Romski
U dosada najvećem istraživanju romske populacije u Hrvatskoj „Uključivanje Roma u hrvatsko društvo: istraživanje baznih podataka„ koje je obavljeno 2017. godine, na ključno pitanje o diskriminaciji Je ste li vi osobno u posljednjih godinu dana bili diskriminirani, odnosno stavljeni u nepovoljni položaj zbog neke osobne karakteristike, od neke osobe ili organizacije, više od dvije trećine romskih ispitanika (71 posto) odgovorilo je ne dok ih je manje od trećine (28,2 posto) odgovorilo potvrdno od čega je većina tu diskriminaciju osjetila više puta.
Da li su ovi rezultati iznenađujući? Bolji ili gori od očekivanih? Kako ih interpretirati? Da li bi se mogli zgražavati nad činjenicom da je puno Roma, nažalost osjetilo neki oblik diskriminacije, ili bi se pak kao društvo mogli „tješiti“ da ipak značajna većina Roma, nije osjetila ni prošla kroz ovo, mnogima vjerojatno i traumatično iskustvo?
Kada su Romi u pitanju, njihova je diskriminacija višestruka i bitno uvjetovana socijalno ekonomskim statusom odnosno deprivacijom, ali i indirektnoj i institucionalnoj diskriminaciji, jer razni propisi i institucije ne uzimaju u obzir specifičnosti teškog životnog položaja romske populacije, ili čak otvoreno, ili prikriveno prakticiraju predrasude.
A kada se tome doda i tzv. diskriminacijski javni diskurs koji generalno stigmatizira, osuđuje, odbacuje, prezire pripadnike romske zajednice, nema sumnje da ni bolji omjer diskriminacijskih postotaka ne može prikriti surovu realnost.
Zato umjesto kiselog zadovoljstva da eto čak 70 posto Roma tvrdi kako nije bilo direktno pogođeno nekom direktnom diskriminarajućom pojavom, s pravom bi se moglo najprije konstatirati kako su Romi zapravo broj jedan, sinonim za diskriminaciju, a onda bi tako da bi uzimajući u obzir kompleksnost diskriminacijskih formi i praksi mogli postaviti ključno pitanje: ima li uopće Roma koji nisu izloženi ovom, ili onom obliku diskriminacije!?
Srđan Dvornik, istraživač civilnog društva, odličan poznavatelj romske situacije u Hrvatskoj i autor više značajnih teorijskih radova o karakteru, pojavnim oblicima i praksi diskriminacije, odgovarajući na naše pitanje o stanju diskriminaciji Roma u hrvatskom društvu danas, da li se smanjuje ili jača, svoje ocijene sažima na sljedeći način:
„Teško je odgovoriti. Prvo, jer se stanje sistematski ne prati, a drugo, jer politika protiv diskriminacije nije dosljedno artikulirana. Prije sedam godina donesena je strategija, ali uz nju nisu obavljeni istraživački poslovi da bi se egzaktno ustanovilo početno stanje, pa onda po njemu pratilo da li se, i koliko, doista smanjuje diskriminacija Roma. Tek je pred dvije godine, zahvaljujući projektu Centra za mirovne studije, ispravljen taj nedostatak, pa se i pokazalo da diskriminacija u znatnoj mjeri traje i dalje. A ona je, da podsjetim, posvemašnja i, nažalost, različiti se njeni faktori i uzroci međusobno isprepliću i pojačavaju.“
Na problem nedostatka adekvatnih podataka ukazuju gotovo svi koji se bave ovom problematikom. Dugogodišnji djelatnik Ministarstva uprave zadužen za nacionale manjine, ali i kreataor i voditelj mnogih značajnih projekta udruga civilnog društva usmjerenih na problematiku Roma Ljubomir Mikić, također upozorava kako od 2003. donosimo važne programe, strategije, akcijske planove, ali je praćenje napretka ispunjavanja ciljeva koji su postavljeni tim dokumentima, često neadekvatno i promašeno.
„Nemamo jasne kriterije i indikatore ostavrivanja mjera, pravi način praćenja. Najčšeće govorimo o aktivnostima, a ne o rezultatima i postignutom napretk”, kaže Mikić te ističe kako je otvoreno pitanje koliko je uopće smanjen jaz između Roma i neroma?
