Već smo u ranijim tekstovima ustanovili da, kada su Romi u pitanju, mi o Romima pisati ne znamo. Teško se takvo loše izvještavanje može pripisati jeftinom izgovoru kao nerazumijevanju drugog i drugačijeg; Romi i Romkinje dijele životni prostor sa nama vijekovima. Međutim, izgleda da nam je po običaju lakše pribjeći uvriježenim stereotipima nego iste razbiti, pa tako i u slučaju Đurđevdana i 6. maja.
„Veseli Romi“
Đurđevdan, ili Ederlezi, tradicionalno doista pripada (i) Romima. Tačno je i da je u pitanju praznik kojim se dočekuje proljeće. Ondje gdje se najčešće a priori stvara zabluda, jeste da se radi o ekskluzivno romskom tradicionalnom prazniku, jer tradicije koje se praktikuju potiču iz zajedničkog kulturološkog nasljeđa mnogih naroda istočnog Mediterana. Međutim, kada su Romi u pitanju, kao što smo to vidjeli i na primjeru Međunarodnog dana Roma 8. aprila, niko se u domaćim medijima pretjerano ne potrudi da zagrebe ispod površinskog, a pritom stereotipnog.
Zato ne treba da čudi da svaki članak u bh. medijima 6. maja već od naslova obiluje tipičnim, a identičnim motivima poput onog o “veselim Romima”. Dovoljan je primjer naslov iz bh. izdanja Večernjeg lista, koji je prošle godine članak o proslavi ovog praznika naslovio sa “Romi danas slave Đurđevdan, uz igru i pjesmu raduju se proljeću“. Nisu se ni drugi mediji pretjerano proslavili, pa je tako primjera radi, Klix imao nadnaslov “Uz bogatu trpezu”, dok je N1 svoj tekst ilustrovao, vjerovali ili ne, generičkom fotografijom Roma kako sviraju, skinutom sa jednog od online foto-servisa. Sva tri spomenuta članka isključivo su pisali o ovom prazniku kroz detaljno opisivanje različitih običaja kojima se obilježava, uključujući vezivanje crvenih krpica za stablo drena, kako je pisao N1, ili kupanju na rijeci prije sunca, što u svom tekstu opisuje portal Klix.
Vratit ćemo se potrebi da se o romskim običajima piše na ezoteričan ili magičan način, što je samo po sebi problematično, kao i nepotrebnom fokusu na ruralne i/ili tradicionalne običaje, kao da isti ne postoje i kod drugih naroda i etničkih skupina u BiH. Promislimo malo ovaj stereotip o “veselim Romima” prije nego što nastavimo. U ranijim tekstovima o medijskom tretmanu Roma, vidjeli smo da, kada pišemo o Romima i Romkinjama, pribjegavamo prije svega isticanju njihove “Drugosti”. “Drugost” i “Drugi” (sa velikim “d”) u fenomenologiji je poprilično opšte mjesto. Ako se fokusiramo samo na ono što se pod tim terminom podrazumijeva u orijentalizmu, onda dolazimo do pojašnjenja zašto nam je prva reakcija na Rome redovno samo fetišizacija. Orijentalizam tu potrebu za fetišizacijom kod dominantnog ili kolonijalnog ideologa objašnjava kroz tri akcije: homogenizaciju, feminizaciju i esencijalizaciju. Dovoljno je držati se homogenizacije i esencijalizacije (iako ima prostora i za analizu koliko i na koji način vidimo Rome i Romkinje kao manje vrijedne ili niže od nas unutar binarnog odnosa, što u ovom slučaju termin “feminizacija” i predstavlja).
Samo malo bolja trpeza
Homogenizacija je vrlo jednostavan proces u kojem su “svi isti”, što je evidentno iz univerzalnog pristupa tematici Đurđevdana, i apsolutno je šokantno da, posebno u mainstream medijima, ne postoji drugačiji tretman teme romskog praznika osim već ilustrovanog, a ovo donekle objašnjava i nedostatak drugačijeg iskustva proslave Đurđevdana osim drena, crvenih krpica i kupanja u rijeci. Nećete naći primjer kako jedna romska porodica u urbanoj sredini slavi Đurđevdan, posebno ne ona koja, recimo, pripada srednjoj klasi.
Homogenizacija ide dotle, da čak i kada mediji posjete urbano naselje poput sarajevske Gorice, kao što je to uradio Hayat 2016. godine, slika govori jedno, a novinar drugo. Posebno zabrinjava to što bi se, da se radilo o bilo kojoj drugoj etničkoj skupini, ovdje isključivo govorilo iz perspektive tradicije, kao što su to radili i sagovornici i sagovornice Romi i Romkinje u prilogu. Reporter je s druge strane odlučio da u offovima govori o tome da je “za danas osigurana samo malo bolja i obilnija trpeza” – sa naglaskom na “samo”.
