Hrvatski obrazovni sistem nije spreman za temu o stradanju Roma tokom Drugog svjetskog rata

2989
Danijel Vojak

I nakon gotovo 80 godina od završetka Drugog svjetskog rata, u hrvatskom obrazovnom sustavu, uključujući i nastavu povijesti, romsko ratno stradanje je svedeno na nekoliko riječi, i oni su stradali.  Do unazad nekoliko godina te žrtve nisu bile ni obilježavane ni komemorirane pa odatle i naziv za to stradanje „zaboravljeni holokaust“. Stvari se ipak  počinju mijenjati, ali hrvatski obrazovni sustav još nije spreman, osposobljen i pripremljen  da prihvatiti ove teme što se može argumentirati uvidom u postojeći kurikulum za nastavu povijesti kao i novim prijedlozima.

O ovoj temi, razgovarali smo sa Dr.sc. Danijelom Vojakom, znanstvenim savjetnikom na Institutu “Ivo Pilar” u Zagrebu i voditeljem autorskog tima koji je izradio Priručnik za učitelje i nastavnike “Romi u Drugom svjetskom ratu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, 1941. – 1945”.  Sa Vojakom smo razgovarali o potrebi, motivima za izradu Priručnika, ali i spremnosti obrazovnog sistema u Hrvatskoj, da prihvati novu stranicu u udžbenicima historije.

Objavili ste (zajedno sa suradnicima ) Priručnik za učitelje i nastavnike Romi u Drugom svjetskom ratu  u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, 1941–1945.  Koliko je uopće problem stradanja Roma prisutan u nastavi povijesti u našim školama? Koliko se i kako ta tematika do sada obrađivala?

-Nažalost, i danas, nešto manje od 80 godina od početka Drugog svjetskog rata, u hrvatskom obrazovnom sustavu, uključujući i nastavu povijesti, romsko ratno stradanje je svedeno na nekoliko riječi „i oni su stradali“. Hrvatski učenici, a nažalost niti većina njihovih učitelja i nastavnika o ovoj temi gotovo da ne znaju ništa. I pitam se, kako bi oni to mogli znati? Pitanje stradanja Roma je nakon Drugog svjetskog rata utopljeno u pitanja „žrtve fašističkog terora“ bez da se svaka njihova žrtva individualizira s imenom i prezimenom, etničkom i/ili vjerskom identifikacijom…

Romske žrtve nisu bile zapisivane kao takve na spomenicima, niti se po njima nazivalo trgove, niti ulice i sl. Nitko do unazad nekoliko godina nije ih niti komemoriro. One su bile zanemareni, a neki bi rekli i zaboravljene. Otud i naziv za ovo stradanje „zaboravljeni holokaust“.

 Što je bio vaš osnovni motiv i poticaj za pisanje ovog Priručnika?

 -Osnovni motiv je bio izazov u istraživanju jedne zanemarene historiografske teme. Osim toga, brojne moje kolege, učitelji i nastavnici, obratili su mi se s konkretnim pitanjima vezano za obrađivanje ove tematike u nastavi. Slijedeći korak je bio uspješno dobivanje materijalne podrške za provođenje projekta „Stradanje Roma u Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu: Dokumenti, sjećanja, obrazovanje“ od kolovoza 2017. do kraja 2018.

Projekt je financijski podržala berlinska Zaklada „Erinnerung, Verantwortung und Zukunft“ („Sjećanje, odgovornost i budućnost“), na čemu im posebno zahvaljujem, a sama provedba je dana Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar.

Oformljen je projektni tim stručnjaka, kojega sam osobno vodio, a njega su činili: dr. sc. Goran Lapat (Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu), Ivo Pejaković, prof. (Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac, Jasenovac) i Neven Kovačev, mag. hist. (doktorand Poslijediplomskog studija medievistike, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu). Dopustite mi da se zahvalim svim članovima ovog projektnog tima na suradnji.

Projekt se sastojao od tri faze. Prva faza se odnosila na istraživanje i prikupljanje građe u određenim hrvatskim arhivima, muzejima i knjižnicama. U drugoj fazi ta se prikupljena građa analizirala i na temelju nje izrađena je mobilna izložba „Romi u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“, koja je onda postavljena u pet osnovnih škola u Republici Hrvatskoj: Dardi, Macincu, Sisku, Jasenovcu i Zagrebu.
U posljednjoj fazi izrađen je ovaj Priručnik.

