Romski
Dr. sc. Sanja Klempić Bogadi znanstvena je savjetnica i voditeljica Znanstvenog odjela za migracijska i demografska istraživanja Instituta za istraživanje migracije te profesorica na Geografskom odsjeku Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu. Nedavno je objavila knjigu „Zajednica zaslužuje budućnost – Demografska slika i budućnost Srba u Hrvatskoj„ koja je rezultat projekta kojega su zajedno realizirali Institut za istraživanje migracija te Srpsko narodno vijeće. Kroz široku analizu socioekonomskih obilježja i kretanja srpske zajednice u Hrvatskoj studija upozorava na vrlo nepovoljnu demografsku budućnost srpske nacionalne manjine pred kojom su veliki izazovi opstanka. Danas se može konstatirati da su šanse većeg održivog povratka uglavnom propuštene i da je taj proces faktički završen, da jača mimikrija i asimilacija, a moguće trajnije useljavanje kroz dotok Hrvatskoj neophodne radne snage prilično su upitni u situaciji kada ksenofobija i etnička netrpeljivost i dalje jačaju. Realno je očekivati da će se nepovoljni demografski trendovi nastaviti te ugrožavati ne samo društvenu vitalnost već uzrokovati i brojne gospodarske i kulturološke probleme. STINA je ovim povodom razgovarala sa uvaženom znanstvenicom.
Prošlo je već četiri godine od zadnjeg popisa stanovništva čiji su rezultati pokazali gotovo katastrofalne demografske procese za ukupno stanovništvo i većinu manjinskih zajednica, a posebno srpsku. Ima li pokazatelja ili bar indikacija kako se ti procesi dalje razvijaju? Da li se negativni trendovi i dalje produbljuju ili možda ima najava njihovih promjena?
Godine 2021. je bio posljednji popis stanovništva jer bi od sredine 2026. u primjeni trebao biti registar stanovništva čime bi se izgubila potreba za provođenjem popisa. Posljednji popis stanovništva pokazao je da u Hrvatskoj živi 3 871 833 stanovnika što je gotovo 10% manje nego na popisu 2011. i od njih je 22,5 % staro 65 ili više godina. To znači da se u Hrvatskoj odvijaju intenzivni procesi depopulacije i demografskog starenja, te se očekuje njihov nastavak. Prema posljednjim projekcijama Eurostata, Hrvatska, Poljska, Rumunjska, Bugarska i Grčka su zemlje za koje se očekuje da će do 2100. izgubiti 20-30% ukupnog stanovništva. U EU će jedino Litva i Latvija imati jaču depopulaciju od njih. U skladu s tim očekuje se i nastavak demografskog starenje te da će do kraja stoljeća šest država EU, među njima i Hrvatska imati medijalnu starost stanovništva, veću od 52 godine. To znači da je za očekivati produbljivanje nepovoljnih demografskih procesa.
JAČANJE NEPOVOLJNIH TRENDOVA
Koja su glavna, ključna obilježja demografske slike srpske zajednice u Hrvatskoj?
Srpska populacija u Hrvatskoj od 1991. kontinuirano bilježi smanjenje, te je u posljednjem međupopisnom razdoblju 2011-2021. ono iznosilo čak 33,6 % što govori da je riječ o vrlo intenzivnoj depopulaciju. Uz nju, starenje je također demografski proces vrlo izražen u ovoj zajednici te je srpsko stanovništvo značajno starije od ukupnog stanovništva Hrvatske koje se i samo smatra izrazito starim. Negativno prirodno kretanje, veći broj umrlih od rođenih već desetljećima karakterizira srpsku zajednicu u Hrvatskoj te je i jedan od čimbenika depopulacije. Osim toga, na ukupan broj utječu i migracije, ranije uglavnom prema Srbiji, ali ulaskom Hrvatske u EU i migracije u druge države članice.
Srpsku zajednicu karakterizira vrlo visoka razina ostarjelosti što rezultira izuzetno niskim stopama fertiliteta i porastom mortaliteta. Srbi u Hrvatskoj već desetljećima imaju negativno prirodno kretanje, veći broj umrlih od rođenih što je jedan od čimbenika koji negativno djeluje na njihov ukupan broj. Taj proces je započeo još 1980-ih i od tada se kontinuirano odvija. Kao i za ukupno stanovništvo Hrvatske i za Srbe će u narednom desetljeću na broj živorođenih najviše utjecati daljnja odgoda rađanja prvog djeteta, tj. porast prosječne dobi majke pri prvom porođaju i smanjenje broja žena u fertilnoj dobi.
