Romski
„Već godinu dana sam u Njemačkoj. Nisam u Bosni mogla naći posao, iako imam srednju trgovačku školu. Nisu me čak nigdje primili ni na crno, da bar mjesec ili dva radim“, kaže Azra, odnedavno udata Ramadani, za osobu koju je upoznala na poslu u Hanoveru.
Smatra, da je značajan razlog bezuspješnog dvogodišnjeg traženja posla u svom rodnom Sarajevu to što je Romkinja.
„Niko mi nigdje nije rekao da je to razlog, ali jednostavno sam osjećala podozrenje. A od prijateljice koja je me je nagovorila da se prijavim na posao na jednoj benzinskoj pumpi sam čula da je upravnik rekao – ‘neće mi valjda ciganka raditi za kasom’“, priča Azra koja je u Njemačkoj našla posao u jednom marketu vrtnih potrepština.
Indira Bajramović, direktorica udruženja „Bolja budućnost“, koje se intenzivno bavi ženskim pravima sa posebnim fokusom na Romkinje, kaže da su još uvijek prisutne diskriminacija i predrasude, pogotovo ako je u pitanju zapošljavanje Roma.
„Ali posebno su u teškoj situaciji Romkinje iz razloga što nisu konkurentne na tržištu rada, tj. nisu obrazovane dovoljno. Međutim, zadnjih godina imamo generacije djevojčica odnosno djevojaka koji završavaju osnovnu i srednju školu i upisuju fakultete. Međutim, kada završe školu sreću se sa diskriminacijom i teško dolaze do posla. Imamo primjer jedne naše članice koja ima troje djece koja su završila škole, a niko ne radi. Jedna je kćerka završila za poslastičara i bila je na praksi u jednoj našoj slastičarni. I kada je pitala za posao, otvoreno su joj rekli da zato što je ‘ciganka’, ne može dobiti posao – ne primaju ‘cigane’, odnosno Rome. Kako nam je prenijela, oni su upotrijebili ovu pogrdniju riječ. Imali smo i slučaj kada je prije par godina jedna benzinska pumpa kroz oglas tražila da zaposli šest žena. I kada su se prijavile i neke Romkinje, samo im je rečeno da ne mogu tu raditi. Tih slučajeva ima stalno, i dan danas. Iako imamo omladine koja je završila srednje škole, jako teško dolaze do posla. A to su djevojke i momci koji imaju znanja, dolaze iz čestitih porodica koje su integrisane u društvo. Ali ako neki poslodavci znaju da su Romi, ne mogu dobiti posao“, rekla nam je Bajramović.
Istakla je da njena organizacija, koja je članica Ženske romske mreže koja okuplja više udruženja koja se bore za ženska prava, podnosila prijave kada je otvoreno neko uvrijeđen ili diskriminisan na nacionalnoj osnovi, ali da su te stvari teško dokazive, pogotovo ako nije bilo svjedoka. To nam je potvrdila i Sanela Bešić iz organizacije „Kali Sara-Ric“ koja je rekla da poslodavci uvijek mogu naći opravdanje zašto nekoga nisu primili na posao – „nema iskustva“, „velika konkurencija“ i sl.
U BiH samo 30 posto žena zaposleno
Po podacima Svjetske banke, koja, između ostalog, istražuje i radni položaj žena, odnosno njihov uticaj na privredne tokove u smislu stvaranja ekonomski održivih zemalja, samo jedna trećina radno sposobnih žena u Bosni i Hercegovini je zaposlena. Kod muškaraca taj procenat iznosi preko 60 posto. BDP zemlje bi mogao biti čak 16 posto veći kad bi žene radile u istom procentu kao i muškarci, podatak je iz izvještaja iz 2018. godine ovog međunarodnog magnata za BiH. Procentualno manji broj zaposlenih žena u regiji jugoistočne Evrope je samo u Albaniji i na Kosovu, dok je u ostalim zemljama broj zaposlenih žena znatno veći.
Po internim istraživanjima organizacija koja se bave pravima žena i djece, trenutno u BiH, u 60 posto slučajeva, djeca se čuvaju kod kuće. Vrtića nema dovoljno ili nisu finansijski dostupni. Siromašne žene to ograničava da aktivno traže posao, jer nemaju mogućnost zbog ove izuzetno važne životne obaveze, da se posvete radu mimo kuće, što im takođe onemogućava i svaku drugu vrstu nezavisnosti. Upravo zbog toga u patrijahalnim sredinama nemaju ni podršku muževa, što otvara niz ugrožavanja ženskih prava.
