Romski
Vlada Republike Hrvatske je početkom ljeta ove godine donijela novi Nacionalni plan za uključivanje Roma za razdoblje od 2021. do 2027. godine. Istovremeno, Vlada je donijela i akcijske planove za provedbu tog dokumenta za 2021. i 2022. godinu, za čiju je implementaciju u prve dvije godine predviđeno nešto više od 57 milijuna kuna.
Plan, koji je naslijedio i predstavlja nastavak prethodne Nacionalne strategije za uključivanje Roma od 2013. do 2020. godine, trebao bi biti izuzetno važan dokument za rješavanje jednog od najneuralgičnijih problema hrvatskog društva – položaja Roma. Naravno, nije to ništa više hrvatski nego li i uopće europski problem, jer se mnoge europske države suočavaju s istim intezitetom i obimom ovog globalnog problema.
To ipak ne umanjuje njegovu težinu i značaj u hrvatskom društvu o čemu zapravo i ne postoji dovoljno senzibilizirana društvena svijest pa to i otežava suočavanje s njim.
Zato ni donošenje ovog važnog dokumenta nije pobudilo veći interes javnosti. Neusporedivo veći interes po već oprobanom klišeju izazvao je npr. nedavni sukob u jednom romskom naselju gdje je ubijena jedna žena, a što je, nažalost po običaju, više poslužilo za iskazivanje snažnih društvenih predrasuda prema Romima i njihovu opću stigmatizaciju nego li je potaklo razmišljanje kako toj ugroženoj zajednici pomoći.
Nacionalnim planom za uključivanje Roma, za razdoblje od 2021. do 2027. godine (koji se temelji i na općoj Nacionalnoj razvojnoj strategiji Republike Hrvatske do 2030.godine) postavljen je strateški okvir za razvoj jednakosti, uključivanje i sudjelovanje pripadnika romske nacionalne manjine u društvene tokove u Hrvatskoj. Stoga je kao generalni – primarni cilj u novom Nacionalnom planu upravo i istaknuto unaprjeđenje ukupne integracije pripadnika romske nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj te smanjivanje egzistencijalnog jaza između Roma i ostatka populacije u svim ključnim područjima života.
Dokument je usklađen i sa Strateškim okvirom EU za jednakost, uključivanje i participaciju Roma do 2030. godine kojeg je Europska komisija usvojila u listopadu prošle godine – upravo kako bi potakla posustali, a u nekim aspektima (prema vlastitim ocjenama) promašen i neučinkovit sustav potpore i mjera za prevladavanje teškog položaja romske populacije, koji se ponegdje iskazuje i kroz njihovo sve izraženije egzistencijalno i civilizacijsko zaostajanje za ostalom populacijom. Taj jaz i razlike, u prvom redu u ključnim elementarnim uvjetima života, između Roma i ostale populacije naprosto su ogromni i njihovo smanjivanje (ako ne i potpuno eliminiranje) izuzetno je složen, zahtjevan i dugoročan posao.
Još kada se iz hrvatske perspektive postavi u ravni s novim europskim kriterijima i standardima (na koji se hrvatski dokument i poziva), a koji u novom 10-godišnjem planu EU za potporu Romima npr. traži i očekuje da se siromaštvo Roma u odnosu na ostatak populacije smanji za polovinu, da se pojave diskriminacije srežu za 50 posto, da se kvalitativni jaz u pogledu uvjeta stanovanja smanji za trećinu, da se npr. osigura da najmanje 95 posto Roma do 2030. ima priključak na vodovodnu mrežu te da se njihov životni vijek u odnosu na opću populaciju poboljša za 50 posto, postaje jasno kakve izazove i hrvatski plan donosi, čak ako su očekivanja nešto manja i realnija.
Gotovo 50 posto Roma u Hrvatskoj je doživjelo neki vid diskriminacije
Problemi su još jasniji, ali i veći kada se zna odakle se ovaj put kreće. A plan kreće i od istraživanja baznih podataka o uključivanju Roma u hrvatsko društvo koje je 2018. organizirao Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, koji je i sada nadležan za provođenje ovog novog Nacionalnog plana. A bazni podaci (te druga parcijalna istraživanja, podaci i analize) zaista su do kraja razotkrili tvrdokorne probleme raširene bijede i diskriminacije romske populacije.
