Vanredna situacija izazvana pandemijom Korona virusa, ili kako se sada iz stručnog aspekta imenuje Covida 19, potpuno je izmijenila društveni, ekonomski i zdravstveni aspekt života. Mnogi građani Bosne i Hercegovine se sjećaju rata koji je odnio preko 102 000 života, natjerao u izbjeglištvo gotovo 2,2 miliona ljudi i potpuno devastirao materijalna dobra i privredu. Tada je na snazi bio tri i po godine policijski sat od 22 do 5 ujutro. Danas traje i duže. Velike poplave 2014. godine su uništile veći dio Bosne i Hercegovine i uzrokovale ljudske patnje i ogromne materijalne gubitke.
Međutim, situacija sa Korona virusom je drugačija jer je riječ o pandemiji kojom je zahvaćen cijeli svijet. Nema se gdje pobjeći. Čak „izbjeglice“, prije svega naši ljudi, dijaspora, dolaze u BiH. Globalna situacija umanjuje i mogućnosti obimne pomoći na koju je BiH i u ratu, nakon njega, ali i za vrijeme poplava bila oslonjena. I treće, sve mjere koje je država donijela nisu uzrokovane borbom protiv druge ratne strane ili prirodne kataklizme, već „nevidljivog“ neprijatelja. Kada nešto ne vidite, teško je to u potpunosti prihvatiti. Ili, suprotno, moguće je karikarati, zloupotrijebiti, što izaziva paniku i neracionalne reakcije.
Brojni psihološki stručnjaci pozivaju na smirenost i poštovanje preporuka kako stručnih lica tako i vlasti. Ističu da vlastitom organizacijom života u novim uslovima je moguće život učiniti smirenijim i koliko toliko racionalnim.
Slađana Cvjetković, psihoterapeutkinja kaže da su mjere izolocije i samoizolacije potpuno suprotne ljudskoj prirodi koja traži fizički kontakt i mogućnost dijeljenja problema sa svojim najbližim.
„U svim situacijama koje donose nešto novo, neizvjesno i gdje postoji opasnost za nas, naše drage ljude, za zdravlje, normalno je da ljudi budu zabrinuti. Mnogo je neizvjesnosti. Neki od nas reaguju prilično burno, neki su uznemireni, ili stručno rečeno anksiozni, jer sve što vide osječaju kao strašno i katastrofično. Ovo što nam se dešava je sasvim nešto novo. Iako mi imamo dosta iskustva sa tim vanrednim okolnostima, ovo je drugačije. Same mjere koje se sada preporučuju su u funkciji zaštite stanovništva, ali su sasvim drugačije nego kada su bile poplave, kada je bio rat. Kada su krizne situacije, kada je loše, kada se bojimo, mi po prirodi idemo jedni prema drugima. Idemo ka ljudima. Lakše je svoj strah obuzdati ako smo u kontaktu sa drugima. Međutim, ova situacija je sasvim drugačija i imamo instrukciju koja je drugačija od naše prirodne reakcije. Traži se da idemo od ljudi, da se izolujemo“, kaže Cvjetković.
Ova psihoterapeutkinja savjetuje da oni koji su u kući, ne idu na posao ili su u samoizolaciji, važno je da uvedu strukturu u svoj dan.
„Da odredimo vrijeme kada ćemo ustajati, kada ćemo doručkovati, raditi ono što se može u kući… Dobro je sada da imamo ovu interaktivnu nastavu tako da djeca mogu biti vezana za to, a onda da se ustanovi vrijeme za zadaće, učenje, ručak… Ali i vrijeme za sebe kada ćemo se povući i osamiti, pa makar i vrlo kratko, što će nam pomoći za dalje obaveze i nošenje sa ovom situacijom“, navodi Cvjetković.
Mediji, a posebno neki postovi na društvenim mrežama, uzrokuju uznemirenje
Slađana Cvjetković ističe da mediji, a pogotovo neki privatni postovi na društvenim mrežama mogu da izazovu dodatnu smutnju i uznemirenost.
„Kada smo sami, mnogo smo skloniji da se uznemiravamo, pogotovo ako non stop pratimo vijesti i čitamo portale i društvene mreže, iako bi bilo bolje da svoje misli i svoje ideje podijelimo direktno sa drugima. Međutim, kada je već takva situacija, važno je da koristimo pozitivne strane društvenih mreža i da budemo on line u kontaktu sa ljudima. To nije isto kao kontakt uživo, ali je svakako kontakt koji nam je neophodan. I koji će nam pomoći da ove stvari objektivnije sagledamo. I jako je važno pratiti provjerene izvore na internetu, a ne razne cirkularne postove na društvenim mrežama što šalju pojedinci iz raznoraznih namjera“, smatra Cvjetković.
I profesorica psihologije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu Dženana Husremović kaže da senzacionalistički medijski sadržaji, neutemeljene informacije na društvenim mrežama, lažne vijesti, ostavljaju posljedice po naš duševni mir i narušavaju psihičko zdravlje.
„I zato je jako važno da zbog velike izloženosti medijskim sadržajima novinari odgovorno izvještavaju o koronavirusu, jer ovo nije ni vrijeme ni mjesto za senzacionalizam“, kaže Husremović za magazin Gracija. Ističe da je za sve važno praćenje uputa stručnjaka zaduženih za suzbijanje epidemije.
