Institucionalna diskriminacija Roma: Slučaj Bosne i Hercegovine

Kad je riječ o političkoj dimenziji učestvovanja u društvenim tokovima,  Romi se suočavaju sa problemima, koji su praktično nepojmljivi za druge populacijske kategorije u Bosni i Hercegovini

1706

Kad bi se status Roma u Bosni i Hercegovini mjerio brojem održanih konferencija, okruglih stolova, akcionih planova i raznih zaključaka, nema sumnje da bi većina njihovih problema i egzistencijalnih potreba bila davno riješena. Uživali bi prava kakvih se ne bi postidjeli ni najprivilegovaniji krugovi u razvijenim evropskim zemljama. Toliko je toga rečeno, zaključeno, podržano i zacrtano u raznim dokumentima o romskoj poziciji u bosanskohercegovačkom društvu.

Međutim, pripadati romskoj manjini u zemlji koja svojim najvišim pravnim aktom, Ustavom, gazi elementarna prava čitavih kategorija i grupa sopstvene populacije, pa čak i konstitutivnih naroda, znači svakodnevno se suočavati sa različitim vidovima diskriminacije, što se dramatično odražava i na njihovu egzistenciju.

Čuveni slučaj Sejdić – Finci, već godinama ključno neriješeno političko pitanje u Bosni i Hercegovini, postalo je simbol romske političke pozicije, bolje reći ugroženosti u zemlji. Uprkos odluci Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, kojom je Bosna i Hercegovina dužna da ukine diskriminirajuće odredbe Ustava, jedan od dvojice apelanata pred sudom u Strazburu, Dervo Sejdić, svjestan je da će proći još čitav niz godina, ako uopšte nekad dođe do toga, da neko iz njegovog naroda bude u poziciji da se kandiduje za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine.

Dervo Sejdić (Foto: Udar)

U ovom trenutku je, međutim, mnogo bolnije pitanje ko uopšte zastupa Rome i bori se za njihova prava u institucijama Bosne i Hercegovine. Sejdić podsjeća da je teško govoriti o legitimnim romskim predstavnicima, pogotovo na državnom i entitetskom nivou.

„U posljednjih deset godina romska populacija participira u općinskim vijećima, odnosno skupštinama opština u ime kategorije nacinalnih manjina, odnosno ostalih, na način da ti predstavnici predstavljaju sve one kojih se tiču ta pitanja. S druge strane, naš izvorni zakon o lokalnom nivou je predvidio onu famoznu kvotu od 3 posto, koja je u velikom broju općina nedostupna pripadnicima nacionalnih manjina, pa time svakako i Roma“, kaže Sejdić

Ipak, navodi da uprkos svim preprekama, znatan broj predstvanika romske populacije se u posljednjoj deceniji odvažio i kandidovao za općinske izbore.

„Mi danas imamo 14 vijećnika Roma u općinskim i gradskim vijećima. Naravno, tu je i oko 20 općinskih i gradskih vijećnika – pripadnika drugih nacionalnih manjina. Na višim razinama nažalost, nemamo političkih predstavnika. Te pozicije se zloupotrebljavaju od strane pripadnika konstitutivnih naroda, koji se deklarišu kako im u tom trenutku odgovara, mada su rođeni kao pripadnici konstitutivnih naroda. S druge strane, Romi u vijećima i parlamentima na raznim razinama obično su bili kandidati stranaka koje su ih delegirale, pa su tako bili u obavezi da više zastupaju političke stavove tih stranaka, nego interese samih Roma i pripadnika drugih nacionalnih manjina. Zbog činjenice da nemamo adekvatno predstavljanje u političkim strukturama, neke javne politike za ekonomska, socijalna i druga dešavanja u BiH u velikoj mjeri kao da prolaze pored romske zajednice. Istina, Romi u BiH imaju strategiju, imaju akcione planove, ali to je nešto na čemu se ne bi smjela zasnivati javna politika – da se samo kroz te planove posmatra romska komponenta“, navodi Dervo Sejdić.

Kad je riječ o političkoj dimenziji učestvovanja u društvenim tokovima,  Romi se suočavaju sa problemima, koji su praktično nepojmljivi za druge populacijske kategorije u Bosni i Hercegovini. Veliki broj Roma zbog raznih razloga nema stalno mjesto prebivališta, što ih praktično u startu isključuje iz bilo kakve mogućnosti ne samo da se kandiduju na neku funkciju, nego i da glasaju. U izjavi za naš portal ombudsman za ljudska prava Bosne i Hercegovine Jasminka Džumhur kaže da se upravo na tom primjeru vidi kako su zamršene veze između neriješenih elemetarnih egzistencijalnih pitanja Roma i njihove trenutne društvene pozicije.