Tako se procjenjuje da više od 90 posto romske populacije živi u zoni ili ispod praga siromaštva, a čak njih 70 posto u zoni ekstremnog siromaštva (što je u općoj populaciji ispod 20 posto). Čak 70 posto njihovih kućanstava nema kanalizaciju, više od 50 posto wc, a više od 10 posto nema čak ni priključak na struju. Samo ih 10 posto ima stalni posao! Istina, povećava se broj obuhvata djece osnovnoškolskim obrazovanjem, čime se svi vole hvaliti, iako još nije dosegao sto posto pa je sve ispod toga za ovaj elementarni civilizacijski preduvjet zapravo neuspjeh, no zato obuhvat predškolskim odgojem jedva dosiže 30 posto, a to je važan preduvjet uspješnijeg školovanja (kod opće populacije to je iznad 80 posto).
Neuspjeh podcrtava i podatak da srednju školu nastavlja tek 30-ak posto romske učeničke populacije, a da o minornim podacima njihovog visokoškolskog obrazovanja i ne govorimo. Uz djecu posebno težak položaj je i Romkinja pa je među njima nepismenih čak 17 posto (u općoj populaciji 0,13 posto), a skoro polovina Romkinja koje imaju djecu rodile su kao maloljetnice od čega njih 17 posto s manje od 16 godina.
Problem diskriminacije, jedan od najizraženijih problema koji prati romsku populaciju, možda najbolje ilustrira podatak da je njih 30 do 50 posto (ovisno i izvorima i tipu istraživanja) iskusilo neki oblik diskriminacije (najčešće pri traženju posla). Istraživanjem Europske agencije za temeljna prava prije nekoliko godina se pokazalo da su hrvatski Romi treći po ugroženosti u EU, odnosno da veći stupanj diskriminacije od hrvatskih osjećaju samo Romi u Portugalu i Grčkoj.
Nasuprot svega toga istraživanje Ureda Pučke Pravobraniteljice pokazuje npr. da skoro polovina stanovništva jednostavno misli kako Romi ne žele raditi već živjeti od socijalne pomoći!
Novi nacionalni plan naglašava ono što je već trebalo biti ostvareno
Nacionalni plan za uključivanje Roma 2021- 2027. novi je dokument, ali dokumenti i akcije ovakvog karaktera imaju već dugu povijest. Još relativno daleke 2003. godine donesen je prvi Nacionalni program za Rome – strateški dokument za pripadnike romske nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj, a na koji su se tijekom godina nadograđivali drugi slični dokumenti poput Akcijskog plana Desetljeća za uključivanje Roma od 2005. do 2015., Nacionalne strategije za uključivanje Roma za razdoblje od 2013. do 2020. godine i prateći Akcijski plan za njezinu provedbu.
I ne može se reći da određenih pomaka i poboljšanja nema, ali su oni daleko ispod planiranog, očekivanog te nužnog i potrebnog. Dosadašnjim tempom i načinom provedbe teško je očekivati kvalitetne promjene i do kraja ove decenije, odnosno do zaključenja upravo usvojenog Nacionalnog plana.
A službena vizija novog Nacionalnog plana glasi (citiramo):
„Hrvatska 2027. godine je zemlja u kojoj se romska djeca obrazuju u integriranim odgojno-obrazovnim ustanovama, radno sposobni Romi kvalitetno zapošljavaju, a većina romskog stanovništva ne živi u siromaštvu. Hrvatska 2027. godine je zemlja u kojoj je značajno povećana ukupna kvaliteta života Roma, posebice djece i mladih i u kojoj se pripadnici romske nacionalne manjine osjećaju punopravnim članovima nacionalne i europske zajednice i čiji je odnos prema institucijama obilježen međusobnim povjerenjem i suradnjom.„
No, prema ciljevima prethodne Strategije, Romi su npr. već do 2020. godine trebali ravnopravno sudjelovati na tržištu rada, barem polovica romske djece trebala je biti uključena u predškolski odgoj, a sva djeca pohađati osnovnu i upisivati srednju školu, dok se broj studentica i studenata Roma trebao iskazivati troznamnekastim brojkama…
Potrebni projekti koji rađaju konkretne rezultate i usmjereni na lokalni nivo
Na pitanje zašto je tome tako i koji su uzroci takvog stanja, u pravilu nema adekvatnih odgovora. Naime, u pravilu izostaju relevantne analize o tome koji su bili nedostaci prethodnih strateških dokumenata, mjera i akcija, što nije i zašto nije ostvareno te tko za to snosi odgovornost. A bez toga teško je naprijed pa se problemi već naziru i na početku ovog novog strateškog ciklusa.
