Digitalna pismenost je osnova razvoja svakog društva

Prema podacima Ministarstva prosvjete i osnovnog školstva, većina romske djece u Bosni i Hercegovini početkom pandemije nije mogla pratiti online nastavu jer nisu posjedovali tablete niti internetsku vezu.

518

Po istraživanju Regulatorne agencije za komunikacija gotovo 90 posto građana starijih od 10 godina koristi Internet, što indicira visoku digitalnu pismenost. No stvarni pokazatelji su drugačiji. Po istraživanjima velikih IT kompanija, funkcionalno digitalno pismeno je svega malo više od polovina građana BiH. Pod tim se podrazumijeva da imaju znanja da mogu u poslovne i privatne svrhe pronaći na kompjuteru ili mobitelu podatke koji im trebaju ili koristiti bar dio digitalnih multimedijalnih komunikacionih servisa.

Prema posljednjem popisu stanovništva Bosne i Hercegovine (BiH) provedenom 2013. godine, broj nepismenih bio je 89.794 od ukupno 3.180.115 osoba starijih od 10 godina. Čak 1.229.972 ili 38,7% bilo je informatički nepismeno. Tačnije, prema navedenim podacima, 1/3 ljudi u BiH nikada nije koristilo kompjuter dok 1/4 nikada nije koristilo Internet (Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine, 2016.). Procjene IT kuća i medijskih organizacija je da su te brojke danas sigurno za 10 posto veće, u smislu digitalne pismenosti, što pokazuje da BiH hvata korak za razvijenim zemljama.

I obrazovanje na daljinu je pokazalo i digitalne i ekonomske prepreke

Međutim, evidentno je da funkcionalna medijska pismenost je niža od prosjeka EU, pa čak i zemalja u okruženju. Stoga međunarodni donatori, posebno Evropska unija, insistiraju na razvoju ovih vještina i stvaranju digitalne agende koja bi uvela isključivu primjenu pristupa i dobijanja dokumenata od državne ili lokalne uprave, alternativne edukacione metode i primjenu digitalnih alata u različitim formama privrednog poslovanja. U tom cilju krajem septembra u Briselu je održana međunarodna konferencija “Western Balkan Digital Summit“ koja je između ostalog imala fokus i na problemima sa kojima se susreće romska populacija na ovom polju. Predstavnica Bosne i Hercegovine na samitu je bila Sanela Bešić, direktorica Romskog informativnog centra – Kali Sara iz Sarajeva koja je upoznala učesnike sa teškoćama sa kojima su se susretala romska djeca za vrijeme Covid krize. U cilju sprječavanja širenja pandemije COVID-19, BiH je poduzela mjere zatvaranja škola, što je rezultovalo  nastavom na daljinu. S vremenom je postalo očito da ova nova stvarnost ima veliki utjecaj na obrazovanje djece i mladih, naglašavajući već postojeće razlike među učenicima. Postavlja se pitanje jednakih mogućnosti za sve. Međutim, zbog različitih okolnosti, neke škole nisu omogućile pristup kvalitetnom obrazovanju svoj djeci.

„Učitelji su se morali prilagoditi novim pedagoškim konceptima i metodama poučavanja, bez posebne obuke ili sredstava za uključivanje učenika iz ranjive skupine, a posebno romske djece koja zbog teške ekonomske pozicije njihovih roditelja su često bila isključena iz ovog procesa“, rekla je Bešić.

Prema podacima Ministarstva prosvjete i osnovnog školstva, većina romske djece u Bosni i Hercegovini početkom pandemije nije mogla pratiti online nastavu jer nisu posjedovali tablete niti internetsku vezu. Dio djece pokušao je pratiti online nastavu putem pametnih telefona, no to je bio problem i u obiteljima gdje je više djece i samo jedan ili dva mobitela (roditelji). I nakon intervencije međunarodnih organizacija i kupnje određenog broja tableta problem je i dalje postojao. Romske obitelji koje žive u bespravno izgrađenim objektima nemaju priključak na struju, pa je i to prepreka u praćenju online nastave.

Opštine moraju uspostaviti Help Desk

Na „Western Balkan Digital Summit-u“ je iznijeta i ideja da bi u romskim naseljema trebalo napraviti punktove gdje bi stručna osoba pomagala nepismenim ili dovoljno neupućenim ljudima, da popune razne opštinske formulare potrebne za ostvarivanje određenih prava i pomoći. Međutim, Sanela Bešić je rekla da je to „idealistička ideja“ za koju treba novac koji bi eventualno mogao da se obezbijedi samo kroz projekte. Po njenom mišljenju nije potrebno na ovaj način odvajati Rome od ostalih, jer je evidentno da i većinska populacija, pogotovo ona starija, ili nebrazovanija, ne može da se snađe u formalnim opštinskim procedurama. Stoga je predložila da se razvije aktivitet prema lokalnim organima vlasti kako bi opštine, u okviru svojih budžetskih prihoda, napravile u zgradi opština tzv. help deskove (osobe ili kancelarije za pomoć) koje bi građanima razjasnile procedure i pomogle da popune zahtjeve kao i druge vrste asistencija. Praktično, to je po opštini samo jedno novo radno mjesto čime bi se građanima značajno olakšalo administrativno snalaženje.