Romkinje u BiH imaju imaju dodatni problem jer su u najvećoj mjeri bile isključene iz bilo kakvog obrazovnog procesa što ih, čak i kada su u prilici (porodičnoj, radnoj), ograničava u traženju posla.
3900 Roma na biroima u BiH, a procjena je da je nezaposleno oko 10 000
Udruženje „Kali Sara“ iz Sarajeva u svom projektu lobiranja za prava romske populacije, iznosi podatke da je u BiH na evidenciji biroa za zapošljanje oko 3900 građana romske nacionalnosti od čega je većina bez profesionalnih kvalifikacija, što je pokazatelj da je potrebno pokrenuti obrazovanje za podesna zanimanja i prekvalifikacije. Broj nezaposlenih Roma je svakako i veći, ali neki zbog neznanja ili neinformisanosti, a neki radi raznih životnih kalkulacija, nisu prijavljeni. Najveći broj nezaposlenih Roma je u Tuzli – 734, što je i očekivano jer je Tuzlanski kanton regija gdje živi najveći broj Roma. Aktivisti ove organizacije takođe smatraju da pored niza socijalnih razloga, ključno je što dio Roma zbog diskriminacije u osnovnoj školi se ne odlučuje za srednju školu, što ih odmah stavlja na dno socijalne ljestvice. Većina od ovog broja su muškarci, što pokazuje diskriminisanost žena, jer se one ne prijavljuju na biroe, pogotovo jer je uglavnom dovoljno da jedno od porodice bude prijavljeno, kako bi si ostvarili zdravstveno osiguranje. Nedžad Jusić, osnivač organizacije Euro Rom iz Tuzle je ranije za Udar rekao da kada bi se svi nezaposleni građani romske nacionalnosti prijavili na birou, bilo bi ih barem 10 hiljada.
Luka Glibo, rukovodilac Odjeljenja za programe zapošljavanja i razvoj preduzetništva iz Zavoda za zapošljavanje Republike Srpske, kazao nam je da je mali broj lica romske nacionalnosti prijavljen na evidenciju (134 lica u aktivnoj ponudi na dan 30.09.2022.godine). Također, prilikom prijavljivanja na evidenciju, najčešće se ne izjašnjavaju kao Romi, što je zapažanje sa terena, a nacionalnost ističu samo kada se prijavljuju za poticaje.
„Tu su i neaktivnost na tržištu rada i nedovoljno razvijena svijest o značaju prijavljivanja na evidenciju i aktivnog traženja posla; niska i nepovoljna kvalifikaciona struktura. Skoro 80% prijavljenih na evidenciji su NK radnici, 107 lica su NK od 134 prijavljena na evidenciju Zavoda. Većina prijavljenih na evidenciji nalazi se u najproduktivnijoj starosnoj dobi, do 45 godina. Ponuda radnih mjesta na koja bi ova lica mogla konkurisati je ograničena zbog nepovoljne kvalifikacione strukture i prisutnih predrasuda kada je u pitanju zapošljavanje ovih lica. Ova lica se najčešće zapošljavaju u komunalnim djelatnostima, prikupljanje otpada, uslužne djelatnosti, autopraonice i sl., poljoprivreda, jednostavniji poslovi u prerađivačkim djelatnostima, rad na pijacama (trgovina), građevinarstvo i slično. Problem je nespremnost i nedovoljna znanja i vještine potrebne za vođenje samostalnog posla ovih lica, te još uvijek slab interes poslodavaca za zapošljavanjem, što je jedan od razloga što nekada ne budu iskorištena sva sredstva rezervisana za zapošljavanje Roma“, kazao je Glibo.
On je također, ispred Zavoda za zapošljavanje ovog entiteta, a na osnovu dosadašnjeg iskustva na polju zapošljavanja Roma, dao određene, uopštene preporuke za poboljšanje ovog procesa: Rješavanje pitanja stambenog zbrinjavanja i zdravstvene zaštite romske populacije; Ulaganje u obrazovni proces; Podizanje nivoa kvalifikacione strukture nezaposlenih lica romske nacionalnosti; Uključivanje većeg broja institucija sistema u rješavanje ovih pitanja; Bolja organizovanost i rad udruženja romske nacionalnosti; Veća pomoć udruženja romske nacionalnosti u rješavanju navedenih pitanja. Dakle, riječ je o integralnom pristupu rješavanja problema ove populacije gdje je potrebna snažna i novčana i aktivistička podrška vlasti na svim nivoima kao i nevladinog sektora kao posrednika.
