Ferida Duraković: Svi pomalo krademo iz bogate romske tradicije, ali im rijetko šta dajemo

2487

Ferida Duraković je diplomirala na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Prvu zbirku poezije Bal po maskama objavila 1977. sa 20 godina i za nju dobila Nagradu Književne omladine BiH i Nagradu Svjetlosti za najbolju prvu knjigu mladog autora. Objavila 17 knjiga poezije, proze, književnosti za djecu, prevoda s engleskog i kolumni, između ostalih knjige poezije Mala noćna svjetiljka, Oči koje me gledaju, Srce tame, Kao kiša u japanskim filmovima. Objavila knjigu kolumni i eseja Pokret otpora 2013. 

Sa ovom vrsnom književnicom, razgovarali smo o identitetu Roma, njihovo prikazivanje u književnim djelima, značaju, razbijanju predrasuda kroz književnost.

Bogato književno iskustvo je iza Vas, ali Vam i tek predstoji. Na osnovu dugogodišnjeg angažmana u književnoj branši, do kakvog zaključka ste došli? Kako su Romi najčešće predstavljeni u domaćoj književnoj literaturi?

-Svi bismo mi malo da ukrademo šta iz bogate romske tradicije, ali rijetko im šta dajemo, čini mi se…. Otkako znam za sebe stalno iznova čitam Antologiju ciganske poezije koju je 1957. godine sačinio pjesnik Branko V. Radičević. I stalno recitujem veliku, sjajnu pjesmu iz te Antologije:

MOLITVA JEDNOG CIGANINA

Bože veliki gospodine
Učini radost sirotom Ciganinu
Učini da sav svet propadne
A ti Bože preživi
I pamet u glavu kad dugi put budeš svet stvarao

Što se tiče načina na koji su Romi predstavljeni u književnosti, naravno da stereotipi prevladavaju: površno i neozbiljno predstavljanje romskih likova, neprestano stavljanje u dobro poznate negativne kalupe, negativne karakteristike cijelog jednog naroda umjesto pojedinca – teško se izboriti sa predrasudama! Nove generacije pisaca mislim da polako mijenjaju te stereotipe, jer imaju priliku da se sretnu direktno sa pojedincima Romima i Romkinjama i da promijene tu sliku u svojim umjetničkim djelima. Polako, korak po korak. U svakom narodu ima i dobrih i loših ljudi, ali zvono ipak odjekne najčešće na Romima. Ima, naravno, onih koji stereotipe potvrđuju, ali takvih ima u svakom narodu! U umjetnosti Balkana, posebno na filmu, Romi su rijetko pozitivni likovi, a reditelji kao da te stereotipe podvlače i naglašavaju i ne misleći na socijalne posljedice svojih filmskih uradaka. Ali dobro, možda previše tražim od umjetnika, koji su po definciji usmjereni najviše na sebe, a ne na političke i socijalne poruke svojih djela.

Autorica ste brojnih pjesama, kratkih priča, kolumni, knjiga. Da li ste Vi u dosadašnjem radu tematizirali Rome, odnosno njihov identitet, običaje, kulturu?

-Za Save the Children organizaciju napisala sam jednu priču o Mukiju, romskom dječaku koji mora da briše prozore automobila da bi izdržavao bolesnu majku i sestru. Bilo mi je stalo do toga da obrnem stereotip o tim dječacima, da „humaniziram“ lik  tog dječaka, da ga uklopim među drugu djecu u razredu. Poruka cijele knjige, koja govori o djeci koja su na neki način drugačija od „normativa“, jeste da smo rođeni različiti, ali da treba da imamo jednake šanse za rast i razvoj svojih potencijala.

Foto: Privatna arhiva

U kolumni Ciganluk kao stanje duše objašnjavate pojam ciganluka te jasno ističete da se radi o stanju duše, a ne etničkoj osobini kojoj Romi rijetko podliježu, iako je po njima dobio ime. Šta za Vas predstavlja ciganluk i zašto je on do danas ostao čvrsta poveznica sa Romima i oslikava sve što je negativno, pa samim tim i Rome kao negativce?

