Hrvatska: DRŽAVNA NEBRIGA I DEMOGRAFSKA DEVASTACIJA ZATVARAJU KRUG BEZPERSPEKTIVNOSTI

322

Zbog pada udjela u stanovništvu nacionalne manjine mogu izgubiti neka prava dosadašnjeg političkog predstavljanja

Prema Popisu stanovništva iz 2011. godine broj nacionalnih manjina u Hrvatskoj bio je 328 738, dok prema Popisu iz 2022. godine iznosi 240 079 što je pad za 26.8 % (a pad ukupnog stanovništva Hrvatske u tom periodi je skoro tri puta manji – 9,5 posto). Kako piše naš partnerski portal Stina, na osnovu rezultata popisa pojedine nacionalne manjine u određenim jedinicama lokalne i regionalne samouprave mogu izgubiti pravo na zastupljenost u predstavničkim tijelima županija, gradova i općina (prag na nivou županija – 1,5%, na nivou općine/grada – 5%). To se može dogoditi u dvije županije, četiri grada i 17 općina (uglavnom se to odnosi na srpsku nacionalnu manjinu, ali u pojedinačnim slučajevima i na bošnjačku, mađarsku, talijansku i romsku nacionalnu manjinu). Također prema rezultatima popisa iz 2021. nacionalne manjine mogu izgubiti i pravo na izbor (raspisivanje izbora) za 70 vijeća nacionalnih manjina i 43 predstavnika nacionalnih manjina.

Također prema dosadašnjim pravilima, prestali su postojati uvjeti za izbor 70 vijeća i 43 predstavnika nacionalnih manjina. Od tih 70 vijeća koja sukladno Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina više ne ispunjavaju uvjete za izbor, u 16 jedinica lokalne samouprave ipak može biti biran predstavnik date nacionalne manjine, dok u slučaju 54 vijeća prestaju postojati i uvjeti odnosno prava na izbor predstavnika. Tako bi se na sljedećim izborima (6. po redu) za vijeća i predstavnike nacionalnih manjina koji bi se trebali održati u svibnju sljedeće godine umjesto dosadašnjih 515 manjinskih vijeća, izbori bi mogli biti raspisani za 445, a umjesto dosadašnjih 144 manjinska predstavnika za njih 116.

No, Ustavni zakon propisuje brojčane minimume za ostvarivanje prava, ali ne priječi da se opseg prava proširi odlukama jedinica lokalnih vlasti.

No osim političkih implikacija ovakvih rezultata popisa, društvene posljedice (multietnički karakter države, demografska pitanja, emigracije, gospodarski razvoj, državna politika…) su velika izazov za Hrvatsku. Dr.sc. Filip Škiljan, istraživač u Institutu za migracije i narodnosti u Zagrebu, u intervjuu za Stinu, komentariše i objašnjava ove rezultate i društvene trendove.

Objavljeni su prvi rezultati nacionalne strukture popisa stanovništva Hrvatske. Po mnogima nisu neočekivani ali ipak mnogi su iznenađeni osjetnim i vrlo izraženim padom broja manjinskog stanovništva. Da li su podaci zaista dramatični, pa i poražavajući, ili im se pak može i treba pristupiti s nekom većom dozom realnosti?

Ovo znači da je stanovništvo Hrvatske sklono emigraciji, odnosno odlasku iz Hrvatske zbog potrebe za poslom, da je stanovništvo Hrvatske staro, a posebno su tu zastupljene neke nacionalne manjine, te da su pojedini dijelovi Hrvatske već desetljećima demografski devastirani, odnosno da su ratovi – Drugi svjetski rat i Domovinski rat – te migracije stanovništva iz sela u gradove pojedine zone pretvorile u pustoši. Npr. dijelovi Gorskog kotara, dijelovi zapadne Slavonije, Lika, dijelovi Korduna i Banije, otoci. Tu je kod nacionalnih manjina prisutna i asimilacija i etnomimikrija. Podaci nisu dramatični iako je ukupan pad broja stanovnika uistinu velik, a još je veći pad broja pripadnika nacionalnih manjina.

Filip Škiljan
Filip Škiljan

Ako se podaci gledaju u nekom dužem kontinuitetu kakvi se zaključci i pokazatelji nameću i koliko je, ili da li je uopće razdoblje između ova dva zadnja popisa, pokazalo najlošije ili najviše zabrinjavajuće rezultate kada su nacionalne manjine u pitanju?

Pojedine manjine u posljednjem popisu stanovništva svedene su na najniže rezultate od kada postoje službeni popisi stanovništva. Bilo je teških perioda u periodu Drugog svjetskog rata kada su pojedine nacionalne manjine gotovo u potpunosti izbrisane s popisa. Takav je slučaj bio sa Romima i sa Židovima. Roma je u Hrvatskoj prije Drugog svjetskog rata 1931. godine bilo 14.284 (prostor Savske banovine), a nakon rata 1948. svega 405. Židova je na području Kraljevine Jugoslavije 1931. bilo 68 405  ili oko 0,5% od ukupnog stanovništva. U prvom poslijeratnom popisu 1948. godine bilo je svega 6853, iako je u Židovske općine bilo uključeno njih 11934. Ni Nijemci nisu dobro prošli nakon Drugog svjetskog rata. Njih je prije rata 1931. godine bilo 98.990 u Hrvatskoj, a nakon rata 1948. svega 10.144. Broj Srba teško je uspoređivati budući da su u popisu iz 1931. godine popisani svi pravoslavni prema vjeroispovijesti, a 1948. godine prema narodnosti. Tako je 1931. godine na području Hrvatske bilo 633 000 pravoslavnih, a 1948. 543 000 Srba. Nakon popisa 1948. broj Roma i broj Srba će rasti, a rast će i broj pripadnika nekih drugih manjina, npr. Albanaca koji se doseljavaju nakon Drugog svjetskog rata u Hrvatsku, a padat će gotovo kontinuirano broj Talijana, Čeha, Mađara…

Koje su nacionalne manjine posebno pogođene ovim negativnim trendovima? Koje još uvijek pokazuju znakove određenog vitaliteta, svemu uprkos? Da li, demografski gledano, nekim nacionalnim manjinama prijeti i faktički nestanak?

