Romski
Apelacioni sud u Beogradu potvrdio je oslobađajuću presudu pripadnicima jedinice Simini četnici za ubistvo Roma u selu Skočić u ljeto 1992. godine. Ova presuda u Bosni i Hercegovini prošla je bez reakcije: mediji su objavili informaciju, politički vrh nije se ni oglašavao. Tek rijetki romski aktivisti i jedini preživjeli u ovom masakru – Zijo Ribić – pomažu da ovaj zločin, ali i presuda, ne budu tako brzo zaboravljeni.
– Ova presuda mi govori dvije stvari: Jedna je da niko ne odgovara za ubistvo Roma, jer smatraju da mi nismo ljudi. Druga je da Srbija ovako šalje jasnu poruku svim paravojnim jedinicama da mogu pobiti čitavo selo nedužnih ljudi i da neće odgovarati za taj zločin – rekao je Zijo u intervjuu za portal Udar. Uz Ziju su, za vrijeme suđenja, ali i nakon njega, kao podrška bili u Fondu za humanitarno pravo iz Beograda (FHP). Nakon presude, Fond je organizovao konferenciju za medije na kojoj su objašnjene razmjere ovog zločina, tok sudskog postupka i posljedice koje će ova presuda imati na postupke za ratne zločine koji se vode pred sudovima u Srbiji:
– Iako je na konferenciji prisustvovao određeni broj medija, on je svakako nedovoljan za ovako važnu temu kao što je zločin u Skočiću – smatra Ivana Žanić, koordinatorka pravnog tima FHP-a.
Ona za Udar kaže kako ova presuda ni u Srbiji nije imala velikog odjeka u javnosti, jer javnost u toj zemlji, generalno, nije zainteresovana za teme suočavanja sa prošlošću.
– Koliko sam ja upoznata, ne mali broj medija u BiH je preneo vest da su pripadnici Siminih četnika oslobođeni za zločin koji su počinili nad Romima u Skočiću. Međutim, ne treba zanemariti činjenicu da je najveći broj zločina počinjen na teritoriji BiH kao i da je najveći broj žrtava takođe sa prostora BiH. Iz tog razloga, smatram da je od velike važnosti da se pitanja ratnih zločina i generalno teme suočavanja sa prošlošću budu u fokusu medija u BiH. Dnevnopolitičke teme svakako jesu važne, međutim važnost tema koje se tiču zločina koji su počinjeni za vreme sukoba nikako ne smeju da prestanu da budu predmet interesovanja.
Nažalost, kaže Ivana, može se složiti sa riječima Zije Ribića da je sud u Srbiji poslao jasnu poruku da život Roma nema vrijednost, da Romi nisu ljudi i da za ubistvo romske populacije ne treba odgovarati.
Romi i Cigani
O tome koliko život i dostojanstvo Roma vrijede u BiH svojevremeno je govorio i romski aktivista Dervo Sejdić, pa se još uvijek citira njegova konstatacija u kojoj je sumiran sav odnos prema ovom narodu:
– U ratu smo bili Romi, poslije rata smo Cigani.
Ova presuda ga je, komentariše Sejdić za Udar, “frapirala”, s obzirom na činjenicu da je u prethodnom postupku bila donesena presuda sa više od 70 godina zatvora pripadnicima Siminih četnika:
– Zaledila me ova vijest. Nisam mogao vjerovatni sljedeće: kako je moguće da na jednom sudu ima dovoljno dokaza za donošenje presude i osude zločin i njegove počinitelje, a na drugom sudu u istoj državi ti isti dokazi nisu dovoljni ili validni. Pitam se da li su možda u međuvremenu postojeći dokazi uništeni pa ih drugi sud “nema”. Svjedoci smo da postoji praksa uništavanja ili prikrivanja dokaza. Da li ovo znači da isti pravni okvir može tumačiti ko kako hoće i kad mu i kako zatreba ili u ovom procesu nema zianteresovane države, jer je riječ o “masakriranim i ubijenim ljudima niže rase”.
