Romski
Međunarodni dan rada je praznik koji se oblježava 1. maja, kao spomen na velike radničke prosvjede održane u Čikagu 1886. godine.
Cijelo 19. stoljeće bilo je obilježeno bezdušnim iskorištavanjem radnika. Niske dnevnice i višesatni dnevni rad, od 12, čak i 18 sati za odrasle pa i djecu.
Prvog maja 1886. godine u Čikagu, okupilo se oko 40.000 radnika ističući zahtjeve simbolizirane u 3 osmice: 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati kulturnog obrazovanja. Policija je intervenirala oružjem i ubila šest, a ranila oko 50 radnika. Mnogo je prosvjednika uhićeno, a vođe štrajka izvedeni su pred sud. Petoro ih je osuđeno na smrt, a trojica na dugogodišnju robiju.
U spomen na krvoproliće u Čikagu, na Prvom kongresu 1889. godine, odlučeno je da će se 1. maja svake godine, održavati radnički prosvjedi. Već od sljedeće 1890. godine, taj datum postaje međunarodnim danom opće solidarnosti radništva.
Tokom sljedećih godina, radnici su u zapadnim zemljama, uz posredovanje sindikata i sporazumijevanje s poslodavcima, odnosno državom, postigli zapažene uspjehe u borbi za svoja prava pa su s vremenom smirene socijalne tenzije.
U istočnim zemljama, radnički su pokreti nadzirani od boljševičkih, odnosno komunstičkih partija, koje su formalno zagovarale socijalnu pravdu, ali su radnici još više bili izrabljivani nego na Zapadu. Niske dnevnice, prisilni i produžen rad zbog navodnih državnih interesa, uz strogo dirigirane sindikate, bile su osnovne značajke demokratije i svakog radničkog samoorganiziranja u tim zemljama.
U međuvremenu, mnogo toga se dogodilo pa razni aktivisti i sindikati otvaraju pitanje: imamo li razloga da obilježavamo Prvi maj kao praznik rada, kada dobar dio čovječanstva nema posao i kada je u mnogim zemljama borba za radnička prava postala borba za radno mjesto i bilo kakav posao.
(portal-udar.net)
