Romski
Govor ili jezik mržnje je kovanica nastala u svijetlu jačanja ljudskih prava i razvoja demokratskih vrijednosti nakon 2. svjetskog rata, a posebno rabljena u ekspanziji promocije ljudskih prava nakon pada komunizma u Evropi. On se svodi na javno izazivanje ili prouzrokovanje mržnje prema određenoj skupini ili pojedinoj osobi zbog nekih njenih karakteristika ili društvene pozicije. U većini slučajeva govor mržnje ima svrhu stvaranja netrpeljivosti, razdora, diskriminacije i nasilja ili raspaljivanje već postojeće mržnje s time što se ona kroz javni govor mržnje razvija, jača i produbljuje. Naravno, nekada riječi mržnje nemaju sistemsku namjeru, već su plod bijesa, ali rezultat tih riječi je duboka uvreda onoga prema kome je usmjeren, a i poticaj da se u mnogima rasplamsa netrpeljivost. A netrpeljivost je često osnova nasilja.
Jezik mržnje je posebno prisutan u postratnim ili tranzicijskim sistemima, naročito sa velikim etničkim i političkim različitostima, gdje postoje brojne sporne situacije i društvene dileme, a manjak tolerancije. Brojni analitičari i istoričari navode da govor mržnje, koji je produkt američkog građanskog rata 1861-’65 u odnosima poraženih pristalica Konfederacije prema Uniji i odnosa naspram crnačke populacije (i obratno), postoji i dan danas i moguće ga je identifikovati na internetu, ali i u političkom diskursu. Dakle, ne treba da čudi njegovo bitisanje i na prostoru Jugoslavije gdje od nekih ratova nije još prošlo ni 20 godina.
Manjine, kako nacionalne tako i kulturološke i seksualne, a posebno romska u Evropi, su još uvijek na udaru dijela građana i političkih grupacija. To je prilično izraženo u istočnoevropskim zemljama (mada ne samo u njima) od kojih su neke još u periodu društvene tranzicije. Suočeni s činjenicom da dobar dio zemalja nakon završetka pretpristupnih pregovora, odnosno ulaska u Evropsku uniju, zanemaruje prava manjina te ih u naletu jačanja desnih političkih opcija sve češće degradira, zastupnici Evropskog parlamenta su su u novembru 2018. godine usvojili Rezoluciju o minimalnim standardima za nacionalne manjine. Kako se navodi u tom savjetodavnom dokumentu, pripadnici manjina, koji čine osam posto ukupnog stanovništva EU, sve češće su izloženi uznemiravanju, diskriminaciji, govoru mržnje, pa i nasilju, što je u suprotnosti s poštivanjem različitosti, jednom od temeljnih vrijednosti zajednice evropskih država.
“Naš najvažniji cilj je smanjiti govor mržnje i probleme koji proizlaze iz njega. Svi evropski građani trebaju biti u mogućnosti bez ikakvog straha koristiti svoj materinji jezik na ulici i u javnim prostorima. Želimo izgraditi mostove između većinskih i manjinskih kultura, tako da mogu prihvatiti i podržavati jedni druge” – rekao je jedan od kreatora Rezolucije Jozsef Nagy, slovački zastupnik u Evropskom parlamentu, dodavši da EU mora poštovati jezičnu i kulturnu raznolikost.
Međutim, dokumenti na nivou EU su često derogirani od strane samih država članica, posebno onih gdje su na snazi populistički režimi.