Kako je moguće, pita se dalje Sejdić, da se proces vodi pred državom na čijoj teritoriji nisu izvršeni zločini, a da BiH u ovom predmetu nije tražila izručenje zločinaca, jer je zločin počinjen na bh. teritoriji i nad bh. državljanima:
– Ne mogu da vjerujem da BiH nije zainteresovana za procesuiranje počinilaca ovog zločina jer osobe nad kojima je zločin izvršen nisu Bošnjaci, Hrvati ili Srbi, očito je da je to u pitanju.
Istorija se nikome ne ponavlja kao Romima
Izostanak reakcije bh. vlasti Sejdić smatra nedopustivim. Istorija se nijednom narodu ne ponavlja kao Romima, siguran je:
– U Drugom svjetskom ratu stradalo je oko 2,5 miliona Roma u nacističko-ustaškim logorima i još niko nije odgovarao za genocid počinjen nad Romima. To što su nekim presudama osuđeni ratni zločinci kao počionici genocida u kojima se Romi spominju “usput”, kao što je u slučaju Andrije Artukovića, pokazuje da su i tadašnje kao i sadašnje vlasti bile nezainteresovane za procesuiranje zločinaca počinilaca genocida nad Romima. To što se broj pobijenih Roma relativizuje i minimizira od strane svih i nakon 70 i više godina, pokazuje da je stradanje Roma samo pitanje Roma a ne i pitanje domaćih i pravosudnih organa međunarodne zajednice. Sve to govori da se Romi u BiH i Evropi i dalje smatraju “drugorazrednom ili nižom rasom” – smatra Sejdić. Na tragu tog razmišljanja podsjeća i na činjenicu da je Vijeće ministara BiH prije 15-ak godina formiralo komisiju za istraživanje stradanja Bošnjaka, Srba, Hrvata, Jevreja. Zašto ne i stradanje Roma na području BiH, pita Sejdić.
Kako je u intervjuu za Udar preživjela žrtva masakra u selu Skočić Zijo Ribić naveo, nije imao podršku većine romskih aktivista. Sejdić navodi da su se satajali, ali da Ribiću nikada ništa nije obećao:
– Iako mu nisam ništa obećao, rekao sam da ću razgovarati sa nadležnim, prije svega sa načelnikom Općine Tuzla Jasminom Imamovićem, što sam i učinio. Tema mog razgovora sa gospodinom Imamovićem bila je stambeno zbrinjavanje Zije Ribića. Sjećam se da je gospodin Imamović tada to uzeo u obzir te će nastojati da pomogne ali mi nije davao nikakve garancije. Ovu informaciju sam prenio i Ziji preporučivši da se romska udruženja u Tuzli okupe oko ovog problema pa da svi izvršimo pritisak na vlasti. Tada sam i pozvao udruženja da oni pomognu koliko mogu. Neki su već bili informisani o problemu ali su u isti mah bili skeptici oko eventualne pomoći Ziji.
Kada je saznao da Zijo Ribić nije zaštićeni svjedok u predmetu protiv Siminih četnika, prisjeća se Sejdić, razgovarao je sa Natašom Kandić, direktoricom Fonda za humanitarno pravo:
– Rekla mi je kako nema fond za pomoć svjedocima-žrtvama. Naravno, reagovao sam sa nevjericom u njenu priču jer barem iz medija znam da je “štitila” svjedoke.