Tako ravnatelj vladinog Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, koji je i glavni nositelj ovog Nacionalnog plana (i u njegovoj pripremi, implementaciji i kontroli rezultata), Alen Tahiri za romski portal Phralipen, glasilo romske nacionalne manjine u RH, ističe da je najveći broj mjera sadržanih u planu u nadležnosti njegova Ureda te Ministarstva znanosti i obrazovanja, a vrlo mali broj preostalih mjera potpada pod neke druge institucije koje su vrlo bitne za integraciju Roma i poboljšanje njihovih životnih uvjeta.
„Iako je Ured kojem sam na čelu nastojao utjecati da nadležne institucije preuzmu mjere iz svojih resora to se nije dogodilo u znatnoj mjeri, a zbog čega sam izrazio svoje žaljenje koje osjećam i danas“, prenosi Phralipen Tahirija.
I ocjena dugogodišnjeg saborskog zastupnika romske nacionalne manjine u Hrvatskom saboru Veljka Kajtazija na istom portalu također upozorava na uobičajene manjkavosti ovakvih dokumenata, uz isticanje da se u svim tim dokumentima uglavnom upozoravalo na probleme, ali nije osiguravalo i njihovo učinkovito rješavanje. Ipak, po njegovom mišljenju, unatrag deset godina, zahvaljujući boljoj organiziranosti same romske zajednice i ciljanom dogovoru o načinu rješavanja pojedinih problema te posebno zahvaljujući Operativnim programima za nacionalne manjine Vlade RH, učinjeno je daleko više, a potrošena sredstva daleko su adekvatnija konkretno učinjenom.
Po njegovom mišljenju previše se sredstava izdvaja i na takozvane soft projekte kojima su ciljevi, primjerice, osnaživanje romske zajednice, a nužna su veća sredstva za poboljšanje konkretnih egzistencijalnih uvjeta života na svim područjima.
Ipak, kao najveći problem provedbe nacionalnih i strateških dokumenata za položaja romske zajednice Kajtazi ističe nedovoljnu angažiranost lokalnih vlasti, odnosno lokalnih samouprava koje bi također trebale donijeti svoje akcijske planove, bez kojih se naprosto ne može rješavati pitanje Roma. A tu je situacija, bar u prethodnoj kampanji, bila izuzetno loša pa je tako od svih hrvatskih županija samo grad Zagreb (koji ima takav status) donio svoj Akcijski plan za Rome te tek simboličan broj općina u drugim dijelovima Hrvatske.
Izostanak te lokalne potpore i razumijevanja zapravo indicira još jedan, vjerojatno i presudan, problem kada je u pitanju integracija romske zajednice. To je zapravo odnos ukupnog društva i većinskog stanovništva prema problemu Roma. I na tom odnosu zapravo zapinju mnogi integracijski napori, nekad i dobro osmišljene mjere pa i ne mala sredstva (koja uvijek naravno mogu i trebaju biti veća) usmjerena na poboljšanje položaja Roma.
Povremeni teški incidenti nasilja koji se događaju u romskim naseljima, kao što je nedavno ubojstvo Romkinje i ranjavanje djece u mjestu Parag u Međimurju odmah iniciraju antiromsku histeriju. Tako su neki najavili potrebu novog antiromskog skupa poput onog rasističkog održanog prije dvije godine u Međimurskom središtu Čakovcu, umjesto da, kao što je pozvala Pučka pravobraniteljica, to bude alarm vlastima i društvu o potrebi jačanja integracije Roma u društvo, stvaranje uvjeta za jačanje njihovog povjerenja u institucije države te sustavno rješavanje njihovih problema. A jedan od njih, koji na svoj način obuhvaća i sve druge, bez sumnje jeste taj da 75 posto Roma živi u izdvojenim romskim naseljima u kojima su opći uvjeti života (od nedostatka vode do nedostatka sadržaja za djecu) takvi da ne omogućuju nikakvu ravnopravnost i istinsku integraciju. Bez razbijanja ove ključne segregacije teško je očekivati ikakve pomake.