Jasminka Džumhur (Foto: ombudsmen.gov.ba)

„Ako ste pripadnik romske populacije i nemate imovinu, imate problem da registrujete prebivalište jer nemate adresu na koju ćete se moći prijaviti. Ako nemate svoju imovinu, ko će s vama zaključiti ugovor o podstanarstvu? Posljedica toga je izigravanje zakonske odredbe, pa imate romske lidere koji su „primorani“ da zaključe ugovor o podstanarstvu ili neki drugi pravni akt kako bi omogućili svojim sunarodnicima da imaju prijavljeno prebivalište. Tako na jednoj adresi imate i po 40 prijavljenih Roma. A samo prijavljivanje prebivališta za sebe veže i uživanje političkih prava, odnosno učešće u procesu izbora“, kaže Džumhur. 

Nedžad Jusić, član Vijeća nacionalnih manjina, podsjeća na socijalne, ekonomske i druge programe u praksi koje imaju teške posljedice za Rome i praktično ih guraju na margine društva. U tom domenu se politička diskriminacija, prouzrokovana odredbama Ustava, reflektuje na najelementarnija egzistencijalna pitanja – od upisa u matične knjige, preko šanse za zapošljavanje do zdravstvene zaštite.

„Preko 95 posto Roma u Bosni i Hercegovini nema stalnih mjesečnih primanja, a oko 40 posto Roma u Federaciji Bosne i Hercegovine ne može ostvariti pravo na zdravstvenu zaštitu, uprkos određenom pomaku koji je napravljen na tom planu. Stanovanje je posebna priča. Iako je u tu svrhu potrošeno preko 34, možda 40 miliona maraka, veliki broj Roma i dalje živi u neadekvatnim uslovima, čak i u tim objektima koji su izgrađeni za Rome. Jednostavno, stvari se odvijaju presporo. Neke međunarodne organizacije rade da ništa ne urade da bi što duže radile. Ponekad izmisle brojke, izmisle problem da bi radile neke projekte, a donatori nemaju priliku da vide prave rezultate. Niko danas nema ni približno tačne podatke o statusu samih Roma. Odgovorno tvrdim – romske organizacije dobiju najmanje sredstava, a na njima je najveći teret“, ističe Jusić.

Nedžad Jusić, Foto: Udar arhiva

Dekada Roma, u koju su institucije Bosne i Hercegovine zakasnile, odnosno potpisale su je naknadno, predstavljana je kao velika razvojna šansa za romske zajednice i poboljšanje njihovog položaja. Taj veliki projekat, koji je trajao od 2005. do 2015. godine, imao je za cilj poboljšanje i unapređenje života Roma u Evropi u oblasti obrazovanja, zdravstva, zapošljavanja i stanovanja. U tim projektima važnu ulogu imale su i institucije Bosne i Hercegovine, prije svega Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH.

Ove aktivnosti nastavljene su i nakon isteka Dekade Roma 2015. godine inicijativom za zapadni Balkan pod nazivom „Program za integraciju Roma 2020“. Pomoćnica ministra u sektoru za ljudska prava Saliha Đuderija u razgovoru za portal „Udar“ kaže kako brojevi pokazuju da je Bosna i Hercegovina za to vrijeme postigla najbolje rezultate od svih država u regionu.

„Za ovih deset godina, od 2008. godine kad je Bosna i Hercegovina pristupila Dekadi Roma, uloženo je 36 miliona maraka, što uključuje sredstva države, međunarodne zajednice, nevladinih organizacija i lokalnih zajednica uključenih u ovaj program. Govorimo o 992 stambene jedinice, o projektima infrastrukture, vode, kanalizacije… Govorimo o nekih skoro 800 osoba, koje su bile korisnici sredstava za zapošljavanje, i o desetinama osoba, koje su prošle medicinske i druge zdravstvene preglede ili neke druge programske aktivnosti posvećene  boljem pristupu zdravstvenoj zaštiti. U oblasti obrazovanja proveli smo uspostavu posebnih programa podrške roditeljima i djeci s ciljem da ne napuštaju školovanje To je rezultiralo povećanim brojem učenika u srednjim školama i na fakultetima što je do prije nekoliko godina, kad govorite o romskoj zajednici, praktično bilo nezamislivo. Posebno imamo izazove u oblasti obrazovanja Roma u  predškolskom, osnovnom i srednjem obrazovanju jer smatramo da je to najvažniji program. Ako uspijemo da podignemo njihov obrazovni nivo i osposobimo ih da budu kvalificirana radna snaga, time će se postepeno smanjivati njihova socijalna  isključenost.“, kaže Đuderija.