Na pitanje da li se kao vodeći romski aktivista u BiH ali i regiji oglašavao nakon presude Sejdić odgovara:
– Pročitavši sramnu presudu o oslobađanju Siminih četnika, kopirao sam članak koji je objavljen na jednom od portala i poslao ga na romsku e mail mrežu sa mojim komentarom u smislu da smo za BiH, Srbiju i Hrvatsku još uvijek Cigani. Na jednom od sastanaka Odbora za Rome pri Vijeću ministara BiH informisao sam prisutne o ovoj presudi i očekivao da Odbor zauzme stav, međutim moja reakcija je ostala samo na nivou reakcije – bez stava ili očitovanja Odbora. Mislim da je tako zato što u Odboru sjede i predstavnici RS-a, pa da se neko ne bi zamjerio. Nažalost, ja vrlo često pričam više nego što pišem, ali ne odustajem, s obzirom da krivična djela ratnog zločina i genocida nikada ne zastarijevaju.
Zašto šute aktivisti
O presudi se nije oglašavalo ni udruženje Euro Rom iz Tuzle. Po njenom objavljivanju, kaže Nedžad Jusić, predjednik ovog udruženja, razmišljali su da li da izlaze u javnost. Odlučili su da neće:
– Nismo se oglašavali jer pravna borba još uvijek nije završena. Nemam praksu da komentarišem sudske presude bez obzira kakve one bile, ali sam za to da se iskoriste svi pravni lijekovi kako bi se pravda zadovoljila.
Izostanak reakcije državnih organa nije ga iznenadio, dijelom je čak smatra pozitivnom:
– Možda je to sada postala praksa da se neće u budućnosti miješati u sudske odluke kada budu pozitivne ili negativne za njihov narod (Bošnjake, Hrvate ili Srbe) – možda je to i dobro.
Jusić naglašava da je riječ o “specifičnom slučaju” jer se zločin desio nad civilima. Smatra kako tužilaštvo nije uložilo dovoljno napora da se kazne počinioci:
– To se može posmatrati iz dva ugla: jedan je da samo tužilaštvo nema dovoljno kapaciteta za vođenje ovakvih predmeta; a drugi ugao je da je izuzetno sposobno i da su ciljano išli ka tome da ne prezentiuju dovoljno dokaza protiv optuženih. Kao čovjek, ne mogu da vjerujem da je tako i da su s namjerom išli da ne dokažu zločin koji se desio nad romskim civilima.
U komentaru presude Fond za humanitarno pravo naveo je kako postupci pred sudom traju predugo.
Ivana Žanić iz FHM pojašnjava da je očekivano da, kada je riječ o postupcima sa većim brojem žrtava i optuženih, treba vremena, ali da bez obzira na kompleksnost predmeta nijedan postupak ne smije trajati tako dugo:
– Konkretno, suđenje u predmetu Skočić je počelo 2010. godine i predmet nije i dalje u celini pravosnažan. To pokazuje jednu neozbiljnost pravosuđa u Srbiji da se uhvati u koštac sa najkompleksnijim predmetima raznih zločina. Sve dok se ne pokaže jasna politička volja i ozbiljnost u procesuiranju ratnih zločina postupci će trajati neprimereno dugo a žrtve će i dalje čekati ostvarenje pravde.
Hronologija sudskog procesa
Prvu prvostepenu presudu Viši sud u Beogradu izrekao je 22. februara 2013. godine, a njoj je Zorana Stojanovića i Zorana Đurđevića osudio na po 20 godina zatvora, Tomislava Gavrića i Zorana Alića na po 10 godina, Draganu Đekić i Đorđa Ševića na po pet i Damira Bogdanovića na dvije godine zatvora – ukupno 72 godine. Apelacioni sud ukinuo je ovu presudu u maju 2014. i vratio predmet na ponovno suđenje, obustavivši postupak protiv Zorana Stojanovića, koji je u međuvremenu preminuo. U ponovljenom postupku, Viši sud u Beogradu u junu 2015. oslobodio je sve optužene, našavši da tokom postupka tužilaštvo nije uspjelo dokazati navode iz optužnice. Nakon provedene rasprave, Apelacioni sud u Beogradu u junu ove godine potvrdio je oslobađajuću presudu protiv pripadnika jedinice Simini četnici za rušenje džamije i ubistvo 27 romskih civila.
