Romski
„Mogućnost imati djecu je tako važno za ženu“, govori Elena Gorolova. “Kad su mi to oduzeli, osjećala sam se bezvrijedno. Potpuno sam izgubila samopoštovanje.”
Elena, 47-godišnja socijalna radnica, sterilisana je protiv svoje volje kao mlada žena. Jedna je od četiri češke Romkinje, koje su žrtve prisilne sterilizacije, koje svoje priče prepričavaju u pozorišnoj predstavi pod nazivom Priče koje se (nikad) počinju. Predstava je premijerno izvedena u Ostravi, gradu u Češkoj s velikom romskom zajednicom.
Sistematična sterilizacija Romkinja bez njihovog punog i informiranog pristanka sa ciljem smanjenja visokog nataliteta – bila je državna politika u bivšoj Čehoslovačkoj za vrijeme komunizma. Službeno je ta praksa ukinuta 1993. ali prema informacijama Europskom centru za prava Roma (ERRC), ta praksa je nastavljena tokom 1990-ih i 2000-ih, a posljednji poznati slučaj u Češkoj se dogodio 2007. godine.
Pronalaženje glasa
Više od 10 godina Elena je bila aktivna u grupi romskih žena koje su ovo pitanje stavile na dnevni red i uspješno se borile da zaustave prisilnu sterilizaciju u Češkoj. Oni traže i novčanu naknadu za ono što im je učinjeno.
“Ali ne radi se samo o novcu. Radi se o priznanju da su nam povrijeđena prava”, kaže ona.
Češka vlada je 2009. godine izrazila žaljenje zbog ilegalnih sterilizacija. No, prošle godine odbila je zakon koji je predložio odštetu za žrtve. Tada su Elena i njeni kolege aktivisti odlučili da moraju pronaći novi način da privuku pažnju na svoj slučaj.
Rezultat je predstava koju su kreirali zajedno s češkom nevladinom organizacijom Liga za ljudska prava i Europskim centrom za prava Roma.
“Predstava je još jedan način da te žene iskažu svoju frustraciju”, kaže Katerina Cervena iz Lige za ljudska prava.
“To je način da nađu alternativni glas.”
Kao pravnica već skoro osam godina blisko surađuje sa ženama, zastupajući ih na sudu. Predstava se temelji na životnim pričama četiri Romkinje. Priče nam ispričaju same žene, obučene u crno.
“Još uvijek me boli nakon svih ovih godina”
U nizu scena u kojima žene intervjuiše nekoga tko igra ulogu novinara ističu različite načine na koje su bile prisiljene na sterilizaciju.
„Bila sam totalno dezinformisana“, kaže Olga Jonasova.
“Socijalna radnica koja me je došla posjetiti rekla mi je da će to biti samo pet godina i da ću nakon toga moći dobiti djecu. Rekla je da su to učinile i sve ostale žene u zajednici.”
“Kad sam rodila svoje četvrto dijete, pružili su mi prazan papir na potpis”, prepričava Nataša Botosova. “Mnogo me bolilo, pa sam jednostavno uradila ono što su tražili. Nakon toga sam bila na anesteziji, a zatim su me sterilizirali. Tek sam saznala šta se dogodilo jer je nakon toga na trbuhu ostao ožiljak.”
“Pritisnula sam socijalnu radnicu”, kaže Sona Karolova.
“Prvo mi je obećala novac. Kad sam odbila, zaprijetila mi je da će mi oduzeti djecu. Rekla je da će moj muž izgubiti posao. Na kraju sam odustala zbog njenog pritiska na mene.”
Na kraju predstave pojavljuje se scena u kojoj Elena objašnjava zašto je odlučila progovoriti. “Radim to jer nisam sama”, kaže ona. “Ja to radim jer postoje druge žene koje se nisu u stanju založiti za svoja prava.”
To je emotivan trenutak – u njenim očima su suze. U publici je mnogo Romkinja; neki su vidno dirnuti.
Među njima je i Jirina Džurkova. Prošla je kroz isto iskustvo kao i žene na pozornici. Ona je sićušna žena od 49 godina, ali izgleda mnogo mlađe.
“Imala sam 34 godine kada se to dogodilo. Nedugo nakon rođenja mog sina imala sam ektopičnu trudnoću. Doveli su me u bolnicu i odlučili su me odmah operirati. Nisu mi ništa rekli, nisu me ni tjeralida potpišem papir, uopšte nije bilo govora o sterilizaciji.”
Neko vrijeme nakon toga otišla je sa sinom doktoru na redovni ljekarski pregled. Doktor je proučavao njenu medicinsku dokumentaciju i rekao: “Vidim da ste sterilisani.”
“U početku nisam razumjela šta je rekao, jer je koristio riječ koju nisam poznavala. Kada mi je objasnio, bio sam devastirana. Bio je to najgori dan u mom životu. Prošlo je dosta vremena pre nego što sam skupila hrabrosti da kažem svom suprugu. Uvijek smo željeli više djece.”
Kad je njen muž čuo šta se dogodilo, želio je da ode u bolnicu kako bi pretukao doktora koji je suprugu sterilizirao.