Nedostatak pravih podataka, govori dalje Mikić, omogućuje manipuliranje i sa jedne i s druge strane. Vlast može reći kako je nešto riješila, ponuditi neke brojke koje možda govore što se radilo, ali ne govore koliko se napravilo. S druge strane, nerijetko i iz romske zajednice stalno apostrofiraju, ili preuveličavaju neke probleme koji su ipak više ili manje riješeni i tako se vrtimo u krug.
Otvoreno je pitanje koliko je društvo svjesno težine i širine ovih problema i kako na njih reagira. Koliko su razmjeri i pojave diskriminacije Roma uopće osviješteni i u društvu pa i među Romima.
Jer kada govorimo o kvalificiranju i kvantificiranju diskriminacije prema romskoj populaciji, svakako treba ukazati i na podatak koji je posebno naglašen i na nedavnom obilježavanju 10-godišnjice primjene Zakona o suzbijanju diskriminacije u Hrvatskoj kada je Pučka pravobraniteljica Lora Vidović istakla kako se društvene institucije i pojedinci suočavaju s manjkom znanja i svijesti o tome što je diskriminacija i kako i kome je prijaviti, a što se onda reflektira i u premalom broju evidentiranog diskriminacijskog ponašanja.
Periodička istraživanja Ureda pučke pravobraniteljice o stavovima i razini svijesti o diskriminaciji i njenim pojavnim oblicima pokazuje (2016. g) da još uvijek, skoro polovina ispitivane populacije smatra da većina Roma ne želi raditi već živjeti od socijalne pomoći dok ih skoro 30 posto smatra kako bi Romi zaposleni u uslužnim djelatnostima odbijalo klijenata, a skoro četvrtina Rome ne bi bila spremna zaposliti ni u vlastitoj firmi…
A kako djeluje institucionalna diskriminacija, možda na poseban način uz obrazovanje pokazuje problem stanovanja romske populacije. Pretežan broj romske populacije, oko 75 posto njih, živi u koncentriranim, izdvojenim, često izoliranim, u svakom slučaju getoiziranim naseljima, ispod elementarnih civilizacijskih standarda.
Pa, iako su im vrtići, škole, zdravstvene ustanove kilometrima daleko, a oni često bez javnog prijevoza, Zakon o socijalnoj skrbi ih dodatno diskriminira, jer im onemogućava, ili otežava pomoć ako imaju automobil, a bez njega ne mogu ništa! Jutarnji list prošle godine je objavio reportažu iz međimurskog naselja Lug u kojemu vise od 1300 Roma faktički živi bez kanalizacije, struje, vode, a stalni posao ima samo njih – troje.
U okviru Nacionalne strategije za uključivanje Roma predviđaju se značajna izdvajanja, a Operativnim programima Vlade i olakšice za rješavanje legalizacije romskih objekata i poboljšanje infrastrukture romskih naselja, ali sve to napreduje teško. No i ubrzanje svih ovih postupaka ne rješava jedan od ključnih problema, a to je prostorna segregacija i getoizacija romske populacije u njihovim posebnim naseljima.
Zaista, možemo li govoriti o pojedinačnoj, ili ponajprije sustavnoj i institucionalnoj
diskriminaciji Roma ako npr. kad u jednom velikom romskom naselju u inače razvijenom kraju ima tek troje stalno zaposlenih. Ili ako od 800 završenih srednjoškolaca iz romske zajednice posao ima samo njih 80-ak, kao što tvrdi predsjednik jedne od međimurskih udruga za obrazovanje Roma UZOR Dragan Ignac.
Ne čudi tako da osjećaj disriminacije raste čak i akao ima nekakvog napretka, pa čak i ako se objektivno smanjuje. Treba imati u vidu realne indikatore i parametre na osnovu kojih će se moći reći da se nešto promjenilo i poboljašalo u nekom realnom vremenu.
Ana Dalipovski predsjednica Centra za provedbu integracije Roma RH i EU i članica Vijeća romske nacionalne manjine Grada Zagreba, smatra da se situacija pogoršava zbog same medijske percepcije u društvu, a državne institucije ne reagiraju.