 Koje nove sadržaje i pristupe donosi vaš priručnik?

-Priručnik je namijenjen učiteljima i nastavnicima povijesti, ali i onima iz politike i gospodarstva, sociologije i dr. Metodološki smo nastojali obuhvati cjelokupnost jedne nastavne jedinice. Tu su ponajprije tekstovi o povijesti Roma u Hrvatskoj od njihovog doseljavanja do Drugog svjetskog rata, zatim tekst o samom njihovom stradanju u ratu, tekst o komemoriranju romskih žrtava. Kako bi se učitelj/nastavnik mogao što bolje pripremiti za obradu ove jedinice napisali smo dvije pripreme.

U posljednjem dijelu Priručnika donosimo popis bitnih dokumenata vezanih uz podučavanje o romskom stradanju, pojmovnik, tekst o romskoj himni, kronologiju…Jednostavnije rečeno, nastojali smo pokriti većinu aspekata tematike stradanja Roma u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Kako bo dodatno pomogli učiteljima i nastavnicima u obradi ove jedinice, u Priručniku su objavljeni brojni prilozi: povijesne karte, preslike fotografija i dokumenata. Ono što dodatno podiže vrijednost ove publikacije jest korištenje QR koda u Priručniku, jer se svi tekstovi sa prilozima mogu virtualno prenijeti putem pametnog telefona. Ovime je omogućeno da se pojedini prilozi u samom Pričniku djelom objave (npr. samo njihova prva stranica), dok se putem pametnog telefona može preuzeti cjelokupni dokument i izravno ga koristi u nastavi povijesti.

Da li je  hrvatski obrazovni sustav spreman, osposobljen i pripremljen  prihvatiti ove teme?

-Moje je mišljenje da on još nije spreman za ovu temu. Nažalost takav odgovor se može argumentirati uvidom u postojeći kurikulum za nastavu povijesti, kao i u trenutnim prijedlozima. Tako se Romi ne spominju eksplicitno u novom prijedlogu kurikulumu za nastavu povijesti. Spominju se Židovi i Holokaust. Pitam se o ispravnosti ovakvog pristupa u kojem se jednu manjinsku skupinu navodi, a druge ne. Tu se posve odlučno mora odbaciti i misao o „natjecanju“ koja je skupina bila najveća žrtva, a koja najmanja.

Potrebno je imati na umu što se želi postići s takvim pristupom. Istodobno, mišljenja sam kako je samom nastavniku/učitelju dan premaleni prostor „kreativne slobode“ u kojem on bi morao naći dio vremena i za obradu ove jedinice. Možda se tu promjeni koncept, možda se ova jedinca može podučavati u drugim predmetima…Nažalost, nisam preveliki optimist. Ono što se nadam jest da će ovaj Priručnik poslužiti nastavnici/učiteljima da imaju određenu pomoć u svladavanju ove kompleksne tematike.

U kojoj mjeri i na koji način i aktualna kurikularna reforma podržava ove teme i otvara prostor za bavljenje njima?

Saborski zastupnik Veljko Kajtazi i Danijel Vojak (Foto: veljkokajtazi.com)

-Nažalost, samo djelomično što je premalo. Učenje o stradanju Roma u Drugom svjetskom ratu trebalo bi imati za cilj, između ostalog, upoznati učenike sa tragičnom politiko ustaških vlasti koje su za vrijeme tog rata nastojale genocidno istrijebiti romsko stanovništvo samo zato što se i oni nisu uklapali u njihovo stvaranje rasno čistog hrvatskog društva i države. Ubiti nekog drugog zbog drugačije boje kože, jezike ili vjere, je nešto što se smije više događati u našem i drugim društvima. Protiv takve rasističke politike moramo se svakodnevno boriti i to ponajviše putem obrazovanja. I tu dolazimo do ključnog momenta u cijeloj ovoj problematici, a on je kako se boriti protiv rasizma kada se takve teme zaobilaze ili tek usputno i površno obrađuju u nastavi. Kako učeniku omogućiti da sazna i onda u drugom koraku i razumije tako složene povijesne događaje kada one nisu kvalitetno obrađene u udžbenicima?

Kakva su vaša iskustva u kontaktima s školskim sustavom, školama, kakav je njihov interes za ove teme?