Srpska zajednica u Hrvatskoj između dva zadnja popisa smanjena je oko jedne trećine, a u odnosu na 1991. čak za blizu 80 posto. Prema procjenama koje i vi navodite u ratnom razdoblju iz Hrvatske je otišlo između 300 i 350 tisuća pripadnika srpske nacionalne zajednice. Ima li realnih šansi da se od takvog gubitka i egzodusa srpska zajednica u Hrvatskoj ikad oporavi?
Ne postoje precizni podaci o tome koliko je Srba napustilo Hrvatsku od 1991. do 1995, međutim, većina dostupnih podataka i procjena govori o brojevima od oko 300.000 do 350.000. Njihove su posljedice odmah bile smanjenje ukupnog broja Srba i promjene dobno-spolne, ekonomske, obrazovne i drugih struktura, promjene u prostornom razmještaju itd. No njihov je utjecaj i dugoročan te se i desetljećima poslije odražava na natalitet, mortalitet i dr. Nerealno je očekivat da se srpska zajednica može demografski oporaviti od ovih procesa. Osim toga, u povratku, barem formalnom sudjelovala je približno trećina tih ljudi, a uglavnom se nisu vraćali mlađi i obrazovaniji, što se i dugoročno negativno odrazilo na sve demografske strukture.
NEISKORIŠTENI DEMOGRAFSKI POTENCIJALI
Da li je ratni egzodus ključni faktor negativnih demografskih trendova u srpskom stanovništvu ili su ti negativni demografski procesi u srpskoj zajednici složeniji i što je na njih osim rata još utjecalo ?
Migracije tijekom rata ključan su čimbenik negativnih demografskih procesa jer osim što su negativno utjecale na ukupan broj, pogoršale su i različite strukture srpskog stanovništva. Uz njih i negativan prirodni prirast također je čimbenik depopulacije. Međutim, osim demografskih procesa na demografska kretanja utječu i etnička mimikrija i asimilacija. Posljednjih trideset godina u Hrvatskoj zbog straha od stigmatizacije od većinskog stanovništva značajan broj osoba skriva srpski identitet. Iako je načelno prema Ustavu RH slobodno izjašnjavanje etničke pripadnosti, društvene i političke okolnosti često ljude dovode u situaciju da se u stvarnosti ne osjećaju slobodnima deklarirati kao Srbi iz straha od diskriminacije. Osim toga i prije je bilo poprilično često, a u posljednjih je trideset godina uobičajeno da se osobe rođene u međuetničkim brakovima ne izjašnjavaju kao Srbi, već najčešće kao pripadnici većinskog naroda.
Srbi su u Hrvatskoj npr. 1931. godine činili čak blizu 20 posto stanovništva, a 2021. su pali na 3,2 posto. No jaki emigracijski procesi bili su prisutni i u bivšoj, socijalističkoj državi što dovodi u pitanje tezu o Srbima kao privilegiranoj zajednici, jer kao što je jedan poznati hrvatski sociolog davno upozorio „privilegirani“ u pravilu ne odlaze. Koliko je i taj emigracijski sindrom značajan činilac aktualnog demografskog sloma?
Demografsku sliku Srba u Hrvatskoj u velikoj su mjeri oblikovale migracije, kako tijekom socijalističkog razdoblja tako i nakon hrvatskog osamostaljenja. Iako se nisu razlikovale prema smjeru, znatno su se razlikovale s obzirom na razloge. Tijekom socijalističkog razdoblja dominantne su bile radne migracije, čija su ishodišta bila nerazvijene republike, a odredišta one razvijene, Slovenija i Hrvatska s većim mogućnostima zapošljavanja i višim životnim standardom. To znači da bi bilo za očekivati da su Srbi iz Hrvatske uglavnom sudjelovali u unutarnjim migracijama prema gradovima. Međutim, podaci govore da su oni vrlo intenzivno sudjelovali i u međurepubličkim migracijama, dominantno prema Srbiji, što implicira da je bila riječ o migracijama s etničkim predznakom. Očito je ta poveznica s „matičnom“ zemljom imala veću važnost nego sama razina ekonomske razvijenosti Srbije. Stoga je Hrvatska kontinuirano imala negativan međurepublički migracijski saldo sa Srbijom, odnosno stalno se više iseljavalo u Srbiju nego doseljavalo iz Srbije što je značajno utjecale na demografske procese srpskog stanovništva u Hrvatskoj.