Osman Balić, predsjednik YuROM centra iz Niša upozorava da se situacija iz Evrope, gdje jača populizam, može prenijeti i na države Balkana, gdje je jezik mržnje konstanta, posebno kada je u pitanju romska populacija
„U Srbiji je kodifikovan govor mržnje i zločin iz mržnje kroz krivični zakonik. Međutim, u najvećem broju, doduše poslednjih par godina u nešto manjem, zabeleženih slučajeva, na javnoj društvenoj i političkoj sceni u Srbiji prisutni su verbalni i fizički napadi i uvredljivi grafiti. Iako se beleži manji broj prijavljenih ili uočenih slučajeva, iz godine u godinu proširuje se krug socijalnih grupa i manjina prema kojima se demonstrira netrpeljivost. Albanci, Hrvati, Romi, Jevreji, Bošnjaci, politički protivnici LGGB. U društvu je stvorena atmosfera u kojoj se takvo ponašanje toleriše. Jačanje desnice i našminkanog fašizma posle evropskih izbora su tesno povezani sa govorom mržnje, a što su veze među evropskim desničarima jače, i govor mržnje postaje intenzivniji, češći i samim tim i opasniji. Poslednjih nekoliko godina se suočavamo sa činjenicom da je većina ljudi u regionu zapadnog Balkana navikla na najraznovrsnije govore mržnje, na nacionalističke i fašističke ispade, na otvorene verbalne čak i fizičke sukobe. Bugarska je najbolji primer za ovu tvrdnju. Da bi postali svesni svih opasnosti i problema, potrebno je, pre svega analizirati jačanje evropske fašističke inernacionale – Salvini, Orban, Lepen, koji su glavni promoteri govora mržnja i narušavanja evropskih civilizacijskih vrednosti. Posle rezultata evropskih izbora može se očekivati govor mržnje kao svakodnevni narativ komunikacije u društvu”, kaže za UDAR Balić.
Ovaj romski aktivista i bivši zamjenik gradonačelnika Niša, kaže da nacionalizam, ksenofobiju i govor mržnje nije uvijek lako uočiti.
„Razlog za to ne leži samo u veštini ‘pakovanja vesti’, odnosno da prikriju otvoreni govor mržnje ili pozive na versku ili nacionalnu netrpeljivost, već u društvenom kontekstu koji je ‘prihvatljiv’ od većine. Tabloidni mediji su odigrali presudnu ulogu u poslednjih 5-6 godina u širenju govora mržnje. Takođe su doprineli i tome da se ljudi naviknu na zlo. Ratovi koji su vođeni na teritoriji bivše Jugoslavije ali i nezavršene nacionalne države, svakako su jedan od ključnih razloga za pojave oblika mržnje i netrpeljivosti, među kojima su ksenofobija i neonacizam političkih platformi nekih parlamentarnih stranaka. Ipak, nestabilna politička situacija u društvu, ne može biti opravdanje za izostanak adekvatne reakcije šire javnosti”, rekao je za naš medij Osman Balić.
Nedžad Jusić, poslanik Gradskog vijeća Tuzla i dugogodišnji romski NVO aktivista ističe da se ne smije upasti u zamku slobode izražavanja i pod tim opravdavati neprimjerene stavove, pa čak i mržnju.
„Ljudska prava ne omogućavaju čovjeku da priča šta hoće i da radi šta hoće. Ja mogu pričati šta god hoću sve dok to ne bude smetalo drugom. I tu staju moja prava. Tako je i u govoru mržnje. Obično se pravdaju ti koji upotrebljavaju jezik mržnje usmjeren prema Romima slobodom izražavanja. Nije to sloboda izražavanja. Jednostavno, to je vrijeđanje. To je govor mržnje. Nažalost tužilaštvo i sudski organi malo na tome rade kada su u pitanju Romi. Ali evo, neki dan čitam da su priveli na ispitivanje jednu osbu koja je putem facebooka govor mržnje izražavala prema nekoj drugoj osobi. Uhapsili su je odnosno priveli na davanje iskaza zbog te izjave. Svjedoci smo da svakodnevno, svaki sat praktično, ako pogledamo društvene mreže imamo određene izjave koje su usmjerene protiv Roma, koje se mogu protumačiti kao govor mržnje. Dok mi to ne poboljšamo, dok ne budemo imali zdravu komunikaciuju, zdrav razum svih građana, jednostavno ćemo i dalje imati tu diskriminaciju, predrasude i sve ono što nije dobro za romsku poulaciju u BiH”, kaže Jusić.