Prema podacima koje nam daje ovaj posljednji popis stanovništva možemo vidjeti da je broj Nijemaca, Austrijanaca, Roma, Rusa, Ukrajinaca i Turaka neznatno porastao, dok su sve ostale manjine u znatnom padu. Činjenica je da su Srbi pali za 1/3 od popisa iz 2011. godine, da su Talijani pali za 23 %, da su Česi pali za 19%, Mađari za 27%, Bošnjaci za 24%, Makedonci za 14%, Slovenci za 26%, Albanci za 21%… Nestanak ne prijeti niti jednoj manjini, ali da su neka smanjenja neočekivano velika mora se priznati. Činjenica je da i neke manjine koje su starosno mlade i koje tradicionalno imaju mnogo djece kao npr. Albanci imaju u popisu iz 2021. godine smanjenje broja pripadnika, govori u prilog tome da su brojni Albanci potražili sreću u nekim razvijenijim zemljama od Hrvatske. Slična je situacija vrlo vjerojatno i s brojnim Bošnjacima, a možda i s Romima, usprkos njihovom blagom rastu.

Demografski činioci sigurno su značajan, možda ipak i presudan, faktor ovih negativnih kretanja koji su kod manjinskih zajednica još izraženiji negoli kod opće populacije – veći udio starijeg stanovništva, veće iseljavanje, veća koncentracija manjinskih zajednica u područjima ispodprosječne razvijenosti… Ali nisu li upravo neki od ovih parametara pokazatelji nepovoljnog položaja nacionalnih manjina koji onda rezultira i izraženijim padom njihove populacije?

Podaci iz popisa 2011. godine otkrivaju koje su prosječno najstarije nacionalne manjine u Hrvatskoj. Daleko iznad svih su u prosjeku Slovenci (59,7 godina), potom od većih manjina Crnogorci (56,5 g.), Nijemci (54,1), pa Bugari (53,7), Srbi sa 53,1, zatim Talijani (50,3), Mađari (50,7), Česi (48,5)… Ispod hrvatskog prosjeka Republike Hrvatske koji je tada iznosio 41,7 bili su samo Romi sa 21,9, potom Albanci s 32,4 i konačno Turci 36,9 i Rumunji 40,8. To ukazuje da su već tada pripadnici nacionalnih manjina uglavnom u prosjeku bili stariji od pripadnika većinskog naroda. O tome da Romi, Bošnjaci i Srbi, ali i neki drugi pripadnici manjina žive u velikoj mjeri u gospodarski nerazvijenijim dijelovima Hrvatske ne treba ni govoriti. Budući da im ta činjenica ne omogućuje prosperitet, mlađi pripadnici manjina odlaze izvan svojeg rodnog kraja, a često i izvan države kako bi pronašli mogućnost zapošljavanja u nekim boljim uvjetima.

Filip Škiljan
Filip Škiljan

Bez prosperiteta nema opstanka

No isto tako sigurno se ne mogu zanemariti ni drugi  sociokulturalni i politički faktori koji doprinose i uzrokuju pad manjinskog stanovništva. Što se u tom pogledu može iščitati iz popisnih rezultata ili bar sagledati indikacije?

Činjenica je da država ne ulaže dovoljno u neke zone koje su na pragu demografskog kraha. Međutim, za ulaganje u neko područje bilo bi nužno da na njemu ima stanovnika koji bi mogli imati koristi od toga ulaganja te se na taj način zatvara krug. Neke su zone recimo iznad prosječno razvijene, a na njima žive brojni pripadnici nacionalnih manjina. Kao dobar primjer treba uzeti Istru i Rijeku gdje žive gotovo sve nacionalne manjine. Od gospodarskog prosperiteta pojedinih regija i njihove nacionalne manjine imaju mogućnost lagodnijeg i kvalitetnijeg života, pa u tim zonama ostaju i mlađi ljudi, pripadnici nacionalnih manjina.

Ima nacionalnih manjina koje su u cjelini ili djelomično izložene raznim društvenim, političkim i naravno egzistencijalnim pritiscima, srpska koja osjetno pada ali i romska koja bar minimalno raste. No isto tako tu su i stare nacionalne manjine koje su takvih problema uglavnom lišeni, a i njihov broj drastično pada. Npr, mađarska pa i talijanska nacionalna manjina. Kako tumačiti te razlike ?

Kod Srba i Roma sasvim sigurno ima poprilično etnomimikrije, pa i asimilacije, dok kod pripadnika mađarske i talijanske nacionalne manjine je u pitanju staro stanovništvo. I kod ovih manjina je prisutna asimilacija zbog nacionalno mješovitih brakova, slabog čuvanja jezika i ne očuvanja nacionalnog identiteta koji se uslijed ubrzanog načina života u velikim gradovima najčešće gubi. Napuštanje sela gdje su pojedine nacionalne manjine živjele kompaktno, kao npr. Rusini u Petrovcima i Mikluševcima, znači vrlo često za one koji odlaze i njihove potomke gubitak nacionalnog identiteta.