Marija je pokrenula vlastito gazdinstvo
Neke Romkinje, uz podršku nevladinih organizacija razvijaju sopstvene male biznise. Marija Vidić iz prnjavorskog sela Gornji Palačkovci bavi se poljoprivredom. Nikada nije imala stalni posao, ali je od uzgajanja voća i povrća uvijek uspijevala fino zaraditi. Da prehrani porodicu i odgoji djecu kojih ima četvero. Zahvaljujući pomoći Udruženja ‘Romska djevojka – Romani ćej’ i donatora, osposobila je malo gazdinstvo na kojem uzgaja različite kulture.
Kao mali poljoprivredni proizvođač, nema nikakvu drugu podršku i nije zaštićena, tako da se sve svodi na ličnu sposobnost da se izbori na tržištu i pokuša uraditi nešto više.
„Nemam kapaciteta za nešto više. Treba još radnika koje treba platiti. Imam pomoć muža. Mogla bih i više proizvoditi. A, ako bih mogla proširiti proizvodnju, onda bi imala finu mjesečnu zaradu. Ali treba uložiti, a za to nema para“, kaže Marija, ali i ističe da se uz manje donacije može početi baviti poljoprivredom.
„Mnoge žene nisu dovoljno obrazovane da traže donacije i podršku od države, ali tu je dragocjena pomoć nevladinih organizacija“, kaže Marija.
Federalni zavod za zapošljavanje unatrag nekoliko godina, u okviru projekta Dekada Roma, na osnovu doznačenih sredstava od strane Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH svake godine realizuje program zapošljavanja Roma, koji podrazumijeva davanje poticaja za zapošljavanje i samozapošljavanje osoba iz ove ciljne grupe. Kako su nam kazali iz Zavoda za zapošljavanje FBiH, većim dijelom je riječ o KV i NK radnicima koji se zapošljavaju u komunalnim preduzećima na jednostavnim poslovima održavanja čistoće i hortikulture. Period sufinansiranja za te osobe traje 12 mjeseci a iznos subvencije po osobi iznosi 6.000 na godišnjem nivou, odnosno 500 KM mjesečno. Subvencija za zapošljavanje osoba sa visokom stručnom spremom na godišnjem nivou iznosi 8.000 KM po osobi, a dužina trajanja perioda sufinansiranja je 12 ili 24 mjeseca. Također, potrebno je napomenuti da veliki broj romskih udruženja aplicira po tom programu, te da uz pomenutu subvenciju zapošljavaju osobe iz ove ciljne grupe na administrativnim poslovima. Kompanija Bingo je protekli desetak godina bila najveći poslodavac Romima po ovom osnovu. Angažovali su veliki broj ljudi koji su radili u magacinima ili na utovaru i istovaru robe. Manje mjesta je bilo raspoloživo za zanimanja koja su tradicionalno podesna za žene, tako da je i po ovom osnovu zaposlen manji broj žena od muškaraca.
Jedinstveni je stav u NVO sektoru da je prilično složen proces prijava, pogotovo za samozapošljavanje, pa čak oni koji imaju dobre radne ideje, bez pomoći nisu u stanju popuniti brojne formulare. Stoga već dugo na raznim skupovima romski NVO sektor traži da Zavodi za zapošljavanje osiguraju neku vrstu pomoći za apliciranje na ove konkurse ili da donatori obezbijede sredstva za organizacije koje bi davale pravnu pomoć.
Obrazovanje – od diskriminacije do prevelike tolerancije
Indira Bajramović ističe da je osnova romske inkluzije, obrazovanje.
„Imamo Zakon o osnovnom obrazovanju i on, ako se poštuje, djeca moraju završiti osnovnu školu. Međutim, srednje obrazovanje nije zakonski obavezno. No, mi ulažemo napore, kao i još niz organizacija, da pomognemo kako roditeljima tako i samoj djeci da upišu i završavaju srednje škole. Bez srednjih škola nema obrazovanog kadra koji će biti konkurentan na tržištu rada da bi se mogli zaposliti. No, i pored toga, mnogi koji završe, ne mogu naći posla. No, treba biti iskren, neka djeca koja završe osnovne škole, pa čak i srednje škole, nemaju dovoljno ni opšteg ni stručnog znanja. Obrazovni sistem je toliko urušen, a nekada se Romi i propuštaju, što je kontraproduktivno jer onda nisu konkurentni. A drugi je problem što se ne prijavljuju romska djeca koja izostaju iz škole, roditeljima i Centrima za socijalni rad. To se posebno toleriše Romima. Zato imamo djecu koja napuštaju školu ili koja dobijaju samo minimalna znanja. Mislim da tu sistem potpuno zakazao“, kaže Bajramović.