Medijske tehnologije donose nezaustavljive promjene na društvenoj sceni i suštinski mijenjaju i odnos prema profesionalnim medijskim sadržajima, ali i komunikaciji. Internet danas predstavlja najdemokratičnije sredstvo komunikacije i nudi širok spektar mogućnosti objavljivanja i izražavanja kako profesionalnim komunikatorima, tako i onima koji to nisu. Iako značajan broj novinara drži do svog digniteta, barem kada je u pitanju rabljenje jezika mržnje, komentari čitalaca na tekstove i komunikacija na društvenim mrežama, obiluje direktnim i indirektnim ispoljavanjima mržnje.
Borka Rudić, generalna sekretarka udruženja BH novinari navodi za UDAR da direktnog, novinarski odaslanog, jezika mržnje u bh. medijima ima znatno manje nego u postratnom periodu, ali da su novi kanali koji imaju tu sadržinu izuzetno popularni.
„Istraživanja koja su radili BH novinari tokom kampanja za opšte i lokalne izbore pokazala su da se smanjuje govor mržnje u medijima i da poprima sasvim drugačije oblike. Mi više nemamo direktnih poziva na nasilje ma nacionalnoj i vjerskoj osnovi, i ako ih imamo, oni su jako rijetki. Ali imamo neke druge oblike neprimjerenog govora kao što su huškanje, politička diskreditacija, uvrede na spolnoj osnovi. Mi smo došli do podatka da je u nekoliko hiljada predizbornih sadržaja opštih izbora, 1,43 posto bilo sa eksplicitnim jezikom mržnje i možemo reći da je to jako malo. Ali s obzirom na negativne posljedice i uticaj, posebno na mlađe generacije te mržnje i neprimjerenog govora, trebamo se jednako boriti protiv prisustva te mržnje. Izvori mržnje nisu sami mediji, uglavnom su to političari i drugi akteri u javnom komunikacijskom prostoru, ali ono što je problem medija i novinara je da takav govor puštaju kroz medijske sadržaje bez jednog kritičnog pristupa, bez dekonstrukcije takvog govora i objašnjavanja građanima da je to nedopustivo ponašanje, nedopustiv javni govor koji treba da bude izbačen iz medijskih sadržaja. Ozbiljna vrsta problema je govor mržnje na društvenim mrežama. Vrlo često urednici i vlasnici online medija dozvoljavaju komentare na vijesti koje nose neke senzitivne elemente, posebno za multietničko bh. društvo. I onda se govor mržnje pojavljuje u tim komentarima ispod novinarskih članaka. I na taj način doprinosi širenju govora mržnje kroz same medije. Mi se iz BH novinara zalažemo da se urednička odgovornost proširi i na komentare na društvenim mrežama, ispod njihovih vijesti, zato što je kroz presudu Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Delfi protiv države Estonije pokazano da medij snosi odgovornost i za komentare ispood autorskih novinarskih sadržaja“, rekla ja Rudić
Borka Rudić ističe da su uvijek manjinske ranjive grupe glavna meta takvog neprimjerenog govora i da se to prije svega odnosi na LGBT populaciju, nacionalne manjine, najčešće romsku i albansku zajednicu u BiH, ali takođe i na konstitutivne narode koji su manjina u nekim dijelovima BiH.
„Možemo govoriti da su sve manjine objekti govora mržnje u javnom komunikacijskom prostoru. Iz perspektive BH novinara posebno zabrinjava što se kroz sadržaje o prošlosti, kroz presude za ratne zločine aktiviraju na društvenim mrežama osobe koje su maltene zadužene ili plaćene za širenje govora mržnje prema žrtvama. Uglavnom su to žrtve iz drugog naroda. Nešto što bi trebalo da bude doprinos stvaranja povjerenja u BiH, a to je sudska pravda, pretvori se u suprotnost i postane model za raspirivanje nacionalne mržnje. Isto tako smatram da je veliki problem rodno zasnovano nasilje i nasilje protiv seksualnih manjina u BiH, jer to postaje sada i dio propagande i dio lažnih vijesti, dio jedne hajke na te grupe ljudi gdje se čak povezuju sa tradicionalnim i vjerskim vrijednostima bosanskohercegovačkog društva“, rekla je Rudić
Dinko Gruhonjić, univerzitetski profesor iz Novog Sada i bivši predsednik Nezavisnog društva novinara Vojvodine smatra da je Srbija, kako kaže, lider u regionu kada je u pitanju jezik mržnje, kako prema drugim narodima, tako i unutar političke komunikacije vlasti i opozicije.
