Motivacija Indire Bajramović bila je jednostavna – pomoći Romkinjama na sve moguće načine. A, s obzirom da je odmalena bila osoba koja je pomagala drugim ljudima, snalažljiva i uvijek sa praktičnim rješenjima, put ju je odveo u nevladin sektor. I to nakon rata. Njene vrijednosti prepoznale su komšije u zgradi u kojoj je živjela tokom posljednjeg rata gdje je nesebično pomagala starijim ljudima. I na njihov nagovor se aktivirala i pronašla posao gdje je mislila da nešto može promijeniti.
Ovo što danas radim imam zahvaliti svojim komšijama koji su prepoznali da, ako ja nešto zacrtam, to mogu i postići. I tako se još više ispoljila ta moja humana strana. I tokom rata i poslije. I sve moje sposobnosti, kaže Indira.
Prilika za posao tehničke sekretarice ukazala joj se u jednoj romskoj nevladinoj organizaciji u Tuzli gdje je bila jedina žena. Tu je imala priliku susreti mnoge Rome i Romkinje i saznati njihove životne priče, način života, položaj u društvu i potrebe. U organizaciji za koju je tada radila nije pronašla dovoljno prostora za vlastite ideje, a nije bila u poziciji da bilo šta samostalno uradi. Ali barem je postala svjesna šta je potrebno samoj zajednici i u kakvom okruženju živi.
Tu sam spoznala pravu istinu o Romima – da su diskriminisani, da se protiv njih često koristi govor mržnje, da su obespravljeni u osnovnim ljudskim pravima. Vidjela sam ih kao bespomoćne osobe koje su izložene različitim stvarima, da postoje predrasude iz kojih proizilazi govor mržnje i diskriminacija, kaže ona.
U ovoj organizaciji provela je tri godine u periodu 1997-2000. To vrijeme iskoristila je da prvo obrazuje sebe, a onda da to znanje prenese na druge. Njena procjena je bila da u tom okruženju nije bilo dovoljno osjetljivosti za pitanja i položaj Romkinja, što je za nju bio znak da treba osnovati svoju organizaciju i uraditi nešto što je smatrala korisnijim
‘Bolja budućnost’ je počela sa radom 2000. godine, a 2001. smo se registrovali. Shvatila sam da trebam biti glas svih onih žena i muškaraca i porodica, u javnosti, da se prepozna diskriminacija, da se utječe da se ona smanji. Da se iznese u javnost kako žive ljudi u romskim zajednicama. Smatrala sam da ne-Romi imaju predrasude jer nemaju pravu sliku, nisu bili u zajednici, nisu pričali sa ženama koje su na ulici, pitali ih kako žive, da ne znaju da trpe nasilje i da se ništa ne pitaju, prisjeća se Indira.
Romske zajednice bile su zaboravljene
Kada je ‘Bolja budućnost’ počela raditi, nije se znalo odakle krenuti i šta je prioritet jer je bilo toliko nagomilanih problema. Romske zajednice bile su zatvorene, naselja neuređena sa dosta ilegalnih objekata, prljava i bez asfalta. Ovo je bio samo dio problematike koju je trebalo riješiti. Kod institucija u to vrijeme nije bilo interesa da se bilo šta radi.
Odlučili smo da u fokusu budu osnovna prava – zdravstvena i socijalna zaštita, škola za djecu. Elementarne stvari koje su i danas u fokusu, i nakon 22 godine, kaže Indira.
Prvi korak bio je otvaranje romskih zajednica, komunikacija sa ljudima, upoznavanje sa njihovim problemima i uvezivanje sa institucijama. Tako su bili i profilirani svi projekti ‘Bolje budućnosti’ – usmjereni na poboljšanje zajednice i sa direktnom koristi za ljude. Zato je bilo bitno steći njihovo povjerenje kako bi im mogla pomoći, a posebno ženama koje su bile višestruko diskriminirane. Ključ uspjeha u radu je bio da se ništa ne obećava, a da se uradi puno. Da se barem pokuša.
Ja sam lično dosta uradila i pomogla na svaki način. I to je najbitnije. Treba se unijeti srcem i dušom u taj posao da bi se postigli rezultati. Tako radim i to samo ovo, nikakve druge poslove nemam. A, za ovo nekad je malo i 24 sata da se završe svi poslovi. Vremena je malo koliko problema ima, navodi ona.
Zbog nezainteresiranosti institucija, udruženje je preuzelo mnoge njihove obaveze poput zdravstvene zaštite Romkinja, ali i u oblasti socijalnih pitanja poput siromaštva. Od početka se pomagalo svim ženama, ne samo Romkinjama, koje su se obraćale za pomoć. Ključan iskorak je bio povezivanje sa institucijama i uključivanje romske zajednice u praktično ostvarivanje prava. Također, bilo je bitno vlastima predstaviti na pravi način stanje u kojem žive Romi i Romkinje, a posebno njihova djeca.
No, glavno je pitanje bilo – zašto pokrenuti udruženje Romkinja ? Odgovor je jednostavan – romske organizacije su vodili samo muškarci, dok su žene imale više problema. Patrijarhalna matrica, koja je posebno izražena u romskim zajednicama, pokazala se i ovdje. Djevojčice su morale ostajati kod kuće, odmalena raditi i pomagati, bez istinskog djetinjstva. Nisu išle u škole. Odraslim ženama nije bilo dozvoljeno da rade i budu društveno aktivne. Žene se bile na potpunoj margini.
To se odnosi i na planiranje porodice. Žena se nije pitala ništa. Ni oko broja djece. Ako je imala sedmero, a sve su ženska, dok ne bude muško, ako treba ići će i do deset. I samim tim se prave socijalni slučajevi. Jer ako si nezaposlen, a moraš školovati djecu, onda nema mogućnosti za njihovo slanje u školu, pojašnjava Bajramović.
