Romski
U Daruvaru je početkom veljače a povodom Međunarodnog dana materinjskog jezika u organizaciji Bjelovarsko-bilogorske županije i Češke knjižnice održan tradicionalni skup koji se bavi problematikom zaštite manjinskih jezika, a čija je tema bila „Značenje jezika u očuvanju manjinskog identiteta“.
U raspravi koju je vodila Bjelovarsko-bilogorska dožupanica iz redova češke nacionalne manjine, Tanja Novotni Golubić, sudjelovali su neki od najeminentnijih hrvatskih eksperata za manjinska pitanja poput profesorice Vesne Crnić-Grotić, redovne profesorice međunarodnog prava s Pravnog Fakulteta u Rijeci i predsjednice Odbora stručnjaka vijeća Europe za Povelju o regionalnim i manjinskim jezicima, sociologinja s Pravnog fakulteta u Zagrebu, Antonija Petričušić, inače članica Savjetodavnog odbora za primjenu Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina Vijeća Europe, Vladimir Ham, potpredsjednik Savjeta za nacionalne manjine RH i potpredsjednik Federalne unije nacionalnih manjina Europe (FUEN), lektorica Helga Stranjik, trenutno na Filozofskom fakultetu Karlovog Sveučilišta u Pragu, Nina Čolović , lingvistica i istraživačica iz Arhiva Srpskog narodnog vijeća (SNV) te drugi gosti.
Otvarajući raspravu predstavnica organizatora i voditeljica skupa, dožupanica Bjelovarsko-bilogorske županije, Tanja Novotni Golubić, istakla je kako je jezik u višeetničkim i multikulturalnjm zajednicama puno više od komunikacijskog sredstava, identitetska osnova koja nam daje osjećaj pripadnosti. Zato su važne manjinske politika koje štite i promoviraju manjinske jezike i tako njeguju posebnost zajednice, osnažuju uključenost i otvorenost društva, te doprinose stabilnosti i međusobnom razumijevanju.
Tako je i cilj ove rasprave bio usmjeren na podizanje svijesti javnosti o važnosti očuvanja manjinskih jezika od strane zajednice u kojima oni tako funkcioniraju bez obzira što se nekad radi i o velikim europskim jezicima. To doprinosi i općoj društvenoj dobrobiti, ali i posebno usporavanju asimilacijskih procesa koji su neminovno prisutni, naglasila je Novotni-Golubić.
U tom kontekstu, prvotno se nametnulo pitanje koliko je Europska povelja za zaštitu regionalnih i manjinskih jezika uopće poznata našoj javnosti.
Odgovarajući na ovo pitanje, profesorica Vesna Crnić -Grotić, istakla je kako je sadržaj i značaj ove važne Povelje u široj javnosti apsolutno nedovoljno poznat, jer je primarnija orijentacija na zaštitu manjina nego li samog jezika kojim se služe. Interesantno je, istakla je prof. Crnić-Grotić, da je ova Povelja kao instrument manjinske politike puno više udomaćena i poznata u zemljama gdje pojam nacionalnih manjina nije toliko uvriježen kao što je to slučaj npr u V. Britaniji, ili u Španiji.
Indikativna je činjenica da donedavno čak i na web stranicama vladinog Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina nije bilo Povelja o regionalnim i manjinskim jezicima (uz ostale važne manjinske dokumente) što isto govori o odnosu i prihvaćenosti odnosno njenoj promociji (iako je Hrvatska ovu Povelju koja je usvojena 1992. g. ratificirala još 1997. godine). Iako je Povelju do sada ratificiralo 25 europskih zemalja, ima i vrlo značajnih zemalja koje to još nisu uradile poput npr. Francuske (koja nažalost nema politiku zaštite manjinskih jezika), Italije (koja ima zakone o manjinskim jezicima ), Irske (čiji je problem dominacija engleskog a ne irskog jezika) ili Belgije…
No, europska pozicija je bez daljnjega da se manjinski jezici moraju štititi i promovirati i to, kako kaže Povelja, kao kulturna baštine nekoga društva odnosno države. A to između ostalog znači da treba primijeniti načelo ravnopravnosti prema manjinskim jezicima koji imaju pravo na život kao i veliki, službeni jezici koji uživaju veliku potporu i zaštitu društvenih i državnih institucija, pa davanje potpore i zaštite manjinskim jezicima ne znači apsolutno nikakvu prijetnju većinskim jezicima, kao što neki političari potpuno pogrešno shvaćaju i govore, zaključila je prof. Crnić – Grotić.