„Kod nas se jezik mržnje rasplamsao u svim mogućim duginim bojama zla. Kada govorimo o javnom diskursu i o medijima u Srbiji, takvih bestidnih medija nema na prostoru bivše Jugoslavije i Evropi, a možda i šire. A taj jezik mržnje je usmjeren najviše prema Albancima, prema Hrvatima, povremeno prema Bošnjacima i Crnogorcima. Ranije je bio puno primjetniji kada su u pitanju Romi. Iako je romska nacionalna zajednica u Srbiji i danas višestruko diskriminisana, u javnom diskursu ima manje govora mržnje, ali je etnička distanca, prema istraživanjima, najveća prema Albancima i Romima. Imali smo takođe poplavu jezika mržnje prema LGBT populaciji, međutim otkako imamo premijerku koja je iz te zajednice, u javnom diskursu više toga nema. Ali je naravno homofobija duboko prisutna u društvu. Jezik mržnje postoji i prema političkim protivnicima. Taj diskurs se svodi na neku vrstu rata riječima gdje se politički protivnik, prije svega od strane vlasti, koja upravlja u Srbiji ogromnom većinom mainstream medija, zaista svodi na nevjerovatnu količinu mržnje, antagonoizma i polarizacije društva i prozvođenja potencijalnog unutrašnjeg konflikta“, navodi Gruhonjić.
Lejla Turčilo, profesorica sa Odsjeka novinarstva iz Sarajeva i medijska analitičarka smatra da su glavni direktni protagonisti jezika mržnje „oni koji su sakriveni ispod tastaura“, ali da politička manipulacija može izazvati slične posljedice kao i mržnja.
„Kada definišemo jezik mržnje, klasični oblik bi značio direktno pozivanje na ubistvo, nasilje itd, i mi nemamo takvih poziva prema pojedincima i grupama. Ali ono što imamo je prikriveni govor mržnje koji je manipulativan. To podrazumijeva iznošenje privatnih stavova, vrlo ekstremnih, prema određenim pojedincima i manjinskim grupama koji onda gradi kontekst za nasilje. Ne poziva se direktno na nasilje, ali se podrazumijeva šta je sljedeći korak. Npr, ako stalno ističite da je neka skupina dijemetralno suprotna od mainstreama, nanosi štetu toj većini, da je drugačija na negativan način, to onda podrazumijeva da ako se desi neko negativno iskustvo, da ste mu doprinijeli. Naša istraživanja o izbornim kampanja pokazuju da ne vidite direktne, eklatantne primjere govora mržnje. Zašto? Zato što je jasno da javni nastup nosi društvenu odgovornost, ne samo u etičkom smislu, nego vam se može desiti neka vrsta sankcije. Od osude javnosti pa nadalje. Oni koji znaju da su u javnom prostoru imaju određenu odgovornost kao što su političari, novinari, javni djelatnici, su svjesniji toga kakve posljedice za njih lično, ne za društvenu zajednicu, može da proizvede taj jezik mržnje. A ovi drugi koji su sakriveni iz tih tastatura i protokola, ili misle da su sakriveni, jer se i to može otkriti, onda reaguju na te manipulacije i zamjenjuju prikriveni jezik mržnje direktnim govorom mržnje. Dakle, komentari jesu ozbiljan problem. Vjerujem da je to manjina, ali glasna manjina. Oni pronose govor mržnje, ali iz te čitanosti govora mržnje profitiraju portali. Drugim riječima svojim senzacionalizmom, svojim pristupom temama i naslovima, mnogi portali računaju na takve komentare, na ta prepucavanja i podstiču taj jezik mržnje. Ono što za sada imamo, ili se meni bar tako čini, da se taj jezik mržnje manje prenosi u stvarni život nego što bi to bilo očekivano. Ali mislim da to možemo pripisati jednoj opštoj apatiji, jednoj odvojenosti online i offline svijeta. Malo se akcija sa interneta prenosi u stvarni svijet, pa tako i ovoga“, kaže Turčilo.