Zoran Alić, Zoran Đurđević i Tomislav Gavrić osuđeni su zbog nečovječnog postupanja, narušavanja tjelesnog integriteta, seksualnog ponižavanja i silovanja zaštićenih svjedokinja u ukupnom trajanju od 26 godina. Na ovu odluku osvrnuo se Fond za humanitarno pravo iz Beograda:
– Fond za humanitarno pravo smatra da je Apelacioni sud u presudi pokazao fundamentalno nepoznavanje načina djelovanja jedinice „Simini četnici“. Jedinica „Simini četnici“ je postojala duži vremenski period u kojem su njeni pripadnici počinili brojne zločine. Djelujući kao grupa, u kojoj su bili dobrovoljno jer su u svakom trenutku iz nje mogli da odu, pripadnici jedinice su se saglasili sa svakom od radnji izvršenja. Ovakav stav je potkrepljen činjenicom da je prilikom odvoženja Roma iz Malešića kamionom, jedna grupa pripadnika jedinice ostala u Malešiću sa zaštićenim svjedokinjama čuvajući ih da ne pobjegnu, dok su se drugi pripadnici, uključujući i Zorana Alića, po mraku uputili ka nenaseljenom mestu gde se već nalazila iskopana jama, samo sa jednim ciljem – da se zarobljeni meštani Skočića ubiju.
Rigidno tumačeći odredbu o saizvršilaštvu, stav je FHP, Apelacioni sud je stao na stanovište da bi za postojanje istog morala biti dokazana svaka od radnji izvršenja svakog izvršioca, kojom je on bitno doprinio izvršenju djela:
– Zauzeti stav Apelacionog suda je takav da u budućoj praksi može dovesti do oslobađanja brojnih počinioca ratnih li zločina koji su, po pravilu delujući u grupama sa zajedničkim ciljem, izvršavali masovne zločine.
Sve žrtve zaslužuju pravdu, slažu se naši sagovornici. Ako su brojke bitne, kaže Dervo Sejdić, a smatra da jesu u krivičnim procesima, jer se po njima razlikuju ratni zločini od genocida, vrijeđa ga da se o stradanju Roma govori usput, kada nekome zatreba u cilju pridobijanja političkih poena:
– U Srebrenicu odlazim redovno na komemoraciju a u knjigu žalosti sam napisao: “Neopisiva bol i tuga… Ko negira genocid nad Srebreničanima smatram ga istim onim koji je ovaj genocid i počinio.” Ali, politička elita Bošnjaka, a rekao bih i Srebreničana, nikada nije istakla da je u Srebrenici u vrijeme činjena genocida stradao i znatan broj Roma. Po mojim procjenama oko 300. Vjerujem da se broj stradalih Roma nikada neće ni utvrditi jer je činjenica da je i moja supruga poginula 2. avgusta 1992. godine u Sarajevu a nije bila registrovana u registru poginulih.
Genocid nad Romima u Drugom svjetskom ratu, poručuje Sejdić, dug je za prisjećanje svih romskih žrtava. U procesuiranju ratnih zločinaca i njihovih naredbodavaca mora se ustrajati a to zahtijevati i od pravosudnih institucija.
Iako Zijo Ribić, jedini preživjeli masakr u Skočiću, u svim javnim istupima poziva na pomirenje I oprost, ova presuda imat će dalkosežnije posljedice, smatraju sagovornici Udara. Nakon nje, neminovno je nepovjerenje Roma u pravosudne organe:
– Presuda je pokazala da, iako su Romi vjerovali da su ravnopravni pred zakonom, ipak nije tako – kaže Nedžad Jusić.
Možda je ovo pokazatelj, pesimističan je, da Romi ni u ratu ni u miru nisu dobrodošli na ovim prostorima.
(portal-udar.net)