„Ključni uzroci su upravo sama klima društva i medijska popraćenost u kojoj se cijela zajednica stigmatizira, a ne pojedinac koji nešto napravi te dodaje kako je najveći problem upravo stambena getoizacija, jer na takav način nema integracije“, ističe Dalipovska.
Milan Mitrović član Savjeta za ljudska prava pri Uredu pravobraniteljice i dosadašnji predsjednik Vijeća romske nacionalne manjine u Slavonskom Brodu pak smatra da su velike razlike od područja do područja, pa tvrdi da je na području Slavonskog Broda gdje živi i djeluje, diskriminacija sve manja i manja na svim područjima, osim možda zapošljavanja, iako sve više mladih radi i to za solidne plaće.
„Naravno, npr. u Međimurju je situacija drugačija pa tamo imate veliki antiromski prosvjed kada zbog pojedinaca optužuju čitavu zajednicu. Osobno bih čak mogao i podržati sam prosvjed, ali ne i njegovu diskriminacijsku retoriku već, kao prosvjed koji traži da se rješavaju romski problemi, a to nije samo na Romima nego prije svega na institucijama“, kaže Mitrović te ističe da i protiv porasta romskog kriminala trebaju djelovati institucionalni mehanizmi, a ne gnjev i govor mržnje koji se posebno širi preko društvenih mreža.
I predsjednik romske Udruge „Korak po Korak„ iz Koprivnice, Franjo Horvat i predstavnik Roma u Koprivničko – križevačkoj županiji, također se obrušava na institucije, te smatra kako je osnovni problem što nema političke volje da se pomogne Romima, najranjivijoj skupini, a među njima upravo romskoj djeci.
„Ako dobijemo odgovarajuće uvijete i pravu priliku, mi možemo biti uspješni kao i drugi, kao i većinsko stanovništva“, tvrdi Horvat.
Horvat trenutno kroz svoju udrugu uz pomoć sredstava švicarske vlade provodi projekt „Mali korak„ kroz koji se pokušava pomoći romskoj djeci da prije škole bolje savladaju hrvatski jezik, jer bez toga u startu nemaju šanse.
No shvatili smo da nije dovoljno u projekt uključiti djecu, priča Horvat, već da trebamo uključiti i roditelje i nastavnike, da sve njih treba educirati, motivirati za rad s romskom djecom. I to su problemi koje institucije nedovoljno shvaćaju i na tome onda „cvate“ institucionalna diskriminacija .
Ako zaista želimo govoriti o institucionalnoj diskriminaciji kao diskriminaciji koja sustavno pogađa širok broj ljudi upravo zato jer se institucije neosjetljive na teške uvijete njihova života i nedovoljno poduzimaju da im pomognu, onda je obrazovanje možda i najilustrativnije područje. Tim više što će mnogi koji se bave problematikom Roma reći da je obrazovanje – ključ svih problema.
Sljedeće se godine navršiti i 10 godina od čuvene presude Europskog suda za ljudska prava – Oršus protiv Republike Hrvatske – koja je podnesena u ime 15 učenika osnovnih škola iz nekoliko međimurskih sela zbog segregacije i diskriminacije romske djece njihovim raspoređivanjem u etnički čiste, romske razrede.
Hrvatska vlada to je pravdala njihovim nedovoljnim poznavanjem hrvatskog jezika od strane romske djece, ali ono što je bitno u toj presudi, jeste činjenica da je Sud utvrdio kako RH nije provela pozitivne mjere radi podizanja svijesti o važnosti obrazovanja među romskim stanovništvom, niti je donijela program rješavanja posebnih potreba romske djece koja nisu imala potrebna znanja hrvatskog jezika.
Presuda je tada donijela neka poboljšanja u području obrazovanja romske djece, ali bitni problemi su ostali. Tako u posljednjem godišnjem Izvješću Ureda pučke pravobraniteljice za 2018. godinu navode kako i dalje, čak 69 posto romske djece u dobi od tri do šest godina ne pohađa ni dječji vrtić ni predškolu pa posljedično tome veliki broj romske djece ne vlada u dovoljnoj mjeri hrvatskim jezikom, pa njihovo uključivanje u obrazovni proces vrlo problematično .
