Djetinjstvo u vremenu socijalnih raslojavanja: TEŠKO JE ODRASTATI U TRANZICIJSKOJ “JEDNAKOSTI”

790
foto: Pixabay
foto: Pixabay

Na jednoj od sarajevskih tržnica već godinu-dvije “radi” jedan zanimljiv lik, ni dječak ni mladić, nego nešto između, na prvi pogled na prelazu između osnovne i srednje škole. Nimalo nametljivo, često i simpatično, prolaznicima nudi parfeme, sunčane naočale i druge sitnice, trudeći se da ostavi dobar utisak i na one koji ga redovno odbijaju. Reklo bi se da ne propušta nijedan dan, bilo da prži užareno avgustovsko sunce ili da steže neugodan januarski jutarnji mraz.

Bješe vrlo neobično jednog popodneva vidjeti da svoje “artikle” nije ponudio grupi djevojaka njegovog uzrasta, vrlo lijepo obučenih, koje su, pomalo napuhano i s visine, prošle preko platoa pred tržnicom. Nije im prišao iako je za nekog sa strane bilo vjerovatnije da će one prije biti u stanju da nešto kupe, nego oni svakodnevno obučeni prolaznici, mahom kupci sa obližnje pijace i supermarketa, koji tuda prolaze u žurbi i kojima uvijek nudi svoju “robu”.

“Neće ti one ništa kupiti od mene”, pojašnjava mi, začuđenom što ih je samo s nekim sjetnim izrazom lica ispratio pogledom, ni nalik na onog obično veselog dječaka. “One su ti veličine, idu sa mnom u razred. Većinu nas nikad i ne pozdravljaju, posebno mene, valjda bi im to bilo poniženje. Vidiš, sve markirana odjeća, nakit k’o iz filmova, dovoze ih roditelji u skupim autima. Mali sam ja za njih, toliko sitan da im je teško i da me pogledaju.”

Presiječe nešto čovjeka posred duše kad vidi u kakvim to “vrijednostima” odrastaju današnja djeca. I ko zna da li bih se bez tog prizora ispred pijace ikad više sjetio jednog sad već davnog trenutka, ali pred oči mi izađe briljantan, ali težak, mučan radijski prilog sjajne banjalučke novinarke Brane Prtenjak od prije 6-7 godina, koji mi se tako neizbrisivo urezao u pamćenje da bih ga, čini mi se, i sad, nakon toliko vremena, mogao ponoviti od riječi do riječi. Govorila je tada Brana o oštrim i bolnim socijalnim raslojavanjima u školama, koja počinju doslovno od prvog školskog zvona i koja brutalno i bezobzirno dijele djecu prema poziciji, statusu i bogatstvu njihovih roditelja. To je nama naša tranzicija dala!

Živeći u eri tranzicije, te zvučne, ali po mnogo čemu neugodne riječi, naučili smo mnogo šta – da je ljudima, koji u ovo pogano vrijeme nisu imućni, teško snalaziti se, bilo da moraju krenuti u lavirint pretrpanog i loše organizovanog zdravstvenog sitema, da moraju nešto ganjati u institucijama i ustanovama, da se školuju ili da pokušavaju pronaći posao.

Niko više ne živi u iluzijama – pogano tranzicijsko nasljeđe stvorilo je bogate i siromašne, podijelilo nas na slojeve i stvorilo mjerila vrijednosti u kojima je novac jedina “svetinja”. U tom svojevrsnom tranzicijskom jurišu za pozicije i bogatstvo, isplivao je nedopustivo veliki broj ljudi koji karakterom, obrazom, mudrošću ili bilo čim drugim, nisu dorasli da budu društvena elita. Počeše se odmah razmetati skupim automobilima, bahatim ponašanjem i drugim izopačenim društvenim simbolima, nikoše elitna naselja za novopečenu gospodu, otvoriše se privatne škole i stvori se navika da se na one siromašnije, obične ljude, gleda sa visine, kao na nešto bezvrijedno i beznačajno.

Kad se te manjkavosti društvenog sistema lome preko leđa odraslih, to nekako i ne izgleda tako potresno, valjda zbog toga što smo se u ovim tranzicijskim godinama svašta nagledali. Ali kad se počne lomiti preko djece, to je jedan od najvećih poraza jednog društva.