Saliha Đuderija, Foto: Udar

Povećanje broja romske djece u obrazovanju stručnjaci smatraju najvažnijim elementom integracije Roma, i to u nekoliko pravaca. Učestvujući u nastavnom procesu, romska djeca stiču samopouzdanje i vrlo brzo shvataju da ni po čemu ne zaostaju za drugom djecom. Pored toga, njihovi uspjesi u obrazovanju ubrzano razbijaju negativne stereotipe, prisutne u mnogim dijelovima Bosne i Hercegovine. Kako je sve više mladih Roma sa diplomama, u romskim zajednicama se to polako počinje shvatati kao najbrži i najefikasniji put za poboljšanje uslova života i položaja Roma u društvu. Zahvaljujući svom radu i uspjesima, mladi Romi u školskim klupama svojim vršnjacima i okolini razbijaju predrasude, prikazujući jedno drugačije lice pripadnika te populacije, svjedočila je nedavno, gostujući na Televiziji Bosne i Hercegovine dvostruka magistrica Ajša Ramić iz Udruženja „Vaša prava BiH.“

„Nailazila sam na diskriminaciju i susretala sam se sa brojnim predrasudama, ali ja sam to uspješno prevazišla. Danas sam tu gdje jesam, hvala Bogu, i smatram da je moje znanje ono što mi niko ne može oduzeti“, kaže Ramić.

Ajša Ramić (Foto: Udar arhiva)

Romi, pogotovo mladi, oni u školskim i fakultetskim klupama, ulažu velike napore da naprave pomake i promijene poziciju romske populacije u društvu, ali su svjesni da je to dugotrajan proces. Ne suočavaju se samo sa raznim administrativnim i drugim društvenim barijerama, nego i sa uvriježenim predrasudama u ostatku populacije, koje je veoma teško razbiti. Ukupne društvene okolnosti i diskriminacija u raznim oblastima ne idu im u prilog, potvrdio je prilikom obilježavanja 8. aprila, Međunarodnog dana Roma, predsjednik Udruženja građana „Otaharin“ iz Bijeljine Dragan Joković.

„Postoji određeni animozitet, steretipi i mržnja prema Romima, što umnogome otežava da se ljudi uključe u zajednicu i pokažu svoje kapacitete. Oni su ravnopravni članovi, barem bi trebalo da budu, a još uvijek se tako ne osjećaju“, kaže Joković.

Suočeni sa izazovima sa svih strana – od predrasuda, preko ustavne diskriminacije, pa sve do tradicionalne samoizolacije brojnih svojih zajednica, koju je takođe teško razbiti – Romi su nesumnjivo najugoženija populacijska grupa u Bosni i Hercegovini. I u procesima njihove inkluzije, koliko god bili pozitivno osmišljeni, postoje brojne zamke, koje ih počesto pretvaraju u svojevrsne taoce miliona maraka, koji se putem raznih projekata vrte u priči o njihovoj poziciji.

Možda su upravo zbog toga, čak i u ovom vremenu visoke digitalizacije, statistički podaci o Romima, od njihovog broja pa do novca koji je utrošen u ime poboljšanja njihovog statusa, tako različiti, nepouzdani i uglavnom neprovjerljivi. U takvoj situaciji teško je ostvariti političku participaciju Roma. Pored pravne prepreke za učešćem na najvišim funkcijama, postoji socijalna koja se tiče svih nivoa i pozicija. Nju mlađe generacije, zahvaljujući obrazovanju, barem djelimično prevazilaze. Ali politički rezultati su daleko, jer društvena inkluzija je samo jedan od temelja političke inkluzije.

Ovaj tekst je jedan od tri koja objavljujemo u okviru regionalne teme “Sistemska diskriminacija Roma” koju smo obradili u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Hrvatskoj.

(portal-udar.net)