BEZ REALNIH ŠANSI ZA OPORAVAK
Hrvatska ukupno uzevši danas ima velikih demografskih problema. Koliko je u tome značajan udio i utjecaj imao upravo srpski egzodus?
Ratna zbivanja i s njima povezane migracije tijekom 1990-ih na području država nastalih raspadom Jugoslavije značajno se utjecala na demografske procese u cijeloj tzv. regiji. Kao što smo već rekli iz Hrvatske je tijekom 1990-ih otišao ogroman broj Srba od kojih se većina nikada nije vratila što se negativno odrazilo na demografske proces u srpskoj zajednici, ali i na ukupan broj stanovnika Hrvatske. Donekle je dio tih demografskih gubitaka Hrvatska kompenzirala kroz doseljavanje etničkih Hrvata iz država nastalih raspadom Jugoslavije. Tijekom 1990-ih veliki broj Hrvata izbjegao je iz BiH zbog rata u Hrvatsku, a postratne nepovoljne političke, društvene i ekonomske okolnosti u BiH bile su čimbenik koji je utjecao na njihov trajni ostanak u Hrvatskoj. Na popisu 2001. registrirano je 214.531 osoba u Hrvatskoj koje su se etnički izjasnili kao Hrvati a 1991. živjeli su na području bivše SFRJ, od toga najviše 189 015 u Bosni i Hercegovini.
Da li je proces povratka završen i koliko je njegova opstrukcija s jedne i s druge strane (i hrvatske i srpske) doprinijela i utjecala na sadašnju situaciju. Da li je bilo mogućnosti da se procesima povratka drugačije pristupi i na dobrobit srpske manjine ali i ukupne hrvatske zajednice odnosno hrvatske države. Koliko su ispražnjeni hrvatski prostori, Lika, Banija,… socioekonomski i demografski gubitak za Hrvatsku?
S obzirom da je od završetka rata prošlo 30 godina, možemo konstatirati da je brojčano značajniji povratak već odavno završen. Pitanje povratka nakon rata otpočetka je bilo vrlo politizirano s obje strane. Premda je brzo uspostavljen pravni okvir za povratak, za veliki broj izbjeglica nastali su problemi u reguliranju različitih prava. Čimbenici koji su otežavali ili onemogućili održivi povratak bili su nepostojanje ili loše stanje osnovne komunalne i društvene infrastrukture, problem povratka vlasništva, gubitak stanarskog prava, nepovoljne političke prilike, diskriminacija pri zapošljavanju i dr., ali i nepovoljna ekonomska situacija u Hrvatskoj. U takvim okolnostima bilo je općenito malo mogućnosti za zapošljavanje, a u atmosferi koja je bila negativno usmjerena prema Srbima za povratnike gotovo nije bilo mogućnosti za pronalazak radnog mjesta. Povratak je dodatno kompliciralo i to što je veliki broj Srba i do rata živio u ekonomski zaostalim područjima s ograničenim gospodarskim aktivnostima. Istovremeno su vlasti Srbije iako su se načelno i verbalno zauzimale za povratak izbjeglica, u praksi puno više bile zainteresirane za primanje stranih sredstava za integraciju izbjeglica nego za omogućivanje povratka u zemlju podrijetla. Područja koja spominjete i prije rata su bila zahvaćena negativnim demografskim procesima, a rat i posljedice rata su još dodatno ubrzale te procese te demografski značajno ispraznila te prostore. Neovisno, o etničkoj pripadnosti stanovnika nije bilo realno očekivati ostanak ili povratak mlađih ljudi u ruralna naselja u područjima s lošom infrastrukturom i gotovo nepostojećim prilikama za adekvatno zapošljavanje.
Kako uopće govoriti ne o povratku već i o samom opstanku kada više od 1000 srpskih kućanstava nema struju u 21. stoljeću koju su imali u prije rata. Teško je vjerovati da je to tehnički problem, a u Hrvatskoj se u više navrata mijenjao i predznak vlasti pa se ta, da tako kažemo, civilizacijska sramota ne rješava?