I u kratkoj anketi koju smo za potrebe ovog teksta proveli među romskim aktivistima oni kao ključne faktore uspješnije implementacije nove Nacionalne strategije dobro uočavaju i ističu ključne faktore: adekvatno uključivanje lokalnih struktura, promjenu društvenog odnosa prema Romima i veću ulogu mladih Roma u implementaciji ove strategije.
Bivši član Povjerenstva za praćenje ostvarivanja Strateškog plana za uključivanje Roma do 2020., doktorand na Pedagoškom fakultetu osječkog Sveučilišta i predsjednik Udruge romskog prijateljstva LUNA iz Belog Manastira, Duško Kostić posebno ističe važnost lokalnog nivoa. Pritom smatra da se na lokalne strukture ne mogu prebaciti samo obaveze bez prave potpore i pomoći te jasne politike odgovornosti za realizaciju utvrđenih mjera.
U tom kontekstu kao značajnu prednost romske situacije na svom području (Baranja i Beli Manstir) Kostić vidi u činjenici da značajan broj Roma na tom prostoru ne živi u izoliranim i segregiranim naseljima, što im omogućuje da se lakše i ravnopravnije uključuju u društvo, bez obzira na ogromne probleme koje i oni imaju, ali ih i lakše rješavaju. Za daljnje promjene u cilju poboljšanja položaja Roma, ključnim prije svega vidi u nužnosti veće angažiranosti mladih, obrazovanih Roma, kojih je unatoč svemu sve više. Također i u prijeko potrebnom mijenjanju položaja žena u romskoj zajednici.
I Senad Musić, koji je bio član radne grupe Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina za izradu novog Nacionalnog plana također ističe važnost aktiviranja lokalnih struktura vlasti, odnosno obavezu da sve lokalne jedinice s većom koncentracijom Roma nužno donesu svoje akcijske planove implementacije Nacionalnog plana za Rome. Pritom, kao značajan impuls u boljoj realizaciji ove strategije on prije svega vidi u tome da Plan polazi od rezultata istraživanja bazičnih podataka o Romima, što će omogućiti puno kvalitetniju mjerljivost učinaka i pomaka. Također, da je Nacionalni plan ovaj put uključio problematiku borbe protiv anticiganizma kao sustavnu, ne samo direktnu već još više indirektnu diskriminaciju i stigmatizaciju Roma i negativan odnos šire društvene javnosti prema njima, što bitno otežava rješavanje njihovih problema i njihovu društvenu ravnopravnost.
Te probleme naglašava i poznati povjesničar Danijel Vojak s instituta „Ivo Pilar“ u Zagrebu, koji se sustavno bavi romskom poviješću i koji podsjeća da je stigmatizacija Roma, kao vječitih stranaca koji svojim asocijalnim životom opterećuju društvo, povijesni europski problem. Problem, koji nažalost u mnogim europskim zemljama traje do danas, umjesto civilizacijskog diskursa koji bi Rome uključivao čuvajući njihovu posebnost, jezik, kulturu i povijest. Upravo stoga Vojak smatra izuzetno važnim da se romski problemi ne gledaju samo kao zasebni romski problemi već da njihovo rješavanje traži pozitivnu interakciju romskog i većinskog stanovništva, jer bez toga, napretka i promjena će biti, ali ozbiljni pomaci nisu realni.
A Ramiza Memedi predsjednica romske udruge „Bolja budućnost„ i urednica istoimenog romskog časopisa, tvrdi kako se mora najprije promijeniti društveni i politički odnos prema romskoj zajednici kako bi se povećao interes za integraciju Roma u društvo i poboljšali uvjeti življenja Roma. Ona kaže kako, nažalost još nema niti političke niti društvene volje za to. Pritom apostrofira međimurski sindrom gdje Romi, smatra ona, smetaju domicilnom stanovništvu te se tako i organiziraju prosvjedi protiv Roma i šalju negativne poruke drugim područjima pa se stav o neprihvatljivosti Roma „širi kao i virus“.
