Romski
Interkulturalnost, za razliku od multikulturalnosti koja nas uči prihvatanju i toleranciji, koncepte je koji je daleko veći i u stalnoj je potrazi za novim načinima održivog života upravo u multikulturnim zajednicama. Podrazumijevava razvoj odnosa, poštovanja, uvažavanja, dijalog i na kraju, zajednički život. Ovaj koncept je jako bitno uvesti u obrazovni sistem, jer samo pravovremenim učenjem o drugima, možemo izbjeći sve ono što se kasnije pretvara u neprihvtljiv odnos prema drugačijim ljudima. O interkulturalnosti, njenim vrijednostima, potrebi da se uvede u obrazovni sistem, primjerima dobre prakse, razgovarali smo sa Ivanom Milas, predsjednicom Nansen dijalog centra iz Osijeka.
Nansen dijalog centar godinama kroz različite programe i projekte provodi kampanju za promicanje interkulturalnosti. Što uopće znači interkulturalnost danas u jednom društvu kao što je hrvatsko. Da li ga oplemenjuje, obogaćuje, razvija… Što mu donosi? Izaziva li negdje probleme i kakve?
-Interkulturalnost je dinamički koncept i odnosi se na razvijanje odnosa među kulturnim grupama. Definira se kao postojanje nepristrane interakcije različitih kultura i mogućnost stvaranja zajedničkog kulturnog izraza kroz dijalog i međusobno poštovanje (UNESCO, 2005.). Za razliku od multikulturnog obrazovanja (koncepta) koji je pretpostavljao učenje o drugim kulturama u svrhu prihvaćanja, ili bar tolerancije tih kultura, interkulturno obrazovanje ne odnosi se na pasivni suživot, već istražuje održive načine zajedničkog života u multikulturalnim društvima koji podrazumijevaju poštovanje i dijalog među različitim kulturnim grupama, te zajednički razvoj. U današnjem hrvatskom društvu taj koncept predstavlja veliki izazov, jer osim osnaživanja svakog pojedinca da bude spreman na prihvaćanje različitosti, toleranciju i dijalog sa drugima i drugačijima, mora podrazumijevati i političku podršku, razvijanje različitih interkulturnih politika (obrazovnu, socijalnu i dr.), retoriku u medijima (oštrije sankcioniranje govora mržnje u medijima, medijski pluralizam i dr.)
Dakle, interkulturalnost mora živjeti u svim segmentima društva, kako kroz lokalne tako i kroz nacionalne politike, strategije i prakse.
Posebno se intezivno bavite problematikom interkulturalizma u obrazovnom sustavu. Krajem prošle kalendarske godine završili ste međunarodni projekt GEAR (Global Education and Active Response- za zaštitu ljudskih prava, inkluzije i demokratskih vrijednosti u interkulturalnim društvima), a krajem ove školske godine završavate projekt „1001 lice različitosti“. Radili ste i projekte vezane za osnivanje interkulturalnih škola. Kako bi rezimirali vaša dosadašnja iskustva i dosage na ovim važnim pitanjima?
-Naši programi interkulturnog obrazovanja nastali su iz potrebe podijeljenih zajednica (roditelja i nastavnika) za otvaranjem dijaloga i potrebom zajedničkog rada, susreta i učenja jednih o drugima. Nakon prvih par godina postepeno smo se širili, uviđajući kako je interkulturno obrazovanje potrebno svima jer živimo u multikulturnim zajednicama u okruženju koje se neprestano mijenja. Osim izazova koje su posljedica rata i narušenih društvenih odnosa, zajednice se susreću i sa novim izazovima kao što su loša ekonomska situacija, socijalna deprivacija, ali i gospodarsko-političke promjene u Europi i šire (npr. migracije).
Programe interkulturnog obrazovanja provodimo već 15 godina i kroz njih je bilo uključeno više od 100 nastavnika i učitelja i više od 3000 učenika iz 35 škola iz istočne Hrvatske. Najveći i najdugotrajniji program je provedba interkulturnog predmeta Kulturna i duhovna baština zavičaja (KDBZ) koji omogućuje djeci koja žive u multikulturalnoj zajednici cjelovitije učenje o svom zavičaju, o kulturi i običajima naroda koji žive na ovom području, a s ciljem boljeg razumijevanja sebe i svoga identiteta, te upoznavanja i poštovanja drugih i drugačijih.
Što predstavlja program Kulturna i duhovna baština zavičaja?