Govoreći o značaju međunarodnih pravnih dokumenta za zaštitu i razvoj manjinskih prava pa naravno i jezika sociologinja Antonija Petričušić je na primjeru jednog drugog važnog europskog dokumenta, Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina, istakla ulogu njihove fleksibilnosti koja s jedne strane možda snižava njihovu učinkovitost i obveznost, ali istovremeno i otvara i širi prostor njihove veće prihvaćenosti i primjene.
Cijelo je pitanje reguliranje zaštite nacionalnih manjina u Europi (čijih pripadnika usput rečeno ima 50-ak milijuna) bio jedan veliki politički kompromis, istakla je profesorica Petričušić, koji je zaživio krajem prošlog stoljeća kao odgovor na međuetničke sukobe do kojih je došlo raspadima višetničkih zajednica u istočnoj Europi. Međunarodna zajednica se tada usaglasila da nešto treba poduzeti i tako je nastala i Okvirna konvencija, ali da bi se što više zemalja privuklo da ja podrže i prihvate odredbe te Konvencije su vrlo „labave“.
One ne daju striktne i jasne upute oko manjinskih prava u nacionalnom zakonodavstvu već npr. kažu manjinama treba omogućiti da uživaju zaštitu svog identiteta ili korištenje svog jezika. Međutim, ne daju i ključ kako to implementirati kroz nacionalnu legislativu. A da je taj okvir još uvijek nezadovoljavajući svjedoči i tzv. Manjinska inicijativa (Minority Safe Pack) o kojoj je govorio potpredsjednik Federalne unije nacionalnih manjina Europe (FUEN), Vladimir Ham.
Inicijativa koju je potpisima podržalo više od milijun europskih građana (što je tek peta inicijativa ovakvog tipa koja je uspjela unutar EU od 70-ak koliko ih je do sada bilo pokrenuto) i kojom se želi osnažiti zajednička legislativna politika Europske unije u vezi nacionalnih manjina, između ostaloga značajnu je pažnju posvetila i jezičnim pitanjima.
Tako u paketu Manjinske inicijative ima nekoliko važnih točaka koji se direktno ili indirektno referiraju na pitanja manjinskih jezika, kao što je npr. zaštita i promicanje kulturne i jezične raznolikosti, programi financiranja malih jezičnih zajednica (kako bi im se između ostaloga omogućio i lakši pristup europskim financijskim fondovima ), osnivanje Europskog Centra za jezičnu raznolikost ( kroz koji bi se istraživali ali i promovirali manjinski jezici ), jedinstveni europski zakon o autorskim pravima koji bi trebao olakšati i usluge emitiranja medijskih sadržaja na materinskom jeziku (posebno u nekim pograničnim područjima ) te povećanje slobode korištenja i prijema audio-vizualnih sadržaja u manjinskim regijama. Konkretni prijedlozi Inicijative su početkom veljače predstavljena novoj Europskoj komisiji koja se u narednih šest mjeseci o tome treba očitovati kako bi proces mogao krenuti u daljnju parlamentarnu proceduru.
Lingvistica i istraživačica u Arhivu SNV u svom izlaganju posebno je pak upozorila na potrebu širenja sfera i područja upotrebe i korištenja manjinskih jezika kao važnih mehanizama njihova očuvanja i razvoja. Pravni aspekti, odnosno zaštita jezičnih prava ili npr. korištenja manjinskih jezika unutar porodičnih zajednica jesu važni preduvjeti i instrumenti njihova očuvanja, ali nisu dovoljni.
Posebno ne ako se želi održati i potaknuti i procesi razvoja, a ne samo očuvanja jezika. U tom pogledu jedna od najvažnijih aspekata je širenje domene javne upotrebe manjinskih jezika , a to u našim prilikama često nedostaje za mnoge manjinske jezike (iako se Hrvatska ratificirajući Europsku povelju o manjinskim jezicima obvezala da će upravo osiguravati i širiti njihovu javnu upotrebu ). I nije tu samo riječ o obrazovanju na manjinskim jezicima koje je izuzetno važno, već i upotreba manjinskih jezika u administrativnim procesima, sudstvu i sl. No, to je nešto čemu bi trebale pridonositi i same manjinske zajednice jačajući svijest pa i hrabrost, kako kaže Čolović, o potrebitosti i ravnopravnosti svoga manjinskog jezika.