Većina Roma smatra da ih je, pored siromaštva, i diskriminacija u školi omela u nastavku školovanja.
„Dvoje iz razreda govorilo je – bježi od cigana. Jedan dječak me je čak gurnuo. Učiteljica je to vidjela i rekla – nemojte djeco da se svađate. Nije to uredu. Ispalo je da smo svi krivi. Neka djeca nikada nisu htjela sa mnom sjediti. Bila je u razredu moja rodica pa smo uvijek zajedno sjedile u klupi. Mislim da djeca gledaju po tome i koliko si tamna. Moja tazbina iz Gradiške su svijetli i kaže da joj kćerka nema problema u školi. Ali možda ne znaju još da je Romkinja“, ispričala je Hana iz Prijedora koja nije željela da se slika plašeći se da bi joj to moglo zasmetati sada u fazi kada traži posao.
I pored svega, Hana je završila srednju školu i ima obećanje za privremeni posao na određeno vrijeme čim radnica ode na trudničko bolovanje i oslobodi se radno mjesto. Ne želi da priča za medije jer se plaši da je neće primiti, što je takođe vid diskriminacije. „Samo mi fali još moja glava u medijima i da skrećem pažnju dodatno na to da sam Romkinja“, kaže.
Indira Bajramović smatra da je zapošljavanje stvar gdje se mora djelovati multisektoralno.
„Aktivitet zapošljavanja ne može bez obrazovanja, bez obezbjeđenja ekonomskih preduslova. Ipak, moram reći da smo zahvaljujući nekim NVO u BiH, ali i pojedincima učinili dosta da se djeca obrazuju, a onda i integrišu u društvo. Posebno je značajno da djevojčice sve više završavaju osnovnu školu, upisuju srednju, ali i završavaju fakultete. Prije par godina na tom polju se nismo mogli pohvaliti“, kaže Bajramović i ističe da pored ove aktivističke linije u obrazovanju je potrebno se boriti i za ljudska prava, prije svega za prava žena, ali borbu protiv diskriminacije prema Romima.
Aida zna šta hoće
Postoje i djevojke koje su svjesne svoje snage i svojih sposobnosti i da neće dozvoliti da ih predrasude drugih udalje od cilja. Aida Vehabović je učenica iz Kaknja koja zna šta želi.
„Zašto će me biti stid nečega čemu pripadam? To je moja nacija, moja kultura, ja se stvarno ponosim što sam Romkinja. Da nisam Romkinja, ne bih došla do ovog cilja, a to je da budem uspješna djevojka, kasnije žena, da studiram glumu“, pojašnjava ona.
Aida završava srednju školu, bavi se glumom i sada ima prijatelje svih nacionalnosti. Kaže da se odmalena susretala sa diskriminacijom, još od vremena kada je bila u vrtiću, a najizraženija je bila u osnovnoj školi. Bila je razdvajana i izdvajana kao jedina Romkinja u razredu, i izuzetno nedruštvena jer je osjetila da se prema njoj ponašaju drugačije.
„Volim to što sam drugačija. Volim što imam tamniju boju kože. Jednom su mi rekli da misle da sam iz Južne Amerike. Mislim, hvala puno na tome“, priča Aida na vrlo šaljiv način.
Branko Anđić, psiholog, voditelj Sekcije za školsku psihologiju Društva psihologa RS kaže da niže učešće romske djece u obrazovanju ozbiljno ograničava njihove kapacitete i mogućnosti za učešće u redovnom društvenom, ekonomskom pa i političkom životu kao odraslih ljudi.
„Ustaljeni stereotipi i predrasude o Romima, uvrede i distanca, siromaštvo, predstavljaju veliku barijeru u uspostavljanju inkluzivnog ambijenta u školi koji je preduslov za dobro obrazovanje. Za uspjeh u školi potrebno je da svi učenici budu zaštićeni od svih oblika diskriminacije, ali i da svi akteri vaspitno obrazovnog procesa prepoznaju svoje lične predrasude i rade na njima u cilju smanjenja diskriminacije“, zaključio je Anđić.
