Romski
Najstariji Rom iz Prnjavora, ali vjerovatno i šire, Ibrahim Salkić, zakoračio je u devetu deceniju života. Rođen je 1939. godine, već godinama je u penziji i uživa u starosti. Salkić nas sjećanjima vraća u neka protekla, prema njegovim riječima, bolja vremena. Naravno, ovaj razgovor je pravljen prije Korone, od koje ne može biti lošije.
Naselje u kojem živi Ibro zvalo se Caparić i nekada je imalo 50 kuća.
–Stariji su se bavili zanatima, išli su po selima i popravljali posuđe. Bila su njih četvorica koji su to radili. Bilo je i pet kovača koji su bili jako cijenjeni. Moj otac je bio mesar, imao je svoju mesnicu. Poslije očeve smrti niko od djeca nije nastavio da se bavi tim poslom – priča Ibro.
Kaže da su on i djeca njegove braće radili u preduzećima.
–Ja sam radio 40 godina u preduzeću u kojem sam ostvario i penziju. Penzija mi je 270 maraka tako da žena i ja od te penzije živimo i dajemo 100 maraka samo za lijekove. Danas ovi naši Romi nisu zaposleni i nema posla i teško se živi. Istina teško se živjelo i kada sam ja bio dijete, ali su ljudi bili sretni i zadovoljni i sa ono malo što su imali. Moj komšija je imao devetoro djece, svi su bili zadovoljni i srećni. Družili smo se, bili veseli, uvijek smo pjevali i igrali. Ali sada u ovo vrijeme sve je gore i gore – priča Ibro.
Kaže da je do 1952. godine Roma bilo dosta, pa da ih je onda opština iselila. Mnogi Romi su otišli u Zagreb, navodi Ibro.
–Sjećam se tog vremena i nije mi ga se drago ni prisjećati, jer smo se iz Caparića preselili prema Babanovcima. Tamo su pravili kuće, oni koji su mogli. A danas došla takva vremena imamo kuće, ali nemamo para – govori on.
O obrazovanju i zapošljavanju Roma, o romskom jeziku
Govoreći o životu Roma danas kaže da mu je najžalije romske omladine što nemaju više djece i što teško dolaze do posla.
–U moje vrijeme mogli smo sa da idemo u školu i da se školuju kao i svi ostali. Ja sam samo završio 4 razreda osnovne škole i moji roditelji nisu mogli dalje da me školuju, jer nismo imali dovoljno sredstava za život višečlane porodice. U kući smo pričali romski jezik. Danas je malo onih koji pričaju romski jezik. Moje djeca ne znaju romski dok ja znam jer sam to nasilijedio od roditelja. Ja se svoga romskog jezika ne stidim, on je u čitavom svijetu čuven i puno ljudi želi da znaju i da nauče romski jezik – kaže Salkić.
Ibro kaže da je ponosan na svoju djecu, koja iako daleko od njega ne zaboravljuju ga i pomažu mu, šalju novac jer, kaže, ne bi mogli da žive on i supruga od penzije.
–Djeca su vani, dođu jednom godišnje, posjete nas i to nam je drago – kaže Ibro Salkić. Shvata da je život takav, da svi pa i njegova djeca odlaze za boljim životom iz svoje zemlje.
Kaže i da je od svog rada u preduzeću uspio da školuje svoju djecu.
–Mi smo Romi uvijek ovdje bili cijenjeni. Naši Romi u Prnjavoru ne kradu, kao neki drugi tamo u drugim opštinama koji to rade. I ne samo Romi. Naši Romi su ovdje najpošteniji i volio bih da se zaposle, jer ima nekoliko mladića koji ne rade nigdje. Kad bi se mene pitalo ja bi njih primio pa taman da ih ima sedam ili osam. Mislim da bi ih trebalo primiti u preduzeća kojih ima mnogo u Prnjavoru. Nije tačno da Romi neće da rade, njima samo treba dati mogućnost da se zaposle i da tako izdržavaju svoje porodice – navodi Ibro.
Romi ipak se se snalaze rade, sakupljaju staro željezo i preprodaju ga i tako preživlavaju što je veoma teško i za njih i za njihove porodice.
O životu i običajima
U kući danas žive supruga i on, jer su se djeca odselila, otišla za boljim uslovima za život, veli Ibro.
–Kad smo kod kuće žena i ja pričamo i pomažemo jedno drugo koliko možemo. Ja sam bolestan, a žena operisala dojku. Mi se ponekad posvađamo, ali za pola sata kao da ništa nije od toga bilo. Grlimo se i ljubimo se. Ja svoju ženu volim, ljubim, je jer takva je naša narav, posvađamo se pa se pomirimo za čas posla – priča Ibro uz osmijeh na licu.
Kaže i da je imao prvu ženu Romkinju, koja je umrla. „Nakon toga sam oženio Srpkinju i sada srećno živimo, hvala Bogu“, kaže.
–Slavimo zajedno romske praznike. Tako kada je Đurđevdan idemo na rijeku Ukrinu da proslavimo tu slavu. Na Ukrini smo se kupali, slavili smo čitavu noć. Kada je Đurđevdan ustanemo u 4 sata ujutro pa ložim vatru, kupamo se, umivamo se, preskačemo vatru. To su bili običaji prije, a sada ih više nema – kazuje sa sjetom Ibro Salkić.
(portal-udar.net)