U tom pogledu, vrlo zanimljivo istraživanje napravila je lektorica s Filozofskog fakulteta Karlovog Sveučilišta u Pragu, Helena Stranjik ( nače i sam rođena Daruvarčanka koja je na primjeru korištenja češkog jezika na daruvarskom području, uputila na važnost njegova korištenja i očuvanja unutar porodičnih zajednica jer i u tom okruženju ima čimbenika koji na to mogu negativno utjecati.
S tim u vezi profesorica Crnić-Grotić još je jednom istakla ključnu važnost obrazovanja na manjinskim jezicima iako taj važan segment ako nije dobro osmišljen i izbalansiran može imati i neke negativne posljedice. Podsjetila je npr. na slučaj mađarskih škola u Ukrajini ili Rumunjskoj gdje su učenici bili pogođeni jednom vrstom jezične getoizacije jer se nedovoljno pažnje posvećivalo većinskom i službenom jeziku.
Obrazovanje na manjinskom jeziku je dobrodošlo i važno ali nikad ne smije ići na uštrb većinskog jezika što stvara dodatna opterećenja pa i same roditelje dovodi u dilemu da li i koliko djecu time uopće opterećivati. Međutim značajan motivacijski faktor sigurno bi mogla biti činjenica koju su odavno istakli mnogi pedagozi, a to je da je npr dvostruki jezični identitet vrlo pozitivan doprinos u razvoju djece!
Za Okvir
Prof . Vesna Crnić Grotić o 6. hrvatskom Izvješću o primjeni Povelje o manjinskim jezicima.
Hrvatska je prošle godine podnijela svoje 6. Izvješće o primjeni Europske povelje regionalnim i manjinskim jezicima te smo od profesorice Crnić- Grotić pokušali saznati kakve su ocijene ovog Izvješća odnosno da li i kako uopće Hrvatska napreduje na planu zaštite manjinskih jezika.
Međutim kako 6. Izvješće još nije u potpunosti prošlo evaluacijsku proceduru i postalo javno ( sada su primjedbe poslane hrvatskoj Vladi na očitovanje nakon čega će ići pred Odbor ministara VE koji bi ga trebao usvojiti i donijeti preporuke) prof. Crnić – Grotić o tome nije mogla govoriti,ali je podsjetila na neke ključne ocijene i kritike koje su mjerodavna tijela VE Hrvatskoj uputili u vezi ranijih izvješća.
Prijašnje kritike profesorica Crnić – Grotić koncentrirala je oko tri ključna pitanja :
Prvo je činjenica da hrvatska ima apsolutno najviši prag (među državama koje prihvaćaju Povelji i Konvenciju) za uvođenje manjinskih jezika u službenu i ravnopravnu uporabu (dakle potpuno obrnuto od onoga što se našoj javnosti nameće).
Drugo je problem rezerva koju je Hrvatska stavila na tzv. neteritorijalne jezike (odnosno da na takve jezike neće primjenjivati Povelju) pa je žrtva takve politike npr. romski jezik (ali ne romski bajaški jezik koji ima svoje tertorijalno uporište, “svoja sela”). Hrvatska je imala pravo staviti rezervu , ali je to loša poruka jer je rijetka država koja je na taj način jedan od najnezaštićenijih jezika u Europi, romski, stavila pod „rezervu“.
I na kraju treći problem je nedovoljan rad na njegovanju i razvoju tolerancije prema manjinskim jezicima za što je najbolji primjer nažalost vukovarski slučaj i problem ćirilice iako se Hrvatska ratifikacijom Povelje obvezala na njenu zaštitu. Takva situacija stvara loše ozračje a proizvodi i kolateralne “žrtve” ,pa npr. problema s svojim pismom na vukovarskom području osjećaju i neki Rusini koji naravno koriste ćirilicu (iako su bili žrtve rata na tom području kao i Hrvati ) kaže prof. Crnić Grotić.
(portal-udar.net)
