodavci još uvijek nisu prihvatili ženu kao ravnopravnu sa muškarcima u obavljanju poslova, pa se i dalje vode time da oni mogu bolje i efikasnije obavljati poslove. Ono što znamo iz mnogih primjera, jeste da i žene mogu postići čak i veći uspjeh, samo kada im se pruži prilika.
Sasvim je legitimno ako postavimo pitanje: zašto naša zajednica ne želi prihvatiti ženu kao jednaku i ravnopravnu sa muškarcem? Zašto ako se žene obrazuju i ako su se davno izborile za jednakopravnost. Čini se da se odgovor na ovo pitanje, nalazi svuda oko nas, jer danas je prava rijetkost vidjeti ženu na nekoj društveno odgovornoj poziciji.
Bez obzira na stepen razvoja društvene zajednice, žene su manje-više u istom položaju i možemo ga smatrati univerzalnim problemom.
Postavlja se pitanje, kako u ovakvom društvu, za žene koje su dvostruko diskriminisane, koje su od rođenja stigmatizirane i kojima je već unaprijed definisan život, pronaći mjesto? Naravno, ovdje govorimo o Romkinjama, a na ovo pitanje smo tražili odgovor upravo od samih Romkinja.
One su česte žrtve višestruke diskriminacije i negativnih stavova, kako od većinskog stanovništva tako i od vlastite zajednice. Uvjeti života su im otežani nekim patrijarhalnim elementima romske „kulture“ poput jakih i odvojenih uloga spolova koje često propisuju podređenost žena muškarcima. Za njih je uglavnom “rezervisana ulogu” žene koja je majka zadužena za kućanstvo.
Rana udaja, maloljetnički i ugovoreni brakovi Romkinja, još uvijek se vežu za romsku tradiciju, te su time Romkinje još više oštećene.
Ranom udajom prestaju da se školuju ili nikako ne započinju svoje školovanje, što u mnogo čemu otežava njihov život, zapošljavanje.
U razgovoru sa ženama iz Bijeljine i Tuzle pokušali smo doći do saznanja zašto je to tako, koji su razlozi njihovog nezapošljavanja.
Muški i ženski poslovi
Mirsada Karić je prije dvije godine završila školu i još uvijek se vodi na evidencija Biroa za zapošljavanje. Kaže da problem počinje kada poslodavac u startu odbije bilo kakvu mogućnost da je ona (žena op.a.) sposobna za rad.
Zašto nije do sada dobila posao, ona nema drugog objašnjenja sem zbog toga što je žena. Kako objasniti drugačije, pita se ona, kada neko ispunjava sve uslove, ali kada poslodavac ipak “smatra” da bi to muškarac mogao bolje.
Zula Džafić iz Tuzle je Romkinja koja izdržava četveročlanu porodicu. Njen muž je poginuo prije 9 godina, a ona je od tada u potrazi za poslom, ali bezuspješno. Zula je nezaposlena, bez ikakvih primanja. Volontirajući po raznim institucijama, udruženjima i ustanovama privređivala je kako bi mogla zadovoljiti osnovne uslove za život svoje porodice.
Zula smatra da su žene po pitanju podjele na muško-ženske poslove stavljene u drugi plan i na neki način zapostavljene. Ipak, tvrdi da žene daleko više rade od muškaraca.
„Mi žene radimo puno više od muškaraca, ali nemamo podršku neku, koja bi nas vodila kroz život, druženje, da bi nam pomogli da nas primaju u radne odnose. Mi bi bile rado aktivne i željele bi, ali nema posla“, kaže Zula.
Ravnopravnost Romkinje sa ženom druge nacionalne pripadnosti
Indira Bajramović, predsjednica Udruženja žena Romkinja “Bolja budućnost” iz Tuzle, tvrdi da žene ni međusobno nisu ravnopravne i da je velika razlika između žene Romkinje i drugih žena.
„Žene nisu ravnopravne ni u svojoj porodici, ni u zajednici a da ne govorimo o široj društvenoj zajednici. Kada govorimo o ravnopravnosti, možemo da pričamo o ravnopravnosti žena Romkinja sa drugim ženama. Razloga ima više, prvi je što nismo dovoljno obrazovane, politički uključene“, istakla je Indira.