Potres na Baniji pokazao je koliko su nepovoljne infrastrukturne okolnosti u mnogim ruralnim naseljima neovisno o etničkoj pripadnosti stanovnika. Općenito, ruralni prostori u Hrvatskoj u mnogome znatno zaostaju za onim urbanim. Kada je riječ o komunalnoj infrastrukturu ona je temelj normalnog života pojedinca i obitelji. Uništena i neobnovljena komunalna infrastruktura bila je jedna od najvećih zapreka održivom povratku Srba jer im je onemogućivala normalne životne uvjete i svakodnevno funkcioniranje, posebno mlađih obitelji s djecom jer je to značilo nepostojanje osnovnih uvjeta za školovanje, ali i za sve druge aktivnosti. Za nepostojanje osnovne infrastrukture kao što je električna energija za kućanstva u 21. stoljeću koja su to imala prije 35 godina ne postoji nikakvo opravdanje, niti tehničko, niti financijsko.
KSENOFOBIJA I ETNIČKA NETRPELJIVOST
Analiza navodi da je određena promjena demografskih procesa i revitalizacije srpske zajednice moguća kroz useljavanje, da tako uvjetno kažemo, srpskih gastarbajtera iz Srbije i BiH koji u sve većem broju dolaze na rad u Hrvatsku. No, koliko još uvijek prisutni razlozi etničke netrpeljivosti koji su itekako prisutni u hrvatskom društvu tome mogu doprinijeti? Koliko u takvim uvjetima to može postati neka trajnija egzistencijalna opcija?
Srbi, strani radnici koji dolaze iz Srbije i Bosne i Hercegovine na rad u Hrvatsku do sada su bili zanemareni demografski potencijal za srpsku zajednicu u Hrvatskoj. U radnim migracijama uglavnom sudjeluju mlađe osobe, njihov trajni ostanak pozitivno bi utjecao na broj Srba u Hrvatskoj te bi se potencijalno mogao pozitivno odraziti i na bioreproduktivne procese. Međutim, hrvatsko društvo je i dalje opterećeno etničkim identifikacijama i podjelama i nacionalističkim narativima što ga čini manje poželjnim za trajno doseljavanje. Izvještaji pučke pravobraniteljice i dalje ističu da su vidljivi izrazi nesnošljivosti i mržnje u javnom prostoru prema pripadnicima srpske nacionalne manjine koji mogu poticati diskriminaciju te negativno utjecati na ostvarivanje prava pripadnika te manjine.
Što pokazatelji ovog demografskog sloma znače za daljnje osmišljavanje javnih politika kada su u pitanju nacionalne manjine i posebno srpska nacionalna manjina ? Kakve mjere i promjene bi bile nužne s obzirom da se čini evidentnim kako samo garantiranje određenih manjinskih prava nisu dovoljni za održavanje, a kamoli razvoj manjinskih zajednica?
Sva demografska obilježja u srpskoj zajednici nepovoljnija su u odnosu na ukupnu populaciju Hrvatske, koju i samu karakteriziraju negativni demografski trendovi. Analiziramo li podatke o ukupnom broju pripadnika nacionalnih manjina, oni pokazuju da se posljednjih desetljeća kontinuirano smanjuje njihov broj i udio u ukupnom stanovništvu Hrvatske. Puno je razloga koji su doveli do ovih demografskih procesa. S obzirom da je srpska manjina najbrojnija, njeni demografski procesi u velikoj mjeri oblikuju demografske procese ukupno za nacionalne manjine. Na osnovi nekih od postojećih demografskih indikatora može se utemeljeno pretpostaviti da će demografska budućnost Srba najvjerojatnije biti znatno nepovoljnija nego već nepovoljna budućnost ukupne populacije Hrvatske. Stoga je za očekivat nastavak brojčanog smanjenja pripadnika nacionalnih manjina. U ovako odmakloj fazi depopulacije vrlo je teško govoriti o mjerama koje bi preokrenule te trendove. Iako su na normativnoj razini prava nacionalnih manjina dobro razrađena i dalje su prisutne nedosljednosti i problemi u njihovu provođenju. Premda se situacija znatno poboljšala u odnosu na poratno razdoblje nužno je i dalje kontinuirano raditi na izgradnji tolerantnijeg društva koje će prihvaćati i uvažavati različitosti te na jačanju socijalne kohezije. Ono što zabrinjava su rezultati novijih istraživanja koja pokazuju da u Hrvatskoj jača strah, predrasude i ksenofobija prema stranim radnicima što može dovesti do jačanja netrpeljivosti i diskriminacije prema svima koji ne pripadaju većinskom narodu.