Sarajevska profesorica ističe, kao i većina eksperata, posebno onih koji nisu finansijski vezani za neki web portal, da je nužno i zakonski i kroz kodekse obavezati medije na sadržaj komentara.
„Ja sam zagovornica ideje da su portali kao takvi, odnosno urednici i autori vijesti odgovorni i za komentare koji ispod tih vijesti stoje. Informativnu cjelinu čine i tekst i komentari. I ne možete tvrditi da niste znali, kada je odmah ispod 300 komentara od čega 250 za najcrnjim govorom mržnje. Dakle, administriranje komentara, ne samo sa onom ogradom – portal se ne slaže sa komentarima, već uklanjanje. Pa ako donose profit, neka i koštaju portale. Naša publika, a to sva istraživanja pokazuju, čak i ne prati, ne čita i ne učestvuje u onim sadržajima koji se ne mogu komentarisati, ili ih ne mogu prenijeti na društvene mreže pa tamo komentarisati. Dakle mi smo postali publika koja ništa ne čita ako o tome ne može iznijeti svoj stav. Ako je tako, onda odgovornost moraju preuzeti i oni koji, ako žele da imaju komentare, za to kakvi su ti komentari“, rekla je lejla Turčilo.
Borka Rudić, generalna sekretarka BH novinara takođe smatra da je potrebno jačanje i zakonskog i profesionalnog sistema za borbi protiv jezika mržnje.
„Mislim da govor mržnje traži od urednika medija neke nove strategije za borbu protiv njega. Nedavno smo imali pet istraga protiv govora mržnje u komentarima na portalu Klix. To je jedan dobar znak da policija koristi postojeća sredstva, postojeći zakonski okvir za sankcioniranje govora mržnje. Ali ono što je zabrinjavajuće da vlasti u BiH imaju deklaracije svih parlamenata na svim nivoima vlasti protiv jezika mržnje, ali ne koriste te deklaracije kako bi javno reagovali. I s druge strane da naši parlamenti nisu htjeli usvojiti izmjene krivičnog zakona i uvrstiti govor mržnje kao posebno djelo krivičnog zakonodavstva. Prije nekoliko godina Koalicija za borbu protiv govora mržnje je pokrenula izmjene krivičnih zakona, uspjeli smo na nivou Federacije BiH da uvedeno zločin iz mržnje kao krivično djelo, ali naša politika (političari) ciljano nije htjela usvojiti govor mržnje kao posebno krivično djelo u okviru naših zakona“, rekla je Rudić.
Jezik mržnje ne može se potpuno regulisati ili spriječiti tehničkim sredstvima, kompjuterskim programima, različitim filterima. Neki portali imaju programski zadate riječi, prije svega vulgarne prirode, koje u slučaju detektovanja neće omogućiti postavljanje komentara. No, sve što se napravi, može se i zaobići, tako da komentatori izbace ili izmijene jedno slovo u riječi i imaju “prolaz”. Pojedini mediji angažuju administratore koji već u startu ne dozvoljavaju komentare sa jezikom mržnje i vulgarnostima, što je za sada najefikasniji način. Ali podozrenje, manipulacija i mržnja između redova su i dalje prisutni, i to ne samo u online medijima, što su istakli i svi naši sagovornici. Najznačajnije je stvoriti klimu u javnosti u kojoj će takva pojava biti najoštrije osuđena. Takođe, od velikog značaja je i unapređivanje nivoa medijske pismenosti građana koji koriste internet, jer samo edukovana javnost može kritički reagovati i suzbiti govor mržnje.