Romkinje moraju da ulože puno više truda, rada i općenito zalaganja od drugih žena koje nisu romske nacionalnosti da bi bile primjećene ili u istom rangu sa drugim ženama.
Osim dvostruke diskriminacije, koja se ogleda u tome što je žena a potom i Romkinja ona mora dvostruko više, jače i upornije da se dokazuje.
Obrazovanje kao prvi razlog nezapošljavanja
Jedan od najvećih razloga nezapošljavanja i diskriminacije Romkinja je (ne)obrazovanje. Veliki broj Romkinja se rano udaje, rađaja djecu i osniva porodice.
Oko 90 procenata Romkinja nema nikakav pristup zdravstvenoj i socijalnoj zaštiti i zaposlenju. Broj djevojčica Romkinja koje pohađaju osnovnu školu je izrazito mali u odnosu na broj dječaka (odnos je 3:7 u korist dječaka). Broj djevojčica koje napuštaju osnovnu školu veći je od broja dječaka.
Razija Aziri je Romkinja koja je nepismena i mnogo godina se nalazi na evidenciji biroa za zapošljavanje.
„Niko nije zainteresovan za mene, nepismena sam i dugo godina sam na birou. Nisam nikad dobila ponudu za neki posao. Radila sam sezonski i tu imam nešto vrlo malo staža“, kaže Razija.
Ona živi sa dvoje djece, sa djevojčicom koja je jako bolesna i za njene potrebe potrebno je dosta brige, truda ali i novca kojeg Razija nema.
Razija je prihvatila i da se brine o jednom dječaku kojeg je otac ostavio nakon smrti njegove majke.
„Živim sama sa dvoje maloljetne djece. Djevojčica koja ima 15 godina je sa posebnim potrebama. A drugi dječak, njegova majka je umrla prije 5 godina, otac mu se oženio i ostavio ga“, istakla je ona.
U Bijeljini djeluje Kancelarija za romska pitanja koja je uključena u sve probleme romske populacije.
Begzada Jovanović šefica Kancelarije kaže da svi ovi problemi nastaju iz jedinstvenog problema, a to je neobrazovanost žena. Većina njih ne zna ni popuniti jednostavne obrasce kako bi se prijavile za neki posao.
Nove generacije, nova nada
Sada već nakon nekoliko izjava ovih žena dolazimo do bolje slike i početnih razloga nezaposlenosti Romkinja. Prije svega, to je nizak stepen obrazovanosti, zatim neprihvatanje zajednice, jer moramo biti svjesni da još uvijek živimo u ukalupljenom društvu gdje vlada neprihvaćanje drugih i drugačijih i na kraju imamo i tu muško-žensku neravnopravnost.
Jovana Barbu iz Bijeljine je mlada djevojka koja je puna energije, iskrene želje da promijeni ovo stanje.
Ona želi da po završetku srednje škole upiše Pravni fakultet i da svim silama uključi sve žene u obrazovni i ekonomski sistem naše države.
„Ja sam Romkinja koja je na sebi osjetila tu žensko-mušku neravnopravnost i jako mi je krivo. Završna sam godina srednje škole i planiram upisati fakultet ali se pribojavm zapošljavnja, jer prije svega s te nacionalne strane a onda i ženske“, kaže ona.
Na pitanje da li bi željela da se bavi politikom i na taj način pomogne uključenost Romkinja u sve društveno-ekonomske procese u BiH, Jovana je odgovorila:
„U budućnosti, ako bih na taj način mogla da pomognem svom narodu, što da ne.“
I dalje je dominantno poimanje žene isključivo kao majke i domaćice u obitelji. Da, žena treba da bude i majka i domaćica ali pored toga i ostvarena žena u poslovnom svijetu. Biti žena nije samo u pruzimanju tog statusa „slabijeg pola“ i prepustiti se lokalnim, društvenim standardima i tradicijama. Žena prvenstveno treba da budu poštovane od strane same sebe, preuzeti svoj život u svoje ruke i krojiti ga nazavisno od predrasuda.
(portal-udar.net)