U centru Međimurja, u Čakovcu (gdje je inače najveća koncentracija Roma i gdje u desetak naselja živi vjerojatno blizu trećine hrvatskih Roma) prvi dan lipnja održan je veliki prosvjed građana pod nazivom „Želimo normalan život“, s ciljem, kako navode organizatori, da se ukaže na opasno i kriminalno ponašanje mnogih, a pogotovo djela romske manjine.
Malo ozbiljnih analitičara, udruga i odgovornih društvenih institucija dvoji da se radi o skupu koji nešto umivenim jezikom vrši kolektivnu stigmatizaciju i diskriminaciju cijele romske zajednice kojoj se istovremeno ne dozvoljava organizacija kontraprosvjednog skupa.
Dok se u prvi plan ističe kako Romi u stopi kriminaliteta na tom području sudjeluju i sa 70 posto, tek se na marginama prosvjeda govorilo o stravičnoj nezaposlenosti, necivilizacijskim uvjetima života i stanovanja, neuvezanosti službi koje bi trebale rješavati probleme (centri za socijalni rad, policija …) nedostatku sredstava za rješavanje romskih problema itd.
Pravi društveni odgovor trebao bi biti skup za Rome, a ne protiv Roma.
Formalna kritika institucija i uopćavanje problema ne prikriva stvarni kontekst i ciljeve pa kada saborski zastupnik romske nacionalne manjine Veljko Kajtazi s pravom skup označi kao diskriminaciju Roma, prvo ga napadnu neke njegove saborske kolege.
„Mi želimo razgovarati o problemima, ne želimo šutjeti ili negirati kriminalno ponašanje pojedinih pripadnika romske zajednice koji nam zagorčavaju život, nama još više nego većinskom stanovništvu, ali antiromsku histeriju (često nažalost pomognutu i potaknutu medijima na što je nedavno reagiralo i Hrvatsko novinarsko društvo – HND) koja ide tako daleko da nam neki žele sugerirati kako bi čak mi trebali srediti stvari odnosno uzeti „zakon u svoje ruke“ ne da ne možemo prihvatiti, već kao društvo moramo postati svjesni da je to otišlo predaleko, na štetu i romskog i većinskog stanovništva. A što se nekih zakona tiče“, rekao je Dragan Ignac iz udruge UZOR, dodavši da i sami znamo da su zakoni loši i nedorečeni, ali njih ne donose Romi.
A da su Romi spremni vrlo realno pristupati svojim problemima posvjedočit će npr. i Goran Đurđević, predsjednik kulturno-tradicijske Udruge izvornih Roma – Lovara iz Bjelovara i predstavnik romske nacionalne manjine u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji koji tvrdi da osim rastuće diskriminacije prema Romima, treba početi govoriti i o diskriminaciji unutar romske zajednice i njenih institucija. Po njemu, vrlo rašireni klijentelizam i koruptivno ponašanje romskih institucija i njihovih predstavnika često onemogućava da kvalitetni projekti koji mogu pomoći Romima dobiju financijsku podršku.
Dok Etem Fazli, predsjednik udruge „Romska budućnost„ iz Rijeke, također poziva ponajprije romske udruge da se institucionalnoj diskriminaciji suprostave institucionalnim inicijativama, navodeći primjer vlastitog projekta kada je na učestala šikaniranja mladih Roma i odbijanja da im se da zaposlenje i to u regiji koja ljeti ima kroničan manjak radne snage krenuo u kolektivno pregovaranje s nekim hotelskim kućama, osmislio i osigurao kvalitetno predstavljanje potencijalnih romskih zaposlenika i mnogima koji su do tada samo čistili ulice osigurao bar privremeno kvalitetno zaposlenje u skladu s kvalifikacijama koje su i imali.
Ovaj tekst je jedan od tri koja objavljujemo u okviru regionalne teme “Sistemska diskriminacija Roma” koju smo obradili u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Hrvatskoj.
(portal-udar.net)