-Iako nam kažu da zvuči arhaično (jer u nazivu ima riječ baština), program je ustvari potpuno suvremen i prijeko potreban danas, jer kroz njega učimo i pripremamo učenike na život s različitostima. Uz to što otkrivamo i učimo o svom identitetu i identitetima drugih, kulturi i baštini našeg zavičaja te koliko je kultura naših prostora bogata i raznolika jer je izrasla iz posebnosti svih naroda koji žive na ovim prostorima, najvažnije što nas je KDBZ naučio je kako su naše zajednice rasle i razvijale se upravo suradnjom i obogaćivanjem kroz susrete kultura i učenja od drugih. Na taj način osvještavamo kod učenika važnost prihvaćanja različitosti, traženja načina suradnje jer se samo dijalogom i zajedničkim radom i življenjem može naprijed. Dok god ne razgovaramo sa prvim susjedima, ili smo pak zatvoreni za dolazak i prihvaćanje nekih novih kultura u naš prostor, naše društvo, a posebno istok Hrvatske će samo stagnirati i odumirati.
Ove godine smo kroz KDBZ proveli projekt „1001 lice različitosti“ u kojemu su djeca korištenjem novih tehnologija pričali priče o razlikama, kako osobnim tako i različitostima u njihovim zajednicama. Nastale su digitalne priče koje smo prikazali na zajedničkom susretu svih učenika, a koje se mogu pogledati i na našem portalu.
Koji su bili ciljevi uključivanja u međunarodni interkulturalni program GEAR i što on donosi?
-Uključivanjem u međunarodni program GEAR, koji je za cilj imao usporediti različite interkulturalne programe u Europi, naučili smo da svojim obrazovnim programima možemo puno doprinijeti interkulturnom učenju u cijeloj Europi, ali i puno naučili od kolega. Zemlje poput Italije, Španjolske i Slovenije suočavaju se s izazovima integracije migranata u društvo već dugi niz godina, dok se kolege u Makedoniji suočavaju izazovima sličnijim našima (etnički podijeljene zajednice, škole i dr.)
Bez obzira na navedene izazove, interkulturalno obrazovanje ima zajedničku misiju koja je stvaranje pozitivne slike o sebi i drugima, prihvaćanje različitosti i traženje zajedničkih načina za kvalitetan život u zajednicama. Međunarodna razmjena omogućila nam je vidjeti koliko smo dobri u tome što radimo. Također, razmjenom nastavnika i učenika uvidjeli smo da naši problemi i izazovi nisu jedinstveni, nepremostivi i najveći već da se različite zajednice susreću sa sličnim problemima, ma koliko one razvijene bile.
Koliko je uopće koncept interkulturalizma saživio i koliko je prisutan u našem obrazovnom sustavu? Da li aktualna reforma obrazovanja o njemu vodi dovoljno računa i da li su njegove vrijednosti na odgovarajući način sadržane u novim kurikulima?
-Interkulturalizam kao načelo dio je Nacionalnog okvirnog kurikuluma. Do aktualne reforme bio je dio međupredmetne teme Građanskog odgoja i obrazovanja i postojala je namjera Ministarstva da GOO postane zaseban predmet. U tom slučaju interkulturalnost kao tema i sadržaj imala bi vrlo jasno vrijeme i mjesto provedbe u formalnom sustavu obrazovanja. Kako se to nije dogodilo, interkulutralnost i dalje ostaje dio međupredmetnih tema što u izvedbi znači da ga provode svi nastavnici. Kroz rad s nastavnicima pokazalo se da se temom interkulturalnosti ne bave svi nastavnici jednako i dovoljno jer je ona zahtjevna i teška. Bez obzira na predznanja nastavnika, još uvijek postoji potreba za dodatnim usavršavanjem i osnaživanjem za provedbu navedenih tema, a posebice u zajednicama koje su podijeljene.
U međunarodnom istraživanju učenja i poučavanja TALIS 2018, u kojem je sudjelovala i Hrvatska, a koji je objavio Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja učitelji i nastavnici osnovnih i srednjih škola, izjavili su kako je u njihovom formalnom obrazovanju slaba zastupljenost sadržaja vezanih uz poučavanje u multikulturnom i višejezičnom okruženju.
Također, stjecanje vještina za poučavanje u multikulturnom okruženju, po izjavama nastavnika, najrjeđi su sadržaji aktivnosti stručnog usavršavanja te smatraju da su im potrebna dodatna usavršavanja na te teme.
Radite s mnogim školama. Kako interkulturalne sadržaje prihvaćaju u školama i kakav je interes učenika, nastavnika, roditelja?
-Interes učenika, roditelja i nastavnika je velik i stalno raste. Program se provodi u 29 škola, kao izvananstavna aktivnost KDBZ ili projektna nastava, a uključuje više od 400 učenika. Prošle školske godine proširili smo projekt i na osječke osnovne i srednje škole pod nazivom Osijek grad susreta kultura. Osijek je multikulturan grad u kojem žive predstavnici više od 40 različitih kulturnih i vjerskih grupa, uključujući predstavnike svih 22 nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj i u kojem se govore svi manjinski jezici, a i mnogi drugi.
Koliko su i kako ove teme posebno prihvaćene u multietničkim zajednicama i sredinama koje su prošle ratne traume, podjele i sukobe?