Valjda da sami sebi dokažu sopstvenu veličinu, mnogi od tih tranzicijskih bogataša vrlo brzo su svoja izopačena mjerila vrijednosti počeli prenositi na svoju djecu. Već tri-četiri godine poslije rata pedagozi o nekim školama, čak i osnovnim, počeli su upozoravati na ozbiljan negativan trend, zapravo krupan problem. Siromašnija djeca počela su da pate što nemaju markiranu odjeću ili skupe mobitele kao njihovi vršnjaci bogatih roditelja, i to tako duboko kao što su nekad djeca patila za velikim gubicima, čak i za izgubljenim roditeljima. I u njihovim umovima stvorila se slika o različitoj vrijednosti u društvu, pa većina djece, čiji roditelji ne mogu pratiti one sa vrha tranzicijske piramide, u tim naopakim mjerilima vrijednosti već od djetinjstva žive sa bolnim teretom manje vrijednosti od svojih razmetljivih vršnjaka, koji su matricu ponašanja preuzeli od svojih isto tako razmetljivih roditelja. Za njih već od školskih klupa nema autoriteta, vrijednosti i potrebe za bilo kakvom vrstom solidarnosti.

Kako je bosanskohercegovačko društvo dospjelo u takvu moralnu žabokrečinu? Kad bi neki istinski namjeravao da se bavi tim problemom, (a niko se, osim rijetkih studenata socijalnog rada u svojim diplomskim radovima, ne bavi institucionalno jer to nikoga ne zanima), začas bi se našao u neobjašnjivom raskoraku. Nikad se toliko nije govorilo o dobročinstvu, solidarnosti, vjeri, obrazu i merhametu, a da je običan čovjek u stvarnom životu u isto vrijeme bio tako mali i beznačajan. Bilo je i u neka druga vremena, pogotovo u vrijeme socijalističke Jugoslavije, “u ono vrijeme mraka i jednoumlja” bogatih i siromašnih, i roditelja i djece, ali bilo je to doba u kojem su ljudi imali obzira. Ono malo djece bogatijih roditelja, ljekara, inženjera i drugih ljudi čija su zanimanja u to doba bila na velikoj cijeni, trudilo se da ničim ne odudara od svojih školskih drugova, bojeći se da ih, čak i nehotice, ne povrijede. Spremno su sa svojim malim drugarima dijelili svoje stvari, od dječjih igračaka do užine, osjećajući zadovoljstvo što su ih mogli nečim obradovati. Bila su to drugačija vremena u kojima je i društvo vodilo računa o tome da socijalne razlike ne budu vidljive… Ili da budu vidljive što manje. Koliko god je to možda bilo zbog političkih razloga, imalo je svrhu u to vrijeme. Svi učenici su uglavnom nosili iste kecelje, istu opremu za fizičko vaspitanje, iste školske torbe, jeli iste dječje obroke – užine i išli na izlete i ekskurzije, koje su ponekad siromašnijoj djeci finansirali drugi roditelji ili sama škola. Danas bi bilo kakva ideja o školskim keceljama nesumnjivo bila dočekana sa čuđenjem ili zgražavanjem, možda bi bila i brutalno ismijana, ali u to doba bila je normalna i uobičajena.

Za djecu iz višečlanih porodica, pogotovo onu koja su imala neke zdravstvene poteškoće, institucije su bar jednom godišnje omogućavale odlazak u neko dječje lječilište ili odmaralište, pa su tako mnoga siromašnija djeca odlazila u Cavtat, Herceg-Novi ili neko drugo ljetovalište u kojem su bile ustanove za djecu. U takvom ambijentu mališani su se, bar tako tvrde sociolozi, osjećali jednako vrijednim.

Vremena su se, međutim, promijenila. U famoznom tranzicijskom vremenu negdje su nestali ljudski obziri, pa su to na svojoj koži osjetila i djeca, već u prvim godinama gurnuta u svijet ozbiljnih socijalnih raslojavanja. Danas im je, kaže mladić sa početka priče, teško odrastati u ambijentu u kojem ih neko gleda svisoka samo zato što nemaju markiranu odjeću, iphone nove generacije ili neki drugi statusni simbol današnjeg vremena. Nije ni svjestan da će to u svakoj novoj godini sve više dolaziti do izražaja, pa će u tinejdžersko vrijeme te razlike biti još izraženije. Tako se sve surovija socijalna raslojavanja polako počinju prenositi s koljena na koljeno, učeči mlade ljude od ranog djetinjstva da ljudi nisu isti i da njihovu vrijednost u društvu određuje, ili bolje reći, duboko dijeli – novčanik.