Emir Abduzaimović, pravnik i aktivista za prava Roma, također tvrdi da diskriminacija tokom školovanja itekako utiče na kasniji uspjeh u životu.
„Svakako da diskriminacija romske djece ostavlja posljedice koje se dalje provlače kroz njihov čitav život. Tu bih svakako izdvojio manjak samopouzdanja u njihovom daljem životu. Upravo zbog diskriminacije romska djeca vrlo rano završavaju svoj obrazovni ciklus, često ostajući samo na završenom osnovnom obrazovanju, koje ne pruža ni minimum kompetencija za pronalaženje solidnog zaposlenja. To dovodi do toga da čitav svoj život žive u nepovoljnoj finansijskoj situaciji, u stalnoj borbi za ostvarivanje osnovnih životnih potreba.“, kazao nam je Abduzaimović.
Begzada Jovanović, direktorica organizacije „Siguran korak“ iz Bijeljine očekuje da nova vlast ima veći senzibilitet prema romskoj populaciji, prije svega prema mladima, ženama i djeci.
„Treba da se izdvoji više sredstava za zapošljavanje Roma. Npr, u Bijeljini postoji suma od 6000 KM po pojedincu za zapošljavanje godišnje koja nije dovoljna, pogotovo sada kad’ je sve poskupilo i kada su i porezi i plate veće nego što su bile. Zatim nove vlasti trebaju da finansiraju djeci srednju školu. Smatram da je to veliki prioritet Roma i Romkinja“, kaže Jovanović.
Dervo Sejdić, aktivista koji je ispred Socijaldemokratske partije (SDP) zadužen za problematiku Roma i drugih nacionalnih manjina, takođe ističe da je obrazovanje, i to upravo sa fokusom na srednjoškolsko i fakultetsko, sada prioritet.
„Postoji razrađena inicijativa za budući parlament da se romske učenike u srednjoškolskom i visokoškolskom obrazovanju snažnije podrži. Za srednju školu prijedlog je da se obezbijedi nabavka udžbenika i pokriju troškovi prevoza, a da se na univerzitetskom nivou obezbjedi kvota za romske studente koji će biti uključeni u budžetsko finansiranje. Mislim da bi to bilo prihvatljivo za sve stranke jer ako uzmemo u obzir da pet do 10 studenata na godišnjem nivou upiše fakultet, nadam se da to nije neko opterećenje za budžet“, kaže Sejdić.
Ne odustajati
Evidentno je da je potreban paralelni rad vlasti i NVO zajednice u obrazovnom procesu, jačanju senzibiliteta većine prema romskoj zajednici i opštoj snažnijoj društvenoj participaciji žena.
„Žene su definitivno u težoj situaciji kada je u pitanju zapošljavanje. Međutim. žene su degradirane i zato što ne učestvuju u procesima donošenja odluka. Od političke do upravljačke participacije. Imamo slučajeva da žena ispunjava sve uslove, ali prođe muškarac. Mi još nismo ravnopravne, govorim generalno. A ta neravnopravnost se multiplicira na Romkinje, prema kojima još postoji i diskriminacija u zapošljavanju“, ističe Indira Bajramović.
Rad na suzbijanju predrasuda i eliminisanju etničke diskriminacije je ključan, jer nedovoljno tolerantna postratna društva, u koja spada i BiH, generišu međunacionalne tenzije, što se odražava i na ostvarivanje ljudskih prava. No, slučajevi takve diskriminacije su teško dokazivi. Osjećaj nekoga ko nije dobio posao zbog etničke diskriminacije medijski jeste interesantan, ali bez konkretnih dokaza i spremnosti pravosuđa da se ozbiljnije ne uhvati u koštac sa ovim, smanjuje šanse za uspjeh. No, to upravo treba da bude putokaz kako se boriti protiv ove vrste diskriminacije.
Objavljivanje ovog teksta je finansirano grantom Ministarstva vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država (Department of State) u okviru projekta “Osnaživanje pružalaca pravne pomoći za suzbijanje diskriminacije na temelju pola na tržištu rada, u BiH” kojeg
implementira Helsinški parlament građana Banjaluka. Mišljenja, nalazi i zaključci koji su ovdje navedeni pripadaju autoru i ne odražavaju nužno mišljenja, nalaze i zaključke Ministarstva vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država.”
