Romski
Franjo Šarčević je viši asistent na Odsjeku za matematiku na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu. Trenutno pohađa doktorske studije i pored nastavnih obaveza na fakultetu i istraživanja vezanih za oblast matematike, Šarčević analizira i propituje društvene aktuelnosti u zemlji i šire. Glavni je urednik portala Prometej.ba. Kritičar nacionalizma i diskriminacije, te ostalih negativnosti, ali za sebe ipak kaže da je prije svega borac protiv pojednostavljivanja i banalizacije, izrazito prisutnih pojava u bh. društvu.
Bosna i Hercegovina sebe definiše demokratskom zemljom, što u praksi često ne funkcioniše tako. Ustavnim odredbama zemlja je prilagodila političku i društvenu scenu potrebama triju konstitutivnih naroda, zanemarujući sve ostale. Ako je odnos prema manjinama najbolji pokazatelj demokratičnosti jednog društva, kako se Bosna i Hercegovina kotira na toj ljestvici?
-Osnovni principi demokracije su sloboda i jednakost. Demokracija se ne može shvatiti onako kako se kod nas često razumijeva – vlast većine nad manjinom, odnosno da jedna skupina koja čini većinu na određenoj teritoriji ima pravo sprovoditi i organizovati vlast samo onako kako njoj odgovara. Sloboda i jednakost podrazumijevaju brigu za one koji su manji i slabiji, a demokratičnost nekog društva se gleda po tome koliko se uvažavaju i štite njihova prava. Činjenica da neko zbog pripadnosti romskoj ili drugoj nacionalnoj manjini ne može biti biran za mnoge važne državne pozicije, uključujući i poziciju člana Predsjedništva BiH, upućuje da je diskriminacija ugrađena u naš ustavni poredak. Međutim, to nije najgora diskriminacija sa kojom se Romi suočavaju, već je to ona svakodnevna, mentalno stanje društva koje se prema Romima odnosi kao građanima nižeg reda.
U zemlji koja funkcioniše po nacionalnom ključu koji često ima primat nad sposobnošću i kvalitetom individue, šta mogu očekivati nacionalne manjine?
-Jasno je da nacionalni ključ odgovara potrebama triju konstitutivnih naroda i ukoliko se za mnoge pozicije u društvu, od državnih do upravljačkih struktura mnogih javnih ustanova i preduzeća traži etnička zastupljenost jednog od tri naroda, onda su svi ostali diskriminirani. Neophodno je naći neki balans između etničkog i građanskog u ovoj zemlji, kako bi se oba principa poštovala, ali da se pozicije dodjeljuju prije svega u skladu sa sposobnostima i zaslugama svakog pojedinca bez obzira na njegovo etničko porijeklo.
Političke stranke sa nacionalnim predznakom godinama unazad uživaju najveću podršku građana Bosne i Hercegovine. Romi često postaju aktivisti takvih političkih partija, jer ne vide šansu za drugačiji vid djelovanja. Ipak, primarno su Romi okrenuti ka nevladinom sektoru kroz koji su ostvarili brojne pogodnosti za sebe i svoju zajednicu. Koliko političke partije i NVO sektor mogu doprinijeti rješavanju romskog pitanja?
-Nacionalne stranke su prvenstveno fokusirane na svoje osobne uskostranačke interese, a onda, deklarativno i na interese nacije koju predstavljaju. Svi oni koji su drugačiji, koji ne pripadaju stranci određenog nacionalnog predznaka služe kao dekoracija ili sredstvo da bi se kroz te ljude ostvarile određene pozicije predviđene nacionalnim ključem ili zastupljenošću onih iz reda Ostalih. Ni u jednoj nacionalnoj stranci nisam prepoznao spremnost da se iskreno pozabavi pitanjima drugih, pa ni Roma. Prava adresa bi mogla biti neka od stranaka koja pripada onom što nazivamo ljevicom (to su uglavnom zapravo stranke centra, no to je druga tema).
Primijetio sam da su Romi najviše uključeni u NVO sektor i to mi je razumljivo pošto im vladin sektor ne dozvoljava adekvatnu uključenost. Vjerujem da se mnogo toga može uraditi kroz nevladine organizacije, ali participiranje u vlasti bi mnogo više unaprijedilo sve aspekte života Roma u BiH.
Koliko se akademska zajednica pokazala efikasnom u promociji i zalaganju za demokratske vrijednosti utemeljene na pluralizmu, toleranciji i solidarnosti? Šta je minimum onoga što akademska zajednica može uraditi za Rome u BiH?
-Što se tiče akademske zajednice, ona nosi veliku odgovornost za stanje u našem društvu zato što ima potencijal da okrene postojeće diskurse u određenom smjeru. Ukoliko članovi akademske zajednice žele biti angažirani na pravi način, a ne kao nacionalistički i stranački mešetari što rade mnogi, mogle bi se izmijeniti postojeće paradigme kako bi se poradilo na promjeni svijesti u ovom društvu i afirmaciji univerzalnih vrijednosti, a tako pomoći i ranjivim skupinama društva. Prilično sam skeptičan prema akademskoj zajednici, u pogledu učinjenog i prema načinu na koji se ona postavlja prema našoj društveno-političkoj stvarnosti. Ne mogu reći da akademska zajednica u cjelini igra pozitivnu ulogu, uz mnoge svijetle primjere koji postoje.