-Teme su prihvaćene dobro od nastavnika, ravnatelja, a onda i roditelja koji vide potrebu rada na ovim temama i koji su spremni uložiti svoje vrijeme, znanje i vještine da na tome aktivno rade.
KDBZ je nastao i izrastao upravo u multietničkim zajednicama iz potrebe roditelja i nastavnika da se omogući učenicima učenje jednih o drugima.
Iako je KDBZ ograničen na manju grupu djece (do 25), nastavnici koji ga provode istovremeno kroz svoj rad kao razrednici, ili unutar svojih redovnih predmeta, rade na jačanju interkulturalnosti među drugim učenicima. Smatram i da većina nastavnika koji rade u multietničkim zajednicama žele raditi na tim temama, no ne rade svi jednako aktivno i eksplicitno, što iz osjećaja nesigurnosti, a što zbog pritiska okoline (i u školi i u zajednici). Tu je podrška i dodatni rad sa nastavnicima prijeko potreban.
Da li su, govoreći o našim realnostima, nacionalne manjine ključni dio interkulturalnog obrazovnog koncepta ili je to puno širi pojam?
-Interkulturno obrazovanje je širi koncept ali, nažalost, kod nas je nacionalna pripadnost jedna od ključnih odrednica identiteta, pa je tako i logično i očekivano da kad se spomene različitost i predrasude prema drugačijima, nacionalna pripadnost izlazi u prvi plan. Interkulturno obrazovanje obuhvaća i druge odrednice identiteta kao što su; dob, spol, vjerska (ne)opredijeljenost, rasa, zanimanje itd, koje proizlaze iz kulturnog i socijalnog podrijetla i okruženja te je usmjereno na borbu protiv svih oblika diskriminacije i isključivosti.
Kako manjinske zajednice reagiraju na pitanja interkulturalnosti? Koliko su one spremne i zainteresirane u tome aktivno sudjelovati?
-Često baš iz pozicije što jesu manjina, manjinske zajednice imaju senzibilitet prema pitanjima interkulturalnosti jer su posljedice netolerancije i neprihvaćanja mnogi pripadnici osobno doživjeli. Manjine su zainteresirane i spremne na sudjelovanje, kako iz potrebe očuvanja identiteta i afirmacije svoje zajednice, tako i doprinosa društvenoj integraciji. No istu, ako ne i veću odgovornost treba nositi većinska zajednica jer je ona ključna za integrativne društvene procese, a redovni odgojno – obrazovni sustav u tome ima ključnu ulogu. U školama se uči vrlo malo ili ništa o manjinama, a nepoznavanje drugih i drukčijih dovodi do stvaranja stereotipa i predrasuda.
Kako interkulturalizam implementirati u sredinama gdje imamo odvojene ili podijeljene škole kao npr. u Vukovaru?
Dodatnom edukacijom, osnaživanjem i podrškom nastavnicima za rad u multietničkim i podijeljenim zajednicama te poticanjem zajedničkih projekata i programa u kojima će se omogućiti suradnja nastavnika i učenika iz nastave na dva jezika, zajedničkim izvannastavnim aktivnostima, zajedničkim izletima.
Svjedoci smo , nažalost, u posljednje vrijeme eskalacije etničke netolerancije u našem društvu. Da li razvoj interkulturalnog obrazovanja može biti brana tim pojavama?
-Može i treba, obrazovanje je jedno od ključnih faktora. Jedini način smanjivanja predrasuda je osvještavanje da one postoje, razvijanje empatije i interkulturalno obrazovanje. S predrasudama se ne rađamo, njih naučimo/usvojimo. Premda stavove i vrijednosti razvijamo i donosimo i od kuće, škole u kojima stasaju nove generacije su korektiv – imaju važnu odgojnu ulogu i trebaju biti ishodište interkulturnog obrazovanja.
Imate li uvida kakav je situacija s interkulturalnim sadržajima u obrazovnom sustavu nekih drugih EU zemalja i koja bi dobra iskustva eventualno mogli primijeniti ?
-Situacija nigdje nije idealna, a interkulturalizam je i prije migrantskog vala bio „na probi“ tijekom ekonomske krize u Europi. Izazovi s kojima se Europa u posljednje vrijeme suočava dali su poticaj da se radi više na razvijanju programa interkulturalnog obrazovanja. Postoji puno projekata koji se provode kroz Erasmus i druge europske programe, a koji omogućuju razmjenu dobrih praksi, učenje jednih o drugima i o interkulutralnosti, ali ključnu ulogu i odgovornost moraju imati nacionalne obrazovne politike i resorna Ministarstva.
U provedbi interkulutralnih programa najdalje su otišle skandinavske zemlje, možemo i trebamo učiti od njih, ali ih uvijek prilagođavati našim uvjetima i potrebama.
(portal-udar.net)