-Taj tekst napisala sam po istinitom događaju: u tramvaj je ušla prosjakinja s ispruženom rukom i stalno je ponavljala: “Pomozite nani…Imam četvero djece i nisam Ciganka… Pomozite pa da vama dragi Allah pomogne. Ja nisam Ciganka. Pomozite nani, da vam Bog da lijepo zdravlje i vašoj fameliji i porodici…” Toj se sirotoj ženi ponudilo tek lažno osjećanje da je “neko” i “nešto” – i ništa drugo: ni socijalna sigurnost, ni pristojan život, a kamoli posao, ili (još i to) dostojanstvo i svijest o samoj sebi… Ali neko ju je naučio da je, čak i takva, ponižena i uvrijeđena, na socijalnom dnu, bolja od Cigana – kakva užasna i odvratna misao! Pa hajde da oprostimo i toj ženi, neobrazovana je, ponižena i jadna kao velki broj naših žena koje zavise od milosti svojih muževa, sinova, braće, rođaka…

Ali takve stavove imaju i mnogi koji se nazivaju „intelektualcima“, što znači da u sebi nose klicu rasizma, a da ga možda nisu ni svjesni! E to je u stvari strašno: u dvadeset prvom vijeku ono sebe naziva intelektualcem, a duboko u sebi gaji gađenje prema svima koji nisu kao on, koji su deprivilegovani i kojima je Bog dao da budu drugačiji: Romi, crnci, djeca iz miješanih brakova, pripadnici LGBTI zajednice… Treba svi da prokopamo po svojoj duši, u njoj je zapretano mnogo stvari koje o sebi ne znamo. Izraz ciganluk prati me cijeli život, i u tekstu sam naglasila da se ponajmanje odnosi na Rome, a ponajviše na takve nedovršene tipove kakvi su ovi “intelektualci“.

Konstatovali smo da su Romi stereotipno predstavljeni u književnom svijetu, pa s tim u vezi, koliko je važno da se sami Romi angažuju kao autori, novinari, blogeri, književnici kako bi izmijenili stereotipnu sliku o samima sebi i svojim sunarodnicima?

-Naravno da je važno, prevažno! Na obrazovanim Romima je velik i težak zadatak da iz bijede i stereotipa izvuku prvo svoje žene, da ih obrazuju kako bi one mogle obrazovati i odgajati djecu za bolji, kvalitetniji i sretniji život. Baš ovih dana čitam o svojevrsnom „prevratu“ koji je u savremenoj umjetnosti napravila sjajna Selma Selman, hrabra djevojka koja nikome ne da pardona: ona svoju  umjetničku misiju pretvara u društvenu akciju performansom ili političkom porukom koju sadrže njena djela. Svaka joj čast! A štaviše, ona osigurava sredstva da se školuju romske djevojčice. To je fantastično, svaka joj čast! Također dugo godina znam Hedinu Sijerčić, doktoricu nauka, spisateljicu, nevjerovatnu ženu koja nastoji pokrenuti romske studije na Univerzitetu u Sarajevu. Koja snaga se krije iza tih žena! I opet ću reći: školovanje  djece, posebno djevojčica uvijek vodi napretku naroda. Obrazovana majka više i dalje vidi i radiće sve da njena djeca žive bolje i kvalitetnije od nje.

Foto: Privatna arhiva

Smatrate li da se Romi u svakom poslu moraju dokazivati više od neroma, kako bi opravdali svoj kvalitet, obrazovanje, upornost i volju da rade i zarade kao pošteni ljudi?

-Uvijek! To je slučaj uopšte sa ženama, koje u svakoj oblasti moraju raditi više od mušakaraca da bi bile priznate i da bi im bile jednake. I opet, kad im se prizna da su nešto postigle, za taj svoj rad  budu manje plaćene nego muškarci. A u odnosu na te žene, Romkinje moraju uprijeti još i više….Nepravda, pa to ti je!

Kroz književnost, ali i na druge načine iskazujete razne vidove aktivizma. Dosta pažnje pridajete i feminizmu. Da li ste se susretali sa Romkinjama i kako biste opisali život žena romske nacionalnosti, za koje se često kaže da su dvostruko diskriminirane: kao žene i kao Romkinje?

-I ja sam nekad, dok se nisam osvijestila, emancipovala ženu i osobu sa stavom u sebi, dok nisam shvatila da ne treba da šutim nego da izgovorim i zapišem ono što mislim i kako mislim, bila šutljiva i nezadovoljna žena. Kad je počeo rat u BiH, shvatila sam da nisam rekla sve onima kojima je sve trebalo reći, tad sam počela govoriti i do danas nisam prestala – boriti se za sebe u mom slučaju znači boriti se i za druge žene, posebno one koje još nemaju svoj glas…. Solidarnost među ženama je ključna riječ današnjeg svijeta. A ko će mi pomoći ako neću prvo ja sama sebi pa onda i drugima?

(portal-udar.net)