“Uvjerila sam ga da to ne čini, jer bi to značilo samo više problema. Ali bio je veoma šokiran. Nakon toga počeo je piti”, kaže Jirina. Godine 2001. podnijela je žalbu protiv bolnice, ali je slučaj mnogo puta odgađan prije nego što je na kraju odustala. “Bio je to strašan udarac kada se to dogodilo. Osjetila sam kaznu po drugi put”, kaže ona.
„Još uvijek me boli, nakon svih ovih godina“, dodaje. “Jednog dana moj sin mi je rekao:” Želio bih imati malog brata. Morala sam mu objasniti zašto to nije moguće i obje smo plakali. Ukrali su mi dostojanstvo. Osjećam da nemam istu vrijednost kao ostale žene.”
“Nastaviću borbu”
Jirina je imala sreće što je njen brak preživio. Neke žrtve prisilne sterilizacije izgubile su ne samo plodnost, već i svoje muževe. “Ti su se muškarci osjećali izdanim od svojih supruga”, objašnjava Nataša Botosova.
Muž se razveo nakon što je sterilisana.
“To je vrlo loše prihvatio. Rekao je: to si uradila namjerno, tako da možeš da me varaš bez ikakvih posljedica.”
Suprug je ostavio i Olgu Jonasovu. “Nakon ovoga, srela sam drugog muškarca. Ali rastali smo se jer nisam mogla rađati. Rekao je da ide na mjesec dana u inostranstvo, ali da se nikad nije vratio. Imala sam sreću da imam veliku porodicu. Svi su se trudili da me utješe – kaže Olga.
Nakon predstave, Elena sjeda u bar na otvorenom ispred pozorišta. Šaljiva je, energična žena s velikim smeđim očima.
“To se dogodilo kada sam imala 21 godinu i rodila drugog sina”, objašnjava ona. Prvo dijete sam rodila carskim rezom i ljekar mi je rekao da ću trebati još jedno. Nitko nije rekao ništa o sterilizaciji.”
Kad su je doveli u operacijsku salu, dali su joj papir da potpiše, kaže. “Bio je to dogovor o sterilizaciji. Ali, bila sam u stresnoj situaciji. Pripremali su carski rez i bila sam u bolovima. Bila sam u takvom stanju da nisam znala šta potpisujem.”
Nakon operacije liječnik joj je rekao da ju je sterilisao. “Rekao mi je da budem sretna. Rekao je da mi je steriliziranjem spasio život.”
Plakala je kad je čula vijest. “Nisam mogla vjerovati da je to istina, da su mi oni to zaista učinili.”
Kad je to rekla svom mužu, imali su žestoku svađu, jer je, kao i Natašin suprug, bio uvjeren da je ona to radila voljno.
“Običaj je da romske porodice imaju mnogo djece i osjećao se posramljeno što nikada ne bismo imali više od dvoje”, kaže ona.
“Na kraju sam ga uspjela uvjeriti da je to učinjeno protiv moje volje.”
Nekoliko godina kasnije, 2004. godine, upoznala je grupu Romkinja koje su poput nje sterilisane protiv svoje volje. Postala je njihov glasnogovornik.
“Više se nisam osjećala sama. Borbe zajedno s drugim ženama koje su prošle kroz ovo učinile su da se osjećam mnogo jače.”
Grupa je organizovala demonstraciju ispred bolnice u Ostravi na kojoj je sterilizovano mnogo žena. Također su održali sastanke s mladim Romkinjama kako bi ih obavijestili o sterilizaciji i njihovim pravima. Elena je govorila tri puta na UN-ovim Konvencijama o uklanjanju diskriminacije žena – svoj posljednji govor održala je u februaru ove godine.
Kaže da se osjećala vrlo nesigurno kada je radila na tome.
“Mislim da nemam velikog talenta za glumu. Nije mi bilo lako. Ali sada kada smo imali premijeru, sav je stres nestao. Mislim da je ovo odličan način da privučemo pažnju na naš Slučaj, ali me jako naljutilo kad je vlada odbacila zakon o naknadi.”
“Rekli su da poseban zakon nije potreban, jer žene mogu svoje slučajeve prenijeti na sud”, objašnjava Marek Szilvasi iz Europskog centra za prava Roma koji pruža podršku ženama. “Ali problem je u tome što su mnogi njihovi slučajevi zabranjeni, jer prema češkom zakonu žene moraju uložiti žalbu u roku od određenog broja godina.”
Kaže da nema podataka o tačnom broju žrtava.
“Ali procjenjujemo da je nekoliko stotina žena sterilizovano protiv njihove volje. Među njima su i neromske žene: žene s invaliditetom ili s nižim socijalnim statusom.”
“Kad je vlada odbacila zakon o naknadi, bila sam toliko razočarana, da sam htjela prestati biti aktivistkinja”, kaže Elena.
“Ali neću. Još uvijek se nadam da ćemo jednog dana dobiti nadoknadu za ono što nam je učinjeno. Nastavit ću borbu. Sigurno.”
(Tekst preuzet sa www.aljazeera.com)