Umjesto stvarne slike života, bar pola priloga zauzeli su inserti jagnjeta na ražnju, te se posebno naglasila činjenica da, umjesto u trošnoj kući, porodica koja je intervjuisana sada živi u novoizgrađenom stanu “kojeg su dobili”. Pritom, velike su šanse da ni sam autor priloga nije svjestan homogeniziranja kojem je podvrgao svoje sagovornike. Zašto? Jer smo navikli da su svi Romi isti: siromašni, bijedni, gladni, i da nisu u stanju ništa zaraditi niti izgraditi svojim trudom i radom. A ovo je daleko od istine, pa kontrast između snimaka čistih, urednih, iznimno elokventnih sagovornika i sagovornica, i onoga što se prezentovalo u offovima kod aktivnog gledaoca izaziva kognitivnu disonancu.
Umjetnička eksploatacija
Spomenuli smo i esencijalizaciju: reduciranje naroda na lažnu srž univerzalnih, urođenih osobina. Esencijalizacija i homogenizacija tako idu ruku pod ruku, pa baš kao što smo na prethodnom primjeru vidjeli da su svi Romi isti – siromašni i pasivni – tako su u svojoj osnovi uvijek u našem viđenju njihovih života reducirani na osnovne emocije poput iskonske sreće ili krajnje tuge. Ne eksploatišu to samo mediji, i brojni su umjetnici koji su izgradili karijere na osnovu ovih stereotipa. Problem sa takvom eksploatacijom, osim eksploatacije same, jeste dalje propagiranje istih stereotipa, pa se čini da je sve jedan veliki perpetuum mobile iz kojeg je, posebno Romima i Romkinjama, ekstremno teško za izaći ili promijeniti stvari. Problem sa Drugim je što je Drugi uvijek u povlaštenom položaju, i jedina promjena koja je moguća je ona u kojoj bi se pošlo od nas, iz pozicije privilegije.
Treba se kratko osvrnuti i na ezoteriju i mistiku koja preovladava pisanjem o Đurđevdanu kada su Romi u pitanju. Ezoterije i mistike ima i u priči o sv. Georgiju ili Juraju, hrišćanskom svecu čiji je Đurđevdan praznik u toj mitologiji. Naime, u interpretaciji priče o sv. Georgiju, posebno kod pravoslavaca, gdje je jedan od rijetkih svetaca sa dva praznika (drugi je Đurđic u novembru), itekako se miješaju istorija i mistika, pa je tako opšteprihvaćena reprezentacija Georgija ona u kojoj kopljem ubija zmaja ili aždahu.
Rijetki su oni koji poštuju ovog sveca, a koji zaista znaju razlog njegove kanonizacije – a koji leži u činjenici da je u jednom od istupa protiv progona ranih hrišćana stao pred samog rimskog cara Dioklecijana i deklarirao se i sam kao hrišćanin, što ga je odvelo u tamnicu i smrt. Još je manje poznato da je rođen krajem 3. vijeka u Kapadokiji, današnjoj Turskoj, a da je život proveo u Palestini. Sve što najčešće znamo o Georgiju je da je svojedobno ubio zmaja koji je jeo djecu – ono što smo naslijedili iz originalno gruzijske priče koja je prošla ko zna koliko verzija dok konačno nije zapisana u 11. vijeku.
Egzotizacija Roma
Međutim, nećemo nigdje vidjeti ovakvu analizu krajnje ezoterične, a neistinite priče. Zašto onda egzoticiziramo Rome? I kako je prihvatljivo da štujemo priču o svecu koji ubija zmaja, kao što su prihvatljivi brojni običaji i vjerovanja svih etniciteta i vjeroispovjesti u BiH, a sasvim nam je apsurdno – i intrigantno – htjeli mi to priznati ili ne, kada Romi vezuju crvenu tkaninu za drenovo drvo?
Ove godine nas očekuju isti naslovi, iste fotografije i isti članci o Romima i Romkinjama za Ederlezi. Poenta ne bi bila kritikovati kritike radi, već je poenta razmisliti upravo o načinu na koji čitamo, i na koji učitavamo vlastite stereotipe, a na osnovu tuđe, našom privilegijom omogućene „Drugosti“. Onda tek će biti moguće idući put zahtijevati drugačiji tretman – tretman u kojem ćemo zaista pokazati otvorenost i zainteresovanost za drugog kao sebi jednakog, a ne fetišiziranog, stranog i mističnog.
Jer, nema tu ništa mistično: Romi i Romkinje jednako su ljudi kao i mi. Bez upadanja u zamke priče o tome da su zaslužili da ih se tretira jednako, sve što trebamo jeste razumjeti da smo, uz sve naše (realno govoreći, uzevši svo kulturološko bogatstvo svijeta) vrlo male razlike, ipak isti.
(portal-udar.net)