Kao jedna od mogućih prilika dobre prakse, a vezana za akademsku sferu, mogla bi biti pokretanje inicijative o uvođenju romskog jezika na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, poput one u Zagrebu. Jasno je da nema kapaciteta ni materijalnih uslova za pokretanje odsjeka, ali barem pokretanje katedre na jednom od odsjeka gdje bi se izučavali i romski jezik, književnost i kultura bi bio dobar znak.
Kakav je odnos medija prema Romima i koliko mediji mogu uticati na kreiranje mišljenja javnosti o romskoj populaciji?
-Romi u medijima najčešće nisu tretirani uopće, odnosno o njima se ne govori dovoljno. U oskudnim sadržajima koji se bave romskom tematikom na javnim servisima, moram priznati da nisam primijetio otvoreno diskriminatoran, negativan stav prema Romima. O Romima i drugim nacionalnim manjinama treba govoriti na ozbiljan način, a na ozbiljan način govore ozbiljni ljudi. Ozbiljni ljudi su oslobođeni predrasuda i mogućnosti upadanja u zamke bilo kakvog rasističkog ili diskriminatornog diskursa. Izvještavanje o Romima se dominantno svodi na web medije, od kojih mnogi često u najboljoj namjeri izvještavaju stereotipno, čineći tako medveđu uslugu.
Šta se može uraditi kako bi se poboljšao položaj Roma u Bosni i Hercegovini i barem malo izmijenilo postojeće nepovoljno stanje u kome se nalazi romska zajednica?
-Najgore za bilo koju zajednicu je kad upadne u krug koji izgleda ovako – siromašni su zato što nisu dovoljno obrazovani, a nisu dovoljno obrazovani zato što su siromašni. To je začarani krug iz kojeg nije lako izaći, a pogotovo kada živite u društvu koje vas ne tretira kao ravnopravne građane i koje vas ne stimulira i ne pomaže na ozbiljan način da postanete ravnopravni dio društva. Dakle, ne da budete asimilirani članovi društva, već ravnopravni kao i svi drugi. Prvo što bi se moralo uraditi, ako ova zemlja planira pristupiti EU je ukidanje ustavno-pravne diskriminacije Roma i drugih manjina. To bi bio događaj od velikog simboličkog značaja i mislim da bi pokrenulo mnoge druge procese u korist romske zajednice. Ja nisam uključen u konkretne aktivnosti, pa ne znam šta bi sve trebalo uraditi, a sami pripadnici bi mogli artikulirati šta je najbolje za tu zajednicu da ne bismo upali u zamku patroniziranja.
Prije nekoliko dana sam gledao jednu emisiju o filmu gdje gost priča o jednom reditelju iz Amerike koji je svojevremeno, umjesto da kroz svoj film priča o lošem položaju crnačke populacije, napravio film u kome crnac glumi glavnu ulogu. I to je pravi recept. Ilustracije radi, umjesto da kroz TV dnevnik pričamo o lošem položaju Roma, o potrebi za više solidarnosti i pravde, mnogo bi bilo efikasnije da Rom vodi dnevnik na državnoj televiziji. To važi i za ostale ugrožene manjine, kako bi se počeli percipirati kao i svi drugi, a ne kao neka egzotična vrsta koju gledamo i o kojoj pričamo sa strane, s naše privilegirane pozicije, jer često u najboljoj namjeri tretiramo neku zajednicu kao zajednicu sa posebnim potrebama i time pokazujemo da nam je imanentan rasizam u nekoj svojoj sofisticiranoj formi. Neophodno je manje priče, a više konkretnog djelovanja, kao i svijest o tome da trenutni položaj romske zajednice nije posljedica nekakve romske kulture, želje da žive u siromaštvu, nego je posljedica specifičnih društveno-historijskih odnosa koji su doveli do takvog stanja.
Šta je ono što bi neromi, konstitutivni narodi mogli naučiti od Roma?
-Osvrnuo bih se na tekst koji je za Prometej pisao kolega Marijan Oršolić, a njegov naslov glasi: Učimo od Roma, manjine koja ne poznaje nacionalizam, ograđeni teritorij i osvajačke ratove. U tom tekstu je istaknuto da Romi ne „boluju“ od mnogih „bolesti“ od kojih „boluju“ drugi narodi, uključujući i konstitutivne narode u BiH koji prolijevaju more krvi i uništavaju sadašnjost i budućnost sebe i svoje djece da bi ogradili neki komad zemlje i nazvali ga ekskluzivno svojim. Od mnogih dobrih rečenica iz tog teksta, istaknuo bih sljedeću: „Statistike govore kako je najmanje slučajeva otmice, pljački i ubojstava s predumišljajem u BiH vezano uz Rome, i kako na listama Haškog suda nema nijednog Roma – ako se i neki od Roma bave kriminalom, radi se o sitnom kriminalu da bi se prehranili, krupni kriminal ionako je rezerviran za elite konstitutivnih naroda.“
To je ključna stvar koja bi se mogla naučiti od Roma.
(portal-udar.net)