„Najbolji način da pomognete sebi i svojoj okolini je da slušate provjerene informacije i pratite date upute. Stručnjaci širom svijeta poručuju kako treba reducirati vrijeme na društvenim mrežama jer se vijesti koje se šire putem, primjerice Facebooka, često pokažu neutemeljenim, a rezultat je bespotrebna panika. Psiholozi su već imali prijavljene slučajeve napada panike jer su korisnici društvenih mreža prehladu i gripu pomiješali sa koronavirusom. Ova situacija nam zorno pokazuje da smo svi dio jedne zajednice i ponašanje svakoga od nas doprinosi kvaliteti odgovora čitave zajednice. Svako od nas svojim odgovornim ponašanjem i solidarnošću može doprinijeti da zajednica što efikasnije prebrodi trenutnu krizu”, kaže profesorica Husremović.
Marginalizovane grupe u najtežoj situaciji
Stil i kvalitet života je narušen svima. Ali u ovome svemu najteže će proći marginalizovane grupe. Romska populacija zbog većinsko teških ekonomskih uslova u kojima živi i dugovijekovne isključenosti je u veoma teškoj situaciji jer ne može vršiti veća snadbjevanja i kupovinu dezinfenkcionih sredstava, kao što radi ostalo stanovništvo. A i romska naselja u kojima živi značajan broj romskih porodica, su veoma neuslovna.
„Marginalizovane grupe otežano žive. Romska populacija treba više pomoći, više podrške. Pitanje je održavanja higijene. Pitanje je koliko je u njihovim naseljima to uopšte moguće održavati po novim kriterijima“, kaže Slađana Cvjetković.
Smatra da je potrebna veća briga prema toj grupaciji.
„Pitanje je i školstva. Znamo da je jako važno da djeca idu u školu, ali takođe je potrebno sada kada je digitalna nastava, naći modalitet da djeca prate nastavu. Potrebna je veća pomoć društva, ali je i svaka pojedinačna pomoć dobro došla. Mi danas imamo servise psihološke pomoći. I oni mogu da koriste te servise kao što su besplatni telefoni za pomoć. Potrebno je da društvo brine, ali i pripadnici tih kategorija da traže načine kako da sebi pomognu primjenjujući mjere koje sada imamo“, kaže Cvjetković.
Kako pomoći djeci sa teškoćama u razvoju
U mnogim razvijenim državama, osobe sa poteškoćama, ili oni koji se o njima brinu, su istakle do mjere koje donose vlade nisu pristupačne svima ili da nisu poduzete mjere koje bi kompenzirale smanjenje nivoa podrške servisa o kojima osobe sa poteškoćama zavise. Predstavnik UN-a za prava osoba sa poteškoćama je povodom nedavnog međunarodnog dana osoba sa Daunovim sindromom saopštio da se osobe s poteškoćama osjećaju prepuštene same sebi.
“Mjere zaštite kao što su društveno distanciranje i samoizolacija mogu biti nemoguće za one koji se oslanjaju na podršku drugih kako bi mogli jesti, obući se ili okupati se“, navodi se u saopštenju.
Elvira Mujkanović, doktorica defektoloških znanosti koja ima uspješno praktično iskustvo rada sa djecom sa teškoćama, zaposlena kao profesor na Sveučilištu Hercegovina, kaže da ova kategorija traži veoma senzibilan nastup jer svaka izolacija je ekstremno teška.
„Kada provodimo neku aktivnost zato što to želimo, to nije teško. Međutim kada su te aktivnosti nametnute, svima nam teško pada. Kome je najteže? Pa djeci naravno. Djeci je oduzeta sloboda kretanja, ograničeni su prostorom, nametnute su im drugačije norme ponašanja i življenja. E sada se postavlja novo pitanje – šta ako imate dijete sa teškoćama u razvoju? Ona su u suštini kao i sva druga djeca. I ona se nose sa novonastalom situacijom svako na svoj način. Međutim, izuzetak su djeca iz spektra autizma kojima svaka nova situacija može biti stresna i potaknuti nepoželjna ponašanja zbog kojih će najteže biti njihovim roditeljima. Promjena rutine i konstantno prostorno ograničenje mogu doprinijeti tome da to dijete dođe u stanje regresije, da se neke vještine i znanja za koja je trebalo mnogo vremena, izgube“, kaže Mujkanović.
Elvira Mujkanović ističe da je otežavajuća okolnost i to što djetetu ne možemo reći kada će se ponovo vratiti uobičajnim aktivnostima jer je situacija u kojoj se nalazimo neizvjesna.
„Neizvjesnost i nezadovoljavanje djetetovih potreba vode frusraciji, a frustracija pojavi agresije što opet dodatno stvara stres roditeljima i ostalim članovima porodice. Šta možemo preporučiti mi kao stručnjaci. Ja ipak smatram da roditelji djece iz spektra autizma znaju dovoljno kako će smiriti svoje dijete i pomoći mu na najbolji mogući način. Međutim, mi možemo preporučiti da se uvedu nove rutine. Ako je dijete bilo osam sati u vrtiću i školi, onda je preporuka da se u kući organizuju slične aktivnosti kojima je dijete prisustvovalo. Ne ostavljati djetetu na izbor šta će da radi. Kada su školska djeca u pitanju, onda se ove aktivnosti i provode kroz on line nastavu u kući tako da će se djeca školskog uzrasta lakše prilagoditi ovim promjenama u odnosu na djecu predškolskog uzrasta“, kaže defektologinja Mujkanović.
Jasno je da psihološki faktori mogu destruktivno uticati na ljude i ostaviti posljedice na njihove postupke i dugoročan razvoj. Koliko god trajala ova situacija, nužno je tzv. pozitivno razmišljanje koje će nam olakšati nošenje sa svim obavezama, ali i samoćom, koja je uzrokovana za ljudsku vrstu posebno negativnim mjerama izolacije i samoizolacije. No, i te mjere nisu donesene zbog apsolutizma ili objesti, već međunarodnog uvjerenja da to može zaustaviti pandemiju.