Jedan od najboljih poznavatelja romskih problema i dugogodišnji konzultant Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, sociolog i civilni aktivista Srđan Dvornik još je prije nekoliko godina među prvima upozorio kako među ključne uzroke marginalizacije romske populacije s kojima se oni svakodnevno susreću, pored nepovoljnih socio ekonomskih uvjeta, svakako treba istaknuti diskriminacijski stav većine koji – nemojmo se zavaravati – ima utjecaj i na postupanje uprave, policije, sudstva… Pri tome je upozorio i na manjkavost mjerenja ostvarivanja različitih programa za Rome, jer se njima uglavnom evidentiraju poduzete radnje, ali ne i rezultati koji bi se trebali očitovati u stvarnim promjenama, prije svega u promjenama položaja romske manjine, ali i odnosa društvene većine i odgovornih institucija spram njih.
Mogli bi tome dodati i ocijene Ljubomira Mikića, autora više alternativnih izvještaja civilnog sektora (shedow reporta) o ostvarivanju prava nacionalnih manjina (unutar kojih je romska jedna od onih koja ima posebno mjesto), a koji upozorava da ostvarivanje ljudskih i manjinskih prava ne može ovisiti samo o političkoj volji vlade ili nekog drugog političkog subjekta, jer su ta prava regulirana zakonima i predstavljaju zakonsku obavezu koja ne bi smjela ovisiti o političkoj volji ili još gore – o političkoj trgovini. Po njemu je zato krajnje vrijeme za ozbiljnu analizu koja bi morala odgovoriti na tri ključna pitanja.
Prvo, koliko su nam zakoni (ali i razne strategije, planovi i programi) stvarno kvalitetni odnosno provodivi. Drugo, jesmo li kao društvo dovoljno kapacitirani za njihovo provođenje i treće, kakva nam je politika sankcioniranja za neprovođenje. Puno bolju sliku stanja i onoga što treba mijenjati dobili bi kada bi opće rašireni formalizam zamijenili konkretnim indikatorima i pokazateljima zašto se neka prava godinama ne ostvaruju, koji su tome razlozi, tko je za to odgovoran te kakve posljedice za to treba snositi.
Zato formalno iskazivanje posvećenosti ljudskim i manjinskim pravima, inzistiranje na navodnom širokom katalogu manjinskih prava, visokim normativnim standardima njihove zaštite kojima se pokušava stvoriti slika vrlo uređenog sustava manjinske politike (a potisnuti opetovano slabi rezultati njihove provedbe) moraju zamijeniti ozbiljne analize i rasprave o učinkovitosti tih politika i potrebi njihove prilagodbe.
Ti problemi čini se prijete i ovoj novoj Nacionalnoj strategiji za Rome. Zapravo, čini se nadasve potrebnom pa i nužnom neka strategija koja bi se bavila promjenama općeg društvenog odnosa prema Romima. On je vrlo problematičan i zatvaranje očiju pred tim problemom vodi nas u slijepu ulicu ili još jedno moguće groblje strateških dokumenata na koji se oni odbace i onda pišu novi.
A gdje s time početi? Možda u školama. Naime, Vlada je prošle godine usvojila i nove Operativne programe za nacionalne manjine do 2024. godine koje spominje i Veljko Kajtazi i čija je učinkovitost (možda i za to jer su dio političkog paketa odnosno koalicijske potpore aktualnoj vlasti) puno bolja. Ipak, svojevrsni novum tih programa ovaj put je bio i što se kao jedna od mjera u školama spominje i uvođenje obrazovnih sadržaja za većinu koja bi učila o značaju i doprinosima manjina ukupnom društvu i tako jačala njihovo prihvaćanje i opći društveni multikulturalizam. Može li se u tom pravcu posebno i dodatno razmišljati i kada su Romi u pitanju, pa možda u doglednoj budućnosti možemo imati i skupove podrške Romima umjesto rasističkih skupova koji im često prijete.