Tim od 12 ljudi
Da li je Indira Bajramović planirala da postane liderica Romkinja u BiH? Nije. Njena želja od početka je bila da uradi nešto korisno za svoju zajednicu, ali ju je taj rad u proteklih više od dvije decenije izdigao iznad drugih. Potvrda tome su na desetine uspješno završenih projekata te brojne nagrade koje krase njenu kancelariju u Tuzli.
Imamo rezultate koji su vidljivi u romskim zajednicama, tamo gdje sam ja dala doprinos. U izradi važnih dokumenata na državnom nivou, ali i generalno doprinos promjeni stanja žena. Ali i tome da niko ne govori u ime Romkinja sada kada imaju svoj glas i kada su uključene u iznalaženje rješenja, navodi ona.
Zbog kredibiliteta urađenog posla, ‘Bolja budućnost’ je izrasla u respektabilnu organizaciju koja u prosjeku upošljava tim od 12 ljudi. Rade projekte iz različitih oblasti i svi su važni, ma koliko mali bili. I uz mala ulaganja ljudima se mijenjaju životi, pokazala je ova organizacija kroz niz praktičnih primjera. Najveći rezultati pokazani su ipak u radu sa ženama i njihovom oslobađanju od okova patrijarhalnih društvenih normi i zatvorenosti u vlastitim domovima.
Ja sam ponosna na sve te žene. Jer da nisu htjele da se mijenjaju, ne bi se ništa moglo promijeniti. Trebalo ih je malo educirati. Žene su se ohrabrile. Sada govore o nasilju i njegovom prijavljivanju, što prije nije bilo moguće. Sada to rade. One su se otvorile, počele pričati, sve je više prijavljenih slučajeva nasilja. Napuštaju nasilne zajednice jer imaju podršku. Znaju koristiti mehanizme, kaže Indira.
Na prijave nasilja institucije sada reaguju, sprečavaju se rane udaje i ugovoreni brakovi, što pokazuje da je zajednica obrazovanija i svjesnija svojih problema. Žene su osnažene, imaju vraćeno samopouzudanje, ali sve više i ekonomsku nezavisnost zbog dodjele poticaja i malih poslova koje same pokreću.
Prije 15 godina nije se moglo ni sanjati da će Romi moći ući u državne institucije i surađivati sa ministarstvima. To pokazuje da su se stvari pomakle naprijed. Svi traže partnera sa kojim neće imati problema, zaključuje Indira Bajramović.
A, ‘Bolja budućnost’ je takav partner jer je uz izgradnju vlastitih kapaciteta, postala i vodeća organizacija Ženske romske mreže u BiH koja okuplja nekolicinu udruženja Romkinja i pojedinki iz cijele zemlje. Zajedno rade na afirmaciji romske kulturne baštine i drugim korisnim projektima.
Veliki napredak je postignut u pogledu vidljivosti romskih problema u institucijama, a posebno u medijima kroz afirmativne priče iz zajednica u čitavoj BiH. Relevantnost rada organizacije ogleda se i u tome da svoje projekte zasnivaju na tačnim pokazateljima i na vlastitim analizama, istraživanjima i izvještajima. Konkretni projekti zasnovani na njima donijeli su korist svim Romima i Romkinjama.
Žene su pouzdan partner
Organizacija je najprije na državnom nivou prepoznata kao partner sa kojim se može raditi, jer rade dosta na zagovaranju i nude konkretna rješenja za probleme. To nije uvidjela samo država, nego i velike međunarodne organizacije koje potvrđuju njen kredibilitet i važnost. Među donatorima sa kojima ‘Bolja budućnost’ radi su organizacije poput Fonda otvoreno društvo BiH, CARE International Balkans sa kojima su radili 12 godina, Američka ambasada, Kvinna Til Kvinna, te UN Women sa kojima imaju trogodišnju saradnju. Na lokalnom nivou u Tuzli podržavaju ih gradska uprava i Ministarstvo za rad i socijalnu politiku, a na državnom nivou Ministarstvo za ljudska prava i Agencija za ravnopravnost spolova.
Sve ove saradnje doprinijele su unapređenju položaja romske zajednice u BiH gdje se vide pomaci. Poput stambenog zbrinjavanja, za što je najbolji primjer općina Kakanj, ili u političkoj participaciji. Generalno, sa državom nema problema, već više ističu da je problem u samim romskim organizacijama, posebno onim koje vode muškarci koji ne uvažavaju rad ženskog romskog nevladinog sektora, iako posla ima za sve zbog još uvijek prisutnih problema.
No, u svakom slučaju, da nije bilo ‘Bolje budućnosti’ i sličnih organizacija, ne bi bilo ni sadašnjih rezultata. Ostavljen je trag u radu za korist Roma/kinja u BiH i zasigurno će svi pomaci koji su napravljeni ući u historiju. Iz prostog razloga jer je romski identitet decenijama zatiran, bili su isključeni iz svih društvenih tokova, a i oni koji su se integrisali u društvo ni danas ne žele da se deklarišu kao Romi i Romkinje, jer se boje diskriminacije. Ovo pokazuje da romskoj populaciji treba dati iste šanse i mogućnosti s obzirom da oni u većini slučajeva nemaju iste startne pozicije kao većinsko stanovništvo, napominje Indira.
Najveća nagrada je kada dođeš u zajednicu i ljudi te blagosiljaju, dočekaju te kao da si neko najrođeniji. To je satisfakcija i daje vjetar u leđa, zaključuje ona o svojih prvih 22 godine služenja romskom narodu u BiH.