-Škole, bolje rečeno, njezini učitelji i nastavnici, ravnatelji, pedagozi, romski pomagači pozitivno su ocijenili sam ovaj projekt, uključujući mobilnu izložbu i sam Priručnik. Dopustite mi da im i ovim putem zahvalim na potpori projektu, posebice na pohvalama, ali i konstruktivnim kritikama. Štoviše, i nakon završetka ovog projekta, obratio mi se jedan dio škola sa zahtjevom da se i u njihovim prostorima postavi izložba i da se uz nju održi kraće predavanje. Nažalost, zbog manjka materijalnih sredstava, upravo ovih dana smo postavili izložbu u samo jednoj školi, a to je u Osnovnoj školi Kuršenec u Međimurju. Moram priznati kako me ovakva pozitivna percepcija za projekt, izložbu i sam Priručnik ohrabruje i na određeni način potiče u promišljanju o potrebi nastavka i proširenja ovog projekta u drugim školama u Republici Hrvatskoj.

U hrvatskoj javnosti, pa i onoj (pseudo) znanstvenoj, prisutni su, posebno u posljednje vrijeme, pojave povijesnog revizionizma vezani za zločinački i genocidni karakter NDH. Koliko i kako to pogađa i tematiku stradanja Roma u II svjetskom ratu uopće i u Hrvatskoj posebno?

-Povijesni revizionizam, ili bolje rečeno povijesni negacionizam nikada nije bio primjetniji (izraženiji) u hrvatskoj javnosti. Jedan dio pojedinaca nastoji umanjiti i čak negirati zločinački (genocidni) karakter ustaške vlasti, pa tako i njihove zločine nad Romima. Njihove teze su da budući da ne znamo stvaran broj Roma koji je živio u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj početkom Drugog svjetskog rata, tako niti možemo govoriti o nekim velikim razmjerima njihova ubijanja. Štoviše, na temelju izostanka sačuvanih, ponajprije ustaških, dokumenata o Romima, neki od njih zaključuju kako oni uopće nisu stradali u tom ratu. Ovim tezama, ponajprije temeljenim na tendencioznim i površnim istraživanjima u arhivima, muzejima i drugim sličnim institucijama, može se suprotstaviti samo i isključivo znanstvenim argumentima.

Romi tokom Holokausta. Foto: Romedia Foundation

U brojnim arhivima, muzejima i knjižnicama u Republici Hrvatskoj, ali slično u Bosni i Hercegovini i Republici Srbiji, pronašao sam brojne dokumente koje govore o tome kako su ustaške vlasti, djelomično po uzoru na nacističke vlasti, nastojale riješiti ono što su nazivali „ciganskim pitanjem“ sustavnim deportacijama u logore, posebice Jasenovca, gdje su u samo nekoliko mjeseci gotovo „istrijebili“ cjelokupnu romsku predratnu populaciju. To se dogodilo u kasno proljeće i ljeto 1942. Romska imovina, o čemu se iznimno malo zna, bila je sustavno oduzimana i predavana Zavodu za kolonizaciju, koju ju je prodavao ili iznajmljivao. Jedan dio Roma uspio je pobjeći iz jasenovačkog logora i njihove izjave su dostupne. Slične izjave neromskih logoraša govore kako se upravo prema Romima najgore postupalo u logoru. Hrvatska, nažalost nije imuna na ovaj revizionizam, poput drugih zemalja jugoistočne Europe.

Kakva su iskustva drugih europskih država vezano uza istraživanje stradanja Roma i elaboraciju ovih tema u njihovim obrazovnim sustavima?

-Europa je nakon Drugo svjetskog rata zaboravila na romske žrtve Drugog svjetskog rata. Uzmimo kao primjer Zapadnu Njemačku. Njezino pravosuđe je tek dvadesetak godina nakon rata započelo donositi presude u korist romskih žrtava smatrajući ih žrtvama nacističkog režima. Dotada one su odbijale tužbe Roma i Sinta za odštetama smatrajući kako se, a sada pojednostavljujem ovu kompleksnu materiju, prema njima provodila uobičajena politika policijskih vlasti, a ne politika temeljena na rasnim zakonima. Tek 1982. tadašnji njemački kancelar Helmut Schmidt priznaje da su Romi i Sinti bili žrtve nacističkih vlasti. U to vrijeme započinju i prva sustavna istraživanja o stradanju Roma, posebice u Njemačkoj. Navedeno priznanje potaknulo je šire rasprave u njemačkoj zajednici oko pitanja obeštećenja i komemoriranja romskih i sintskih žrtava.

