Ja mislila tvoje dijete, a ono ciganče

Iako nije imala namjeru ni da se približi objektu, radnik pumpe je već nakostriješen izašao i povišenim tonom joj dao do znanja da se ne približava

3127
Foto: Ilustracija

„Lijepa, lijepa imaš li pola marke“, izlazeći iz automobila začula sam dobro poznat glas. Djevojčica, nekih 6-7 godina, vrlo lijepog lica, meni poznata sa parkinga ili iz našeg kvarta, kako smo ga mi nazivali.

Bude ponekad njih i više u grupi, otprilike tog uzrasta od 5 do 10 godina, koji prose po kvartu i čekaju ko će im dati pola marke ili marku.

Ne znam kako se zove djevojčica koja me te noći sama dočekala na parkingu, ali sam je poznavala jako dobro. Bila je umiljata i draga. Čak, jednom prilikom kada sam joj dala više novca nego što je ona navikla da dobije, upitala me je, „A imaš li ti za sebe?“.

I tako je bilo i te noći na parkingu, tražila mi je samo pola marke. Rekoh joj da nemam sitnih novaca i da sam krenula do benzinske pumpe kupiti neke grickalice, pa ako je gladna da ću kupiti nešto i njoj. Hodajući do pumpe, pitala sam je zašto ne ide kući i šta radi s tim novcem koji naprosi?

Rekla mi je da ima malog brata i da njihova majka ne može da im zaradi za obrok, pa ona od tog novca koji sakupi, kupi dva hljeba, a ako joj ostane novca, nekada kupi i salamu.

Prelazeći preko ceste i prilazeći pumpi, moja mala drugarica zastade i zamoli me da joj kupim samo čips.

Iako nije imala namjeru ni da se približi objektu, radnik pumpe je već nakostriješen izašao i povišenim tonom joj dao do znanja da se ne približava.

Ušla sam u objekat ne shvatajući šta se zapravo dešava, okrenula sam se prema polici sa grickalicama i začula jak zvuk svirene nekog vozila.

Nakon par sekundi ulazi gospođa sa jakim mirisom parfema i sa nekim vještačkim krznom oko vrata, okrenu se prema meni i izgovori riječi koje još uvijek odzvanjaju u mojim ušima „Ja mislila tvoje dijete, a ono ciganče“.

Pogledala sam u nju zbunjeno, ne znajući šta se dešava. Skamenila sam se. Nisam mogla da izustim ni jednu jedinu riječ.

Moja skromna drugarica me čekala na drugoj strani ceste, preplašena.

Pružim joj čips, pomilujem po tamnoj kosi i kažem joj da sam i ja „njena“, da se ne plaši.

Otišla je tužna, a ja i tužna i ljuta na samu sebe što „gospođi“ ne očitah bukvicu. Da je to ciganče moje, nečije, da je dijete kao i svako drugo.

Zar i „ciganče“ nije prije svega dijete? Mi nemamo pravo biti djeca, nego odmah po rođenju dobijemo status „cigani“.

Nisam svoju drugaricu vidjela poslije te noći. U sebi još uvijek nosim grižnju savjest što sam bila prisutna takvom događaju a ostala nemoćna…

(portal-udar.net)