Harisova priča: Od Doma za nezbrinutu djecu do turističkog vodiča

„Teških trenutaka je bilo dosta. Iz svojih problema uvijek sam izlazio kao pobjednik, zahvaljujući snazi i inspiraciji da će u budućnosti sve biti bolje“, govori Haris Halilović

2887

Haris Halilović imao je djetinjstvo kao i svako drugo dijete. Puno je maštao i želio da jednog dana postane junak iz omiljenih crtanih filmova. Živio je nadomak Mostara u malom  romskom  naselju. Skromno, u kući punoj ljubavi, uz roditelje sa malo, ali dovoljno para za život.

Maštanje u toplom majčinskom zagrljaju često je znao da pokvari otac koji je teško zarađeni novac trošio na alkohol. Sve je počelo da se mijenja kada su on i majka bili prinuđeni da se snalaze na ulici, kao mostarski prosijaci.

„Dan za danom i tako dvije godine. Otac je tukao majku, a naš život, bio je sigurniji na ulicama Mostara, proseći po kiši, snijegu i vjetru, nego u kući. Život na ulici je bio ugodniji od svih batina koje je majka pamtila i dobijala“, prisjeća se Haris.

Nakon dvije godine borbe na ulicama Mostara, otac je Harisa odveo u Dom za nezbrinutu djecu. Dom mu je, kako kaže, podario trajne, ali i pozitivne uspomene tokom svih 18 godina života, koje je tamo proveo.

U domu je završio srednju ugostiteljsku školu, upoznao mnoge prijatelje koje i danas obilazi u Italiji, a zahvaljujući kumovima u Italiji, naučio je italijanski jezik od kojeg danas ponešto i zaradi.

„Teških trenutaka je bilo dosta. Iz svojih problema uvijek sam izlazio kao pobjednik, zahvaljujući snazi i inspiraciji da će u budućnosti sve biti bolje“, govori Haris.

Halilović živi s mlađim bratom u  kolektivnom smještaju, kako bi naš narod rekao, dan i komad. No, on je taj dan i komad davno isplanirao i uklapa se u taj životni sistem.

„Plan mi je da položim još jedan razred i završim turistički smjer, kako bih se zaposlio kao turistički vodič. Volio bih ići i na fakultet, pa ću pokušati da nađem neku stipendiju i da se dalje školujem. Promjena svijesti i obrazovanje su najbitniji, to je nešto što ti ne mogu oduzeti”, ističe Haris dodajući kako planira nastaviti i sa aktivnostima kroz LYRA tim.

“Sastajemo se kao tim, razmjenjujemo iskustva i planiramo dalje aktivnosti. I dalje ću djelovati kako kroz zajedničke aktivnosti, tako i direktno na terenu kako bih pomogao onima kojima je pomoć u ostvarivanju prava najpotrebnija”, kaže Haris.

Kako gleda na to što se često piše o djeci koja prose, posebno u Mostaru?

“Većina djece koja rade na ulici to rade da bi izdržavali svoje porodice. Iako djeca uglavnom navode da to niko od njih ne traži, ukazuju da postoji neko ko “vodi brigu o njima” ili ih „nadzire” na ulicama. To je obično roditelj i većina djece ne pohađa redovno nastavu jer su primorana od roditelja da prose. Iako su naše institucije svijesne da toj djeci je  mjesto u školi,a ne na ulici i dalje se malo radi na tim pitanjima“

Šta misli kako se može rešiti to pitanje, ali i ptanje Roma generalno?

„Ja da se pitam zaposlio bih radno sposobne Rome na ugovor o radu, a ne na ugovore o djelu koji poslije toga ne znaju šta ce sa sobom i ponovo završe na Birou za zapošljavanje. Pored toga bi mlade motivisao sa uvečanim stipendijama kako bi imali jedan obrazovani kadar u budućnosti. Jer obrazovanje je ključ uspjeha“

Haris danas, zahvaljujući italijanskom jeziku, radi u jednoj turističkoj agenciju gdje turistima pomaže u obilasku grada, a zarađeni novac skuplja za objavljivanje svoje knjige.