Spomenik romskim žrtvama nacizma u Berlinu. (Foto: Udar arhiva)

Posljedica ovih više desetljetnih rasprava bilo je podizanje spomenika romskim i sintskim žrtvama nacionalsocijalizma u Berlinu 2012. godine, u čemu je sudjelovala i kancelarka Angela Merkel. Uključujući i ovaj spomenik, u Njemačkoj je više od 100 gradova su osnovana mjesta sjećanja, podignuti spomenici, imenovane ulice u znak sjećanja na stradale Rome i Sinte. Sustavna istraživanja o Romima u Drugom svjetskom ratu provedena su u Austriji, Poljskoj, Rumunjskoj, ali i u Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj, Francuskoj. U samom Priručniku naveden je „Popis internetskih stranica s dodatnim izvorima za poučavanje o genocidu nad Romima i holokaustu“, a koji govori kako se u europskim zemljama na ovoj tematici, i to ne samo u posljednje vrijeme, itekako radi.

MIlovan PIssari (Foto: screenshot Aljazeera Balkan)

Dozvolite mi da skrenem pažnju Vašim čitateljima na internetske stranice: Sudbina europskih Roma i Sinta tijekom holokausta, dostupno na: //www.romasintigenocide.eu/hrvatski/home;  Zaboravljeni genocid: Sudbina Sinta i Roma; dostupno na: //romasinti.eu/hr/. Također, kolege iz Centra za istraživanje i edukaciju o Holokaustu izdali su prošle godine sličan Priručnik naslovljen „Edukativni materijal o stradanju Roma u Drugom svetskom ratu i današnjem anticiganizmu u Srbiji: Džanes ko sem?” – ili ti „Da li znaš ko sam?”. Tu bih svakako pohvalio, između ostalih, rad Milovana Pissarija.

Zašto je do sada ova tematika bila izrazito potisnuta i na javnoj sceni i u obrazovnim sustavima pa i u samoj povijesnoj znanosti?

-Teško je točno odrediti koji je razlog potiskivanju pitanja stradanja Roma u Drugom svjetskom ratu u hrvatskoj javnosti i obrazovnom sustavu. Ukratko, jedan od razloga jest ideološka matrica jugoslavenske države temeljena na konceptu bratstva i jedinstva, a koja je u kontekstu romskih žrtva značila, da su one bile „utopljene“  u diskurs „žrtava fašističkog terora“. Tako su romske žrtve bile zanemarivane, marginalizirane.

Drugi razlog je taj što nakon Drugog svjetskog rata nije bilo romskih intelektualaca koji bi inicirali istraživanje ove tematike. Nije bilo romske matične države koja bi se u međunarodnoj političkoj zajednici pobrinula da se ovo stradanje ne marginalizira. Istodobno, nije bilo niti određene motivacije među europskim intelektualcima, političarima i/ili javnim osoba koji bi nametnule ovo pitanje u široj javnost. Takva situacija je bila i u Republici Hrvatskoj. Tek sa priznavanjem Romima da su nacionalna manjina (zakonom iz 2002.g.), jačanjem romskih nevladinih organizacije i njihovih političkih predstavnika, posebice zastupnika Veljka Kajtazija, dolazi od 2012. g. do sustavnog komemoriranja romskih žrtava u selu Uštice, a u sklopu Spomen područja Jasenovac. Hrvatski sabor je 2012. i 2017. priznao posebnost ovih komemoracija što zasigurno čini javnosti vidljivijim romske žrtve Drugog svjetskog rata.

Što projekt o stradanje Roma u Drugom svjetskom ratu donosi? Na čemu trenutno radite?

-Projekt „Stradanje Roma u Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu: Dokumenti, sjećanja, obrazovanje“ je završio s posljednjim danom prošle godine. Kao što sam i ranije rekao, izravna posljedica ovog projekta je izdavanje ovog Priručnika za učitelje i nastavnike.

Trenutno unutar mog Instituta vodim manji projekt koji se odnosi na istraživanje položaja Roma u Lici, Gorskom Kotaru i Hrvatskom primorju za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Imate li financijsku i drugu podršku relevantnih institucija za istraživanja vezanih za stradanje Roma u II svjetskom ratu. Surađujete li s institucijama u drugim evropskim zemljama i u regiji?

-Ovdje ponajprije moram se zahvaliti ravnatelju Instituta Ivo Pilar prof.dr.sc. Vladi Šakiću na potpori Instituta u mom istraživanju. Također, zahvalio bih se i Ministarstvu znanosti i obrazovanje na potpori u prošlosti, i pritom se nadam i trenutnoj i budućoj potpori u mom istraživanju. Godišnje surađujem u prosjeku s nekoliko inozemnih institucija na ovu tematiku. Evo, upravo je ovih dana pokrenut projekt RomArchive, kojeg je financirala njemačka država, a u sklopu jedne dionice ovog projekta surađivao sam na prikupljanju svjedočanstva triju preživjelih Roma iz jasenovačkog koncentracijskog logora. Više o ovom projektu možete naći na internetskoj stranici //blog.romarchive.eu/. Zanimljivo je skrenuti pažnju Vašim čitateljima i na projektu međunarodne virtualne izložbe „Zaboravljeni genocid: Sudbina Sinta i Roma“, kojeg vodi nizozemska organizacija Nationaal Comité 4 en 5 mei. Unutar ovog projekta napisao sam priču o stradanju romskog dječaka Stjepana Mavrovića u Drugom svjetkom ratu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Više o ovom projektu možete naći na internetskoj stranici //romasinti.eu/hr/#home. Trenutno surađujem s međunarodnom izdavačkom kućom ABC-CLIO na projektu izrade enciklopedije o Romima „„The Roma: An Encyclopedia of “Gypsy” Life, Culture, and Society), gdje pišem o cjelokupnoj povijesti Roma.

Kakvu podršku za vaš priručnik imate od strane Ministarstva  znanosti i obrazovanja i kada se može očekivati primjena i korištenje ovog priručnika?


Ministarstvo znanosti i obrazovanje, preciznije rečeno Nandora Čapu (načelnika Samostalnog sektora za nacionalne manjine) i Anu Kešinu (voditeljicu Službe za nacionalne programe, akcijske planove, međunarodne projekte i međunarodnu suradnju pri Samostalnog sektora za nacionalne manjine) upoznao sam sa Priručnikom te mogu reći kako sam od njih dobio potporu za ovaj Priručnik i za daljnja istraživanja. Ne treba smetnuti s umu kako je ovo Ministarstvo 2015. financiralo znanstveni projekt „Stradanje Roma na području Nezavisne Države Hrvatske za vrijeme Drugoga svjetskog rata“, kojeg sam vodio u ime Instituta društvenih znanosti ‘Ivo Pilar’ i Romskog nacionalnog vijeća.

Hoćete li pratiti njegovu primjenu i na koji način ? 

-Priručnik je sada u fazi odobravanja za korištenje pri Ministarstvu znanosti i obrazovanja. Istodobno, dobivamo (izrazito) pozitivne ocjene o samom Priručniku od strane učitelja i nastavnika, pedagoških djelatnika, akademske zajednice, romskih organizacija i dr.

S obzirom na velike predrasude i diskriminaciju prema Romima u društvu opće, da li bi u obrazovni sustav trebalo posebno uvrstiti i neke druge teme iz povijesti romske zajednice, njihove kulture itd. što bi eventualno moglo doprinijeti i jačanju tolerancije, borbi protiv diskriminacije i slamanju predrasuda?

Foto: romskiportal.com

-Dapače, o tome stalno govorim u široj i stručnoj javnosti. Povijest Roma nije samo povijest stradanja, progona i sl., već je ona i povijest zajedničkog romskog i neromskog života u mnogim mjesta u Republici Hrvatskoj. Romska umješnost u obradi metala i drveta, trgovini, zabavljanju (bilo kao glazbenici ili plesači) čime su ono stvorili vlasati etnički dio mozaika povijesti, napose naših sela. Stoga, potreban su daljnja znanstvena i druga istraživanja povijesti, kulture i običaja Roma. Tek kada što bolje upoznamo Rome, njihovu kulturu i običaje, kao i svaku drugu nacionalnu manjinu, možemo reći kako smo onda upoznali cjelokupnu povijest Republike Hrvatske.

 